I to se, eto, desilo. Vaterpolo selekcije Hrvatske i Crne Gore su u polufinalnom ogledu na Olimpijskim igrama u Londonu a za olimpijsko finale igra i Srbija protiv Italije.
Elem, tri reprezentacije nastale disolucijom nekad zajedničke, direktno odlučuju o raspodjeli najvrijednijih sportskih odličja. Ovo, zapravo, nije prvi put, jer su ove tri vrste, doduse na nesto nižoj razini, bile u identičnom položaju, ali je jamačno kuriozitet o kome će još zadugo pisati i pričati olimpijski hroničari.
Svaka nova riječ u ovom slučaju, međutim, značila bi tek guranje nostalgičara još dublje u ralje ponegdje proskribirane emocije, pa ćemo radije o uspjesima, ili neuspjesima.
Pojedinačno. Na prvi pogled, sve je jasno. Koliko para, toliko muzike. Zemlje koje više ulažu na kraju više i dobiju. To je, bez ikakve sumnje, notorna činjenica. Ipak, negdje u pozadini, krije se i jedna, nešto malo drugačija priča.
Zamka koju vješto izbjegavaju svi koji bi da objasne delikatnu korelaciju društva i jednog od njegovih temelja. Ne hoteći ašikovati sa klizavim pojmom patriotizma, iznijeću tek dojam kako se sportisti iz zemalja koje se čine stabilnijim, takmiče sa mnogo manje grča, opuštenije i, u konačnici, efikasnije.
Tamo, pak, gdje se još uvijek traga za centrom harmonije, za osnovnom vrijednosnom ljestvicom, previše je neurotičnih reakcija i očekivanja od osmjeha sreće. No, krenimo redom. Slovenci su odavna definisali ciljeve i utabali staze, tako da su se već etablirali u stabilne sportske sile, sa naznakamo onoga „vele“, kad se u obzir uzmu biološki potencijali.
Ovoga ljeta, međutim, na pomolu je prava sportska senzacija sa Balkana i to u imenu malene Crne Gore.
Sa svojih šestopedeset hiljada žitelja, ova mala država je, pored pomenutih vaterpolista, već sebi priskrbila i srebrenu medalju u rukometu. Djevojke još čeka obračun sa favorizovanim Norvežankama, ali taj predznak nikog ne smiju uplašiti jer su ga, protiv nepoznatog sastava Crnogorki, nosili mnogi.
Na posve suprotnom kraju ove priče je Bosna i Hercegovina, pet-šest puta mnogoljudnija država, ali sa selekcijom koja je isto toliko puta bila malobrojnija. Uspjeh, na kraju-nikakav.
Barem što se sportskih rezultata tiče. Bez tragova, onih smradnih, međutim, ni ovaj put se nije moglo. Zvanično prvi čovjek nacionalnog, u smislu državnog, olimpijskog komiteta se, tako pišu mediji, više brinuo o tome kako će mu maloljetna nasljednica uživati u društvu sportskih velikana, nego li kako će jedan druga maloljetnica, ovoga puta talentovana takmičarka, izdržati pritisak bez vlastitog trenera.
Ta činjenica, međutim, i nije iznenađujuća za sredinu iz koje dolazi.
Mnogo je zloslutnija jedna izjava veselog predsjednika OK-a, a po kojoj On „ nema kome šta objašnjavati“. Dokle god se, na bilo kojoj socijalnoj uzvisini zatiču zloće koje nemaju „ kome šta objašnjavati“, biće kako jeste. Biće još gore, zapravo. Jamačno najviše pažnje proteklih petnaestak dana privlačili su takmičari iz Hrvatske i Srbije.
Vrste su bile podjednako brojne, sa po četiri ekipe u kolektivnim sportovima. Tri srbijanske selekcije otisnule su se sa titulama kontinentalnih prvaka, a jedna je bila samo viceprvak. U startu, dakle, favoriti. Na kraju, knjiga spala na jedno slovo. Pokazalo se, naime, kako niti jedna od favorizovanih selekcija nije imala pravoga lidera, kako su djelovale bezidejno, smušeno, preplašeno.
Čak se i veliki Novak Đoković, izraziti favorit doimao nedovoljno odlučnim, a činjenica da je drugorangirani igrač svijeta u dva dana čak tri seta izgubio u dvanaestom gemu, djeluje posve neprirodno. Opominjuće čak. I, evo nas opet na drugoj strani priče.
Ekipe iz Hrvatske, čak ni one kojima nisu davani nikakvi izgledi nijedan trenutak nisu tako djelovale. Stopostotna samosvijest, odgovornost i predanost cilju krasilo je do zadnjih minuta dvije ekipe koje su već eliminisane. Ove, pak, što su preostale, odavna služe kao uzor upravo za pomenute odrednice.
Elem, tri reprezentacije nastale disolucijom nekad zajedničke, direktno odlučuju o raspodjeli najvrijednijih sportskih odličja. Ovo, zapravo, nije prvi put, jer su ove tri vrste, doduse na nesto nižoj razini, bile u identičnom položaju, ali je jamačno kuriozitet o kome će još zadugo pisati i pričati olimpijski hroničari.
Svaka nova riječ u ovom slučaju, međutim, značila bi tek guranje nostalgičara još dublje u ralje ponegdje proskribirane emocije, pa ćemo radije o uspjesima, ili neuspjesima.
Pojedinačno. Na prvi pogled, sve je jasno. Koliko para, toliko muzike. Zemlje koje više ulažu na kraju više i dobiju. To je, bez ikakve sumnje, notorna činjenica. Ipak, negdje u pozadini, krije se i jedna, nešto malo drugačija priča.
Zamka koju vješto izbjegavaju svi koji bi da objasne delikatnu korelaciju društva i jednog od njegovih temelja. Ne hoteći ašikovati sa klizavim pojmom patriotizma, iznijeću tek dojam kako se sportisti iz zemalja koje se čine stabilnijim, takmiče sa mnogo manje grča, opuštenije i, u konačnici, efikasnije.
Tamo, pak, gdje se još uvijek traga za centrom harmonije, za osnovnom vrijednosnom ljestvicom, previše je neurotičnih reakcija i očekivanja od osmjeha sreće. No, krenimo redom. Slovenci su odavna definisali ciljeve i utabali staze, tako da su se već etablirali u stabilne sportske sile, sa naznakamo onoga „vele“, kad se u obzir uzmu biološki potencijali.
Ovoga ljeta, međutim, na pomolu je prava sportska senzacija sa Balkana i to u imenu malene Crne Gore.
Sa svojih šestopedeset hiljada žitelja, ova mala država je, pored pomenutih vaterpolista, već sebi priskrbila i srebrenu medalju u rukometu. Djevojke još čeka obračun sa favorizovanim Norvežankama, ali taj predznak nikog ne smiju uplašiti jer su ga, protiv nepoznatog sastava Crnogorki, nosili mnogi.
Na posve suprotnom kraju ove priče je Bosna i Hercegovina, pet-šest puta mnogoljudnija država, ali sa selekcijom koja je isto toliko puta bila malobrojnija. Uspjeh, na kraju-nikakav.
Barem što se sportskih rezultata tiče. Bez tragova, onih smradnih, međutim, ni ovaj put se nije moglo. Zvanično prvi čovjek nacionalnog, u smislu državnog, olimpijskog komiteta se, tako pišu mediji, više brinuo o tome kako će mu maloljetna nasljednica uživati u društvu sportskih velikana, nego li kako će jedan druga maloljetnica, ovoga puta talentovana takmičarka, izdržati pritisak bez vlastitog trenera.
Ta činjenica, međutim, i nije iznenađujuća za sredinu iz koje dolazi.
Mnogo je zloslutnija jedna izjava veselog predsjednika OK-a, a po kojoj On „ nema kome šta objašnjavati“. Dokle god se, na bilo kojoj socijalnoj uzvisini zatiču zloće koje nemaju „ kome šta objašnjavati“, biće kako jeste. Biće još gore, zapravo. Jamačno najviše pažnje proteklih petnaestak dana privlačili su takmičari iz Hrvatske i Srbije.
Vrste su bile podjednako brojne, sa po četiri ekipe u kolektivnim sportovima. Tri srbijanske selekcije otisnule su se sa titulama kontinentalnih prvaka, a jedna je bila samo viceprvak. U startu, dakle, favoriti. Na kraju, knjiga spala na jedno slovo. Pokazalo se, naime, kako niti jedna od favorizovanih selekcija nije imala pravoga lidera, kako su djelovale bezidejno, smušeno, preplašeno.
Čak se i veliki Novak Đoković, izraziti favorit doimao nedovoljno odlučnim, a činjenica da je drugorangirani igrač svijeta u dva dana čak tri seta izgubio u dvanaestom gemu, djeluje posve neprirodno. Opominjuće čak. I, evo nas opet na drugoj strani priče.
Ekipe iz Hrvatske, čak ni one kojima nisu davani nikakvi izgledi nijedan trenutak nisu tako djelovale. Stopostotna samosvijest, odgovornost i predanost cilju krasilo je do zadnjih minuta dvije ekipe koje su već eliminisane. Ove, pak, što su preostale, odavna služe kao uzor upravo za pomenute odrednice.
