Dostupni linkovi

logo-print

Zašto Srbija i Hrvatska kupuju oružje, kad narod neće da ratuje?


Helikopter koji je Hrvatska kupila od SAD, Kiowa Warrior, i avion MiG-29 koji je Srbija kupila od Rusije, ilustrativna fotografija

Helikopter koji je Hrvatska kupila od SAD, Kiowa Warrior, i avion MiG-29 koji je Srbija kupila od Rusije, ilustrativna fotografija

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome postoji li trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske. Sagovornici su bili dva vojna analitičara - Aleksandar Radić iz Beograda i Igor Tabak iz Zagreba.

Bilo je reči o tome koliko su poslednje nabavke oružja ojačale srpsku i hrvatsku vojsku, ko širi priče o navodnoj ugroženosti Srbije i Hrvatske, zašto tabloidi u Srbiji pišu isključivo o oružju koje stiže iz Rusije, a prećutkuju ono koje dolazi sa Zapada, zbog čega u Hrvatskoj vlada uverenje da opasnost dolazi sa Istoka, zašto ruski MiG-ovi stižu u Srbiju uoči predsedničkih izbora, kako funkcioneri vladajuće stranke u Hrvatskoj forsiraju uvođenje obaveznog služenja vojnog roka iako polovina ministara, uključujući i premijera, nije išla u vojsku, kao i o tome da li je trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske samo predstava za narod da bi se dobili politički poeni.

Omer Karabeg: Srbija u poslednje vreme nabavlja avione i helikoptere, a najavljuje i kupovinu raketnih sistema. Koliko će sve to ojačati vojnu moć Srbije?

Ne radi se o jačanju vojne moći, nego o nabavkama koje su nužne za minimum operativnih sposobnosti vojske: Aleksandar Radić

Ne radi se o jačanju vojne moći, nego o nabavkama koje su nužne za minimum operativnih sposobnosti vojske: Aleksandar Radić


Aleksandar Radić: Potpisan je ugovor za nabavku devet helikoptera - od toga šest za vojsku, a tri za policiju. Ugovorena je i nabavka šest aviona MiG 29 iz Rusije. To je donacija, ali Srbija će morati da plati značajan iznos za generalni remont tih aviona, rezervne delove i održavanje. Sve to, kao i pregovori sa Rusijom o nabavci raketnih sistema protivvazdušne odbrane, podgrejava priču o trci u naoružanju između Srbije i Hrvatske, ali je s druge strane činjenica da, kad je reč o složenim borbenim sistemima, Srbija nije nabavila ništa još od vremena bivše Jugoslavije. Ako se zameni staro oružje i ako se nabave avioni da bi se spasila avijacija, onda se to ne bi moglo smatrati jačanjem vojne moći, već se radi o nabavkama koje su nužne da bi se održao minimum operativnih sposobnosti vojske.

Omer Karabeg: I Hrvatska nabavlja novo naoružanje - haubice, helikoptere i borbena vozila, a govori se i o kupovini raketnih sistema.

Igor Tabak: Ti raketni sistemi su već godinu i nešto, skoro dvije, više na papiru i u novinama nego u bilo kakvoj realnosti. Ono što je vidljivo - Hrvatska je od Njemačke kupila samohodne haubice i kad one stignu, nakon dugo vremena, bit ćemo u stanju otpisati nešto istrošene tehnike. Jednako tako nabavljeno je i nešto izviđačko-borbenih helikoptera, a vjerojatno će u dogledno vrijeme doći na red i nabava transportnih helikoptera. Ali riječ je o izuzetno malim količinama. Dvanaest samohodnih haubica i šesnaest izviđačkih helikoptera simbolične su brojke za nekakvu ozbiljniju utrku u naoružanju. Ono što Hrvatskoj predstoji - a moram priznati na to će utjecati i nabava aviona u Srbiji - je obnova zrakoplovstva. Kod nas puno ljudi čisto iz povijesnih razloga gleda prema Beogradu, pa ako Srbija nabavi nekoliko MiG-ova, onda će i kod nas vjerojatno doći do nekakve obnove borbenog zrakoplovstva, dakle - kupiće se par aviona koji trebaju za nadzor zračnog prostora, o čemu se govori već preko deset godina.

Ko preti Srbiji i Hrvatskoj?

Omer Karabeg: I hrvatski i srpski političari nabavku novog naoružanja pravdaju potrebom da se brane. Ko preti Srbiji, od koga ona to treba da se brani?

Aleksandar Radić: Nabavka naoružanja uz priče o neprijateljskom okruženju koristi se za agresivni politički marketing. U Srbiji se još uvek negativno gleda na one narode sa kojima se ratovalo devedesetih godina, pa se onda u medijima prave poređenja koliko mi imamo aviona, a koliko Hrvati. Kad obični ljudi razgovaraju o vojsci, odmah se kreće sa poređenjima - da li je naš avion ili top superiorniji u odnosu na ono što ima potencijalni protivnik. Sećam se jedne emisije od pre nekoliko godina kada jedan čovek, koji u medijama često govori o vojnim temama, nije znao da odgovori na pitanje - protiv koga će se Srbija boriti. Kada je novinarka insistirala na odgovoru on je rekao: “Pa, protiv Bugarske“. Na pitanje zašto protiv Bugarske odgovorio je da je to naš tradicionalni protivnik. Ako Srbija nabavi nekoliko aviona što će omogućiti da se održava obuka i dežurstvo u sistemu protivvazdušne odbrane - to je za vojsku velika stvar, ali to ne zadovoljava apetite političara. Njima je potrebna priča da je kupovinom tih aviona napravljeno nešto veliko, jer navodno postoje neke mračne opasnosti koje se nadvijaju nad nama, pa oni nabavljaju te avione zarad spasa otadžbine.

Vojna parada u Zagrebu na Dan domovinske zahvalnosti

Vojna parada u Zagrebu na Dan domovinske zahvalnosti


Omer Karabeg: Šta se priča u Hrvatskoj, od koga Hrvatska treba da se brani?

Igor Tabak: To je, zapravo, jako teško reći. S jedne strane, dobar dio nadležnih priznaje da je Hrvatska danas u puno drukčijoj drugačijoj situaciji nego 1991. godine. Hrvatska je od 2009. u NATO savezu i to objektivno mijenja stvari. S druge strane, mnogima su ostala u sjećanjima neka bivša vremena, pa kad vide da Hrvatska ima oko 16.000 vojnika, što je vrlo malo, imaju dojam da susjedstvo, a posebno Srbija, i dalje održava nekakvu vojsku iz osamdesetih ili devedesetih godina. U pitanju je strah koji nije poduprt ni brojevima, ni činjenicama, ali se zadržava među ljudima. Dapače, to ide toliko daleko da - kada probate ljudima na osnovu činjenica objasniti kako stvari stoje - onda vam vele da ste krivo shvatili i ne vjeruju vam. Kada je riječ o obrani Hrvatske, ljudi to vrlo često doživljavaju emotivno, sa puno sjećanja na 1991. godinu i na Domovinski rat, koji se ipak vodio na našem prostoru, i gdje se mi smatramo napadnutima. To iskustvo uvelike obilježava i današnje razgovore. Činjenica je da se kod nas, kada se govori o nekakvom napadu i agresiji, vrlo često ukazuje na istok - prema Srbiji. A kada se ljudima ukaže na objektivnu činjenicu da Srbija nije nikakva vojna sila, onda poneki kažu - pa, ako Srbija i nije jaka, ipak je tu Rusija - i tako dolazimo do teorije zavjere koja može opravdati bilo šta.

Putinovi pokloni

Omer Karabeg: Da li tabloidi u Hrvatskoj šire atmosferu straha, da li govore o mogućnosti agresije koja bi mogla doći sa istoka?

Igor Tabak: Trebate imati na umu da u Hrvatskoj tiskani tabloidni mediji nisu jaki. Kad je riječ o teorijima zavjere i nekakvom neozbiljnom novinarstvu, tu se prvenstveno radi o portalima na internetu. Oni vrlo često prenose tabloidne medije iz Beograda i onda tu dođe do sprege. Ali bitnija od medija su ratna sjećanja, traume ljudi sa područja koja su bila poprište borbi, a dobar dio Hrvatske je bio u takvoj situaciji. Tu se onda nadovezuje i veteranska populacija koja je u Hrvatskoj dosta politički jaka i aktivna. Ne treba zaboraviti ni izbore. Prošle godine smo dva puta imali izbore, pa su Beograd i Zagreb prebacivali jedan drugom lopticu kroz medije što je onda dizalo tenzije.

Omer Karabeg: Tabloidi u Srbiji, a ima ih dosta, često pišu o naoružavanju i o pretnjama koje navodno dolaze od suseda. Po njima, rat samo što nije izbio.

Ruski akrobatski avioni MiG 29 tokom vojne parade u Beogradu, ilustrativna fotografija

Ruski akrobatski avioni MiG 29 tokom vojne parade u Beogradu, ilustrativna fotografija


Aleksandar Radić: Treba imati u vidu da su tabloidi usmereni samo ka jednom izvoru nabavke naoružanja, a to je Rusija i eventualno Belorusija. Tabloidi potpuno zanemaruju nabavke oružja i donacije koji stižu sa Zapada. Oni su usredsređeni na stvaranje slike o ruskoj pomoći, što odgovara vlastima, jer narod veruje da je rusko oružje najjači adut za bezbednost Srbije. Ta se slika podstiče naslovima o nabavkama MiG-ova 29 i raketnih sistema protivvazdušne odbrane. Ruski raketni sistemi S-300 i BUK imaju gotovo mitski značaj u srpskom javnom mnjenju, dok se istovremeno ignoriše ugovor o nabavci novih helikoptera koji je potpisan sa Airbusom, vodećom evropskom korporacijom. Ako nešto dolazi iz Rusije kao MiG-ovi 29, onda je to poklon Putina i dokaz ruskog prijateljstva, a zanemaruje se činjenica da Srbija treba da potroši 185 miliona evra za remont tih aviona. Kada stiže donacija Vašingtona, a riječ je o terenskim vozilima Humvee, onda se o tome ne govori u medijima. Mislim da se pre svega radi o tome da vladajuća stanka želi da forsira sliku o ruskoj pomoći koja godi tvrđem krilu njenog glasačkog tela - to su oni koji su ranije bili uz Miloševića ili još više uz Šešelja. Vladajuća stranka se boji da bi joj ti glasači mogli da okrenu leđa onog momenta kada shvate da je generalni kurs lidera te partije okrenut ka Zapadu, što se oseća i u domenu odbrane, jer Srbija ima jako dobru sardanju sa NATO paktom.

MiG-ovi stižu uoči izbora

Omer Karabeg: Može li se reći da je priča o naoružavanju, koju forsiraju tabloidi, i u funkciji predstojećih izbora u Srbiji? Govori se da će prva isporuka ruskih MiG-ova stići uoči izbora, što je odlično za vladajuću stranku s obzirom na većinsko prorusko raspoloženje u Srbiji.

Aleksandar Radić: Nabavka MiG-ova je instrument političke kampanje. O tome govori i sledeća činjenica. Ponuda Rusije je bila da se šest MiG-ova 29 remontuje i prilagodi standardu srpskih aviona u periodu između septembra i novembra ove godine i da se to obavi u Rusiji. Međutim, naši su tražili da se ti avioni u martu prebace na Batajnicu, pa da onda ruski stručnjaci rade na teritoriji Srbije, što je svakako skuplje. Ta odluka je direktno politički motivisana, jer ako se traži da ti avioni dođu u martu u Batajnicu, onda je sasvim jasno da je to vezano za predstojeće predsedničke izbore

Omer Karabeg: Da li je priča o naoružavanju Hrvatske u funkciji pridobijanja birača?

Igor Tabak: Mislim da nije u tolikoj mjeri. Hrvatska je tu u radikalno drukčijoj situaciji. Bojim se da je razina transparentnosti i dnevnog funkcioniranja obrambenog sustava kod nas nešto viša nego u Srbiji. Ove godine se naš obrambeni sustav hvali da nijedna nabava neće biti provedena tajno i da će sve biti dostupno javnosti. Time se zapravo dobija mogućnost većeg uvida u funkcioniranje sustava i u njegove planove koji su ograničeni proračunom i ne mogu iskočiti iz njega.

Omer Karabeg: U celoj ovoj situaciji uočava se jedan paradoks. Političari daju militarističke izjave, a prema nedavnom ispitivanju javnog mnjenja 74 posto anketiranih građana u Srbiji ne bi ratovalo za Kosovo. Znači, narod neće da ratuje, a političari prave militarističku atmosferu.

Aleksandar Radić: To je igra samoobmane. Svi znaju da nema nikakve mogućnosti da se promeni situacija oko Kosova i Metohije, pa ipak sve srpske vlade - i one ranije i ova sadašnja - govore da je Kosovo srpska teritorija i pričaju o povratku na Kosovo. Smatra se da je to poželjni vokabular, da to donosi glasove, a s druge strane, kada pitate ljude da li bi ratovali za Kosovo, onda dobijate sedamdesetak procenata onih koji kažu - ne.

Omer Karabeg: Da li je bilo sličnih anketa u Hrvatskoj koje su ispitivale spremnost ljudi na rat?

Igor Tabak: Niko ne očekuje sukobe

Igor Tabak: Niko ne očekuje sukobe


Igor Tabak: Mislim da nije. Niko ne očekuje sukobe. Čak i ljudi koji se zalaže za vojni rok ili za veću spremnost vojske kažu da je to potebno zbog elementarnih nepogoda - poplava, požara i takvih stvari - a manje spominju nekakav rat. U Hrvatskoj se na sve to gleda jako defanzivno i nema govora o nekom ratovanju. Ta tema se izbjegava, tako da o tome nema nikakvih istraživanja javnog mnjenja.

Zašto Plenković nije išao u vojsku?

Omer Karabeg: Pomenuli ste ponovno uvođenje služenja vojnog roka. Ta priča je sada aktuelna u Hrvatskoj. Šta će od svega toga biti?

Igor Tabak: To je jako teško reći. Naime, krajem 2007. zamrznuto je služenje vojnog roka kakvo je tada bilo - šest mjeseci obavezno za muškarce. To je učinjeno radi izuzetno lošeg odaziva, jer je većina, uz prigovor savjesti, birala otići na civilno odsluženje, a ne u vojsku - s puškom i uniformom. Osim toga, bilo je jasno da takva ročna vojska uvelike ima problema sa ispunjavanjem NATO aktivnosti, a bila je i vrlo skupa. Tim zamrzavanjem Hrvatska je oslobodila par stotina miliona kuna unutar obrambenog proračuna, ali je to idućih godina zbog gospodarske krize kompletno skresano sa tog proračuna. Prema tome, od ondašnjeg mehanizma služenja vojnog roka zapravo je ostalo vrlo malo. U današnjem vojnom proračunu teško bi se našla sredstva da se to ponovo pokrene. Sa druge strane, vlast osluškuje bilo javnosti gdje je prisutan populistički, neidentificirani strah koji u krajnjoj liniji potječe i od beogradskih tabloidnih medija koje kod nas puno ljudi gleda na internetu pokušavajući iz njih iščitati navodnu istinu koju im vlasti ne govore. I onda dolazi do zahtjeva za nekakvim služenjem vojnog roka, nekakvim jačanjem vojske koje bi moralo biti jeftino, jer za nešto ozbiljnije nema novaca. Zadnjih tjedana se pričalo o alternativnim programima od mjesec dana kampa i to samo ljeti ne bi li se uštedjelo na uniformama i komunalijama. Mladi bi naučili prvu pomoć, snalaženje u prirodi, pa onda i baratanje oružjem i fortifikacijske radnje - to je fini naziv za kopanje rovova tijekom tih mjesec dana. Dakle, priča o uvođenju vojnog roka je s jedne strane odgovor na nekakav prilično neodređeni strah, a s druge izraz patrijarhalnog pogleda na svijet, jer se po regiji čuje da je današnja mladež jako raspojasana, trebalo bi je na neki način stegnuti - navodno bili pristojniji i uredniji kada su išli u vojsku. Naravno, zahtjevi za uvođenjem vojnog roka nisu poduprti nikakvim novcima, pa je zato sve to još uvijek navelike u političkoj sferi - više je to teorijsko puštanje balona, a manje praktični rad na tome.

Omer Karabeg: Ali gospodine Tabak, izgleda da je to značajna tema, jer se je premijer Plenković morao javno pravdati što nije išao u vojsku. Navodno zato što boluje od urođene anemije. Kada je premijer smatrao za potrebno da se pravda, znači da je to jako važna tema.

Povratak priče o obaveznom vojnom roku: Andrej Plenković

Povratak priče o obaveznom vojnom roku: Andrej Plenković


Igor Tabak: U godini za koju već duže znamo da će biti najteža za otplatu stranih kredita i u kojoj se govori o otkupu mađarskog udjela u našoj nacionalnoj naftnoj kompaniji, jer se Hrvatska posvađala sa Mađarskom oko INA-e, jako je zgodno pažnju javnosti skretati na teme kao što je ovo smiješno, kobajagi služenje vojnog roka. Ali, kada se ta tema zakoturala, onda se otkrilo da većina onih koji predlažu uvođenje vojnog roka, posebno iz vrha vlade, ni sa vojnim rokom, ni sa sa vojskom nije imala veze. Dakle, nije riječ samo o premijeru. I naš predsjednik parlamenta je izbjegao vojsku zbog lošeg vida, pa se tu našao još čitav niz političkih “giganata“ koji su imali svakakve izgovore kada je trebalo ići u vojsku, a sada im je jako zgodno pričati o vojnom roku. To je još jedan element koji dodatno čini neozbiljnom cijelu tu priču.

Omer Karabeg: I u Srbiji je bilo predloga da se ponovo uvede obavezno služenje vojnog roka, međutim vrlo brzo je tu priču presekao Vučić i rekao da se u Srbiji neće vraćati obavezno služenje vojnog roka. Da li je to bila igra sa javnošću, s obzirom da sve dolazi sa vrha - i ideja da se ponovo uvede služenje vojnog roka i zahtev da se prekine svaka priča o tome?

Aleksandar Radić: Izgleda da su srpsko-hrvatske priče vrlo slične. Često se čuju radikalna obećanja iz domena odbrane kada treba impresionirati birače svojim nazovi patriotizmom, hrabrošću i odlučnošću, a kada začeprkate ispod površine - vidite i kod Srba i kod Hrvata da nosioci najmilitantnijih pogleda nisu služili vojni rok.

Predstava za narod

Omer Karabeg: I na kraju, u zaključku, postoji li trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske ili je to samo predstava za narod?

Vojna parada u Beogradu

Vojna parada u Beogradu


Aleksandar Radić: Mislim da te trke nema, jer je jasno da se samo zamenjuje oružje čiji je rok upotrebe istekao. To važi i za Srbiju i za Hrvatsku, a i za druge države regiona. Ali ono što jeste ozbiljan problem - to je što je u javnosti vrlo snažna slika o srpsko-hrvatskom nadmetanju u naoružanju. To ne treba podceniti. Sama činjenica da se ljudi bave poređenjem vojnih kapaciteta u smislu - šta imamo mi, a šta imaju oni - odraz je nepoverenja u regionu. To govori da nismo prevazišli devedesete i da smo još uvek daleko od toga da organizujemo normalan komšijski suživot. Trka u naoružanju koja postoji u medijima i u izjavama političara pokazuje da su emocije nasleđene iz prošlosti još uvek jake i da one u velikoj meri određuju naš odnos prema onima s druge strane granice.

Igor Tabak: Složio bih se da trke u naoružanju faktično nema i da je nepovjerenje zaista veliki problem. Moram priznati da se u Zagrebu s nestrpljenjem očekuje onaj trenutak kada će Srbija konačno uskladiti svoju vanjsku politiku sa vanjskom politikom Europske unije, pa će puno ruskih priča biti drukčije. S druge strane, važno je da se izborne utrke ne vode na pitanjima obrane. Priče o utrkama u naoružanju i potencijalnim ratovima s neodređenim protivnikom trebaju ostati u žutom tisku, gdje i spadaju.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG