Postavljen stećak na grob Lazara Drljače

U okviru projekta „Spomen posljednjem bosanskom bogumilu“, u selu Borci kod Konjica, udruženje „Slavika“ iz Sarajeva u nedjelju je postavilo stećak na grob akademskog slikara i boema Lazara Drljače.

Izlagao je širom svijeta, ali se odrekao sjaja metropola i izabrao skroman, samotnički život u planini iznad jezera, zbog čega su ga mnogi doživljavali kao čudaka. Za sebe je govorio da je bogumil i da će kao takav umrijeti.

S obzirom da se na grobove bogumila stavljaju stećci, Lazar Drljača je, 40 godina nakon smrti, dobio “svoj stećak“. To je bila posljednja želja ovog čovjeka koji je živio u prirodi i s prirodom, a koja je ispunjena četiri decenije poslije.

„Na promociji projekta Spomen posljednjem bosanskom bogumilu ’Slavika’ se prvi put predstavlja u javnost ozbiljno i sa svim svojim cijlevimakoji su utjelovljeni u ovom projektu. Mogu reći slobodno da je ovo historijski trenutak zato što je posljednji stećak zabilježen da je postavljen u 15. stoljeću, a mi smo ga, eto, postavili u 21. stoljeću, i to ni manje ni više nego jedno omladinsko udruženje,“ kaže predsjednik „Slavike“ Samir Arnautović.

Umjetnik Lazar Drljača, svojim slikama izazivao je divljenje poznavalaca umjetnosti širom svijeta. Bio je prava riznica duhovnog bogatstva, studirao arhitekturu i likovnu akademiju u Beču, živio i radio u Parizu, a u rano proljeće 1930. gopine stigao u Konjic, gdje se naredne godine naselio na Boračkom jezeru. Drljača se već tada, sagradivši slikarsku kolibu, pripremao za višedecenijski život na Borcima.

Konjičani se sa ponosom sjećaju ovog velikog umjetnika:

„Kad čitav svijet o Lazi fino kaže, ja nemam riječi.“
„Išao bi sa mnom, dok sam nekad vozio, i u ribu na Boračko jezero. On bi jednu, dvije ribice uhvatio i: ’Meni je dosta to za ručak.’ Dovoljno Lazara poznajem, a smatrao me je kao običan čovjek.“

Metafora prirodnog

Konjičanka Mirjana Kapetanović, autorica je knjige „Skupni portret slikara - Lazar Drljača“.

„Napisala sam knjigu, završila to, ali svjedno, ovao je bila najveća želja. Ja i moj prijatelj Rudolf Bošnjak pokrenuli smo ovu akciju prije 10 godina. Deset godina je trebalo da se to okreće na internetu, da se piše, ali evo - dođe do realizacije. Lazar nije imao djece, ali svi smo mi njegova djeca,“ kaže Kapetanović.

„Lazo je tu negdje oko nas garantovano. Ja sam napravio digitalnih slika okolo i siguran sam da ću ga naći,“ rekao je Bošnjak.

I za pisca Šefku Kadrića Lazar je bio inspiracija.

„Oni su se odrekli blagodati Pariza - kada je u pitanju Lazar, i blagodati kraljevskih odora kad je u pitanju Sidarta. Možda su oni insipirativni za generacije koje žive i koje dolaze. Oni su metafora nekog vremena, prirodnog, za kojim mi čeznemo, a nemamo hrabrosti da ga u sopstvenom životu realizujemo,“ kazao je Kadrić.

Udruženje za zaštitu kulturno - historijskog nasljeđa općine Konjic već godinama, kroz različite aktivnosti, čuva sjećanja na Lazara Drljaču. Jedna od njih je i otvorena Škola slikanja posvećena Zuki Džumhuru i Lazi.

„Lazar Drljača je nesumnjivo jedna istinska veličina, čovjek koji je bio u Parizu i dolazio ovdje. Mi smo prepoznali vrijednost i važnost, pa smo pokušali da unesemo ponovo te vrijednosti u ovovremeni svijet vrijednosti, koji se često nakaradno razvijao, te istinske veličine našega vremena i svih vremena. A Lazar Drljača, akadamski slikar, je nesumnjivo bio čovjek, tako da to što smo uradili afirmišući ga, o njemu pričajući, izložbe praveći u Školi slikanja male raje, dajući joj ime Laze i Zuke - je nešto što sigurno zavrijeđuje pažnju,“ kaže predstavnik Udruženja Afan Hajduk.

Tokom boravka na Borcima velikog umjetnika upoznao je i Neđo Simić. Svoja sjećanja na Lazu opisuje ovako:

„Mogu ti kazati da je Lazo u ono vrijeme bio veliki čovjek. Samo imao je težak život.“

"Pravi tvrdi bosanski seljak"

I, zaista, veliki umjetnik na Borcima živio je skromno. Hranio se onim što bi ulovio i upecao na jezeru i Neretvi, prikupio u šumi, iskopao iz zemlje. Ponekad bi mu zatrebala neka stvar iz civilizacije i zato bi, s vremena na vrijeme, radio kod nekog uglednog Borčanina i nakon nakon naplaćene dnevnice išao u neobičnu kupovinu. Kupovao bi dvije kašike ulja, 20 zrna riže, dvije kašike šećera, kaže Simić.

„Nije on imao pet ljudi na našemu kraju da bi htio od njih uzeti. On se patio, ali ne bi htio uzeti od svakoga,“ priča Simić.

U izradi stećka stećka za velikog umjetnika Lazara Drljaču radilo je udruženje „Slavika“, a prijedlog epitafa obezbijedio je prof. Nenad Tanović, kaže Arnautović.

„Napravljen je od kamena bihacit prve klase, koji je izvađen iz rijeke Une, dakle simbolično sa istog područja odakle potiče Lazar Drljača. Sama lokacija gdje je Lazar Drljača sahranjen je pored Šantića vile u kojoj je on jedno vrijeme živio,“ kaže on.

Stručna saradnica Općine Konjic za kulturno - historijsko nasljeđe Jasminka Džumhur ističe da je ideja „Slavike“ podržana u ovoj općini.

„Podržana je odmah od svih struktura u općini Konjic, kao i u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika s obzirom da se u neposrednoj blizini nalazi nacionalni spomenik Šantićeva vila,“ istakla je Džumhur.

Lazar Drljača umro je 1970. godine. Za sebe je, još davne 1932. kazao: „Ja sam, vidite, nakon Rima i Pariza, u kojima sam radio i izlagao, postao pravi tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam, ustvari, Bogumil“.