Dostupni linkovi

logo-print

Hrvatska i Srbija moraju se suočiti sa zločinačkim ideologijama devedesetih


Marijana Toma i Mario Mažić

Marijana Toma i Mario Mažić

U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o tome da li nedavna presuda Međunarodnog suda pravde, kojom su odbačene međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid, obavezuje Zagreb i Beograd da sude počiniocima i inspiratorima ratnih zločina koji su utvrđeni tom presudom. Sagovornici su bili Marijana Toma, zamenica direktorke Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Mario Mažić, programski direktor Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba.

Bilo je reči o tome da li je Međunarodni sud pravde utvrdio da su iza zločina, koje su obe strane počinile tokom rata u Hrvatskoj, stajale države, zašto Hrvatska želi da generalima JNA sudi u odsustvu, a Srbija ne odustaje od prakse da goni hrvatske državljane, zašto tužilaštva Hrvatske i Srbije izbegavaju da podižu optužnice protiv vlastitih vojnih i policijskih funkcionera osumnjičenih za ratne zločine, kako se "svojim" zločincima - i kad im se sudi - izriču minimalne kazne, zašto se ne može rešiti problem nestalih u ratu dok se ne otvore arhive JNA, kao i o tome ima li ikakve šanse da žrtve ratnih zločina budu obeštećene.

Omer Karabeg: Gospođo Toma, vaš Fond za humanitarno pravo i Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske oglasili su se ovih dana saopštenjem u kome se ističe da je presuda Međunarodnog suda pravde povod i obaveza da se Hrvatska i Srbija suoče sa zločinima koje su počinile snage pod njihovom kontrolom. Nijedna strana u sporu nije presudu protumačila na način. Kako ste došli do takvog tumačenja?

Međunarodni sud pravde nije samo utvrdio da Srbija i Hrvatska nisu počinile genocid, već je podsetio i na zločine koji su počinjeni u ovom oružanom sukobu.

Marijana Toma: Međunarodni sud pravde nije samo utvrdio da Srbija i Hrvatska nisu počinile genocid, već je podsetio i na zločine koji su počinjeni u ovom oružanom sukobu. Ova presuda je nastavak niza presuda protiv vođstva hrvatskih Srba u kojima je, pored individualne krivične odgovornosti, utvrđen i politički kontekst u kome su ti zločini počinjeni. U presudi Međunarodnog suda pravde jasno se kaže da je vođstvo takozvane Republike Srpske Krajine, zajedno sa rukovodstvom bosanskih Srba i Srbije, imalo nameru da etnički očisti određene teritorije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da ih pripoji Srbiji kako bi se formirala etnički čista srpska teritorija. U toj presudi se govori i o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga za vreme operacija Bljesak i Oluja. Pri tome je Međunarodni sud pravde polazio od činjenica koje su utvrđene pred Haškim tribunalom prvenstveno u prvostepenoj presudi Gotovini i Markaču.

Međunarodni sud pravde je inzistirao na ideološkoj i političkoj pozadine zločina koje su počinile hrvatske i srpske snage.

Mario Mažić: Presudom Međunarodnog suda pravde potvrđeni su zločini koje su počinile hrvatske i srpske snage i obveza je obje države da se suoče sa tim zločinima i - što je posebno važno - sud je inzistirao na ideološkoj i političkoj pozadine ovih zločina. Suočavanje s tim je znatno teži proces od suočavanja sa samim zločinima koji mogu biti počinjeni i kao izolirani incidenti.

Radi se o tome da se i Hrvatska i Srbija moraju suočiti ne samo sa pojedinim zločinima nego sa zločinačkim ideologijama koje su bile osnova počinjenih zločina. To je, naravno, ono što vladama obje zemlje teško pada. Zato vjerujem da oni drugačije tumače ovu presudu ili je barem drugačije predstavljaju u svojim reakcijama.

Omer Karabeg: Da li to znači da je Međunarodni sud pravde utvrdio da iza zločina, koje su počinile srpske snage u Hrvatskoj i onih koje su počinile hrvatske snage u Oluji, stoje države i državne ideologije?


Mario Mažić: Međunarodni sud pravde vrlo jasno kaže da je i u jednom i i drugom slučaju postojala ideološka pozadina. U presudi se tvrdi da su zločini srpskih snaga činjeni u ime stvaranja etnički homogene srpke države koja bi, pored Srbije, obuhvatla i dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine. S druge strane, u presudi se kaže da je državni vrh Hrvatske - kako politički, tako i vojni - ne samo bio svjestan da će rezultat Oluje biti da velika većina Srba napusti područje Hrvatske, nego je takav rezultat priželjkivao i ohrabrivao.

Omer Karabeg: Prateći reakcije Beograda i Zagreba na presudu, moglo se videti da nijedna strana nije ni za milimetar odstupila od svojih stavova i da je svako protumačio presudu na svoj način. Beograd je tvrdio da su presudom dokazani zločini u Oluji, a Zagreb da je iz obrazloženja presude jasno ko je bio agresor. Dakle, reakcije su bile takve kao da presude nije ni bilo. Svako je nastavio da priča svoju priču.

U Srbiji su dominanta dva narativa. Jedan je o tome da su Srbi najveće žrtve, a drugi govori o nepriznavanju srpskih žrtava.

Marijana Toma: Kad je reč o ratovima devedesetih, u Srbiji su dominanta dva narativa. Jedan je o tome da su Srbi najveće žrtve, a drugi govori o nepriznavanju srpskih žrtava, to jeste da se priznaju sve žrtve osim srpskih.

Mario Mažić: Čini mi da su i hrvatska i srpska politička elita razočarane što nije potvrđen genocid. Po meni je to besmislen stav - da se netko veseli tomu da je počinjen genocid. To mi je duboko odvratno, ali je veliki dio reakcija išao upravo u tom smjeru.

Omer Karabeg: Reklo bi se da će se nakon ove presude Hrvatska više truditi da sudi Srbima nego Hrvatima koji su počinili zločine. Recimo, Državno odvjetništvo Hrvatske, koje je već ranije podiglo optužnice protiv gotovo celog vojnog vrha Jugoslovenske narodne armije za zločine počinjene na području Osijeka, Zadra i Dubrovnika, sada je najavilo da će se generalima iz vojnog vrha suditi u odsustvu. Istovremeno, to isto odvjetništvo ovih dana je povuklo optužnicu protiv Željka Sačića, bivšeg pomoćnika zapovednika specijalne policije, za zločin nad srpskim civilima nakon akcije Oluja.

Naše institucije radije procesuiraju odgovorne Srbe nego odgovorne Hrvate.

Mario Mažić: Čini mi se da sve vrijeme Odvjetništvo Republike Hrvatske apsolutnu prednost daje zločinima počinjenim od strane srpskih snaga. To policija više istražuje i tu ima daleko više postupaka. Naše institucije radije procesuiraju odgovorne Srbe nego odgovorne Hrvate. Što se tiče suđenja u odsutnosti, ona naprosto ne garantuju pravo na pravično suđenje. Obrana je nužni dio tog prava, a ona ne može biti zagarantirana, ako se nekome sudi u odsutnosti.

Kad je riječ o Sačiću, koji je optužen za zločine u Ramljanima nakon operacije Oluja, vidjeli smo da se radilo o neprofesionalno urađenoj optužnici. Vjerujem da ćemo vrlo brzo vidjeti revidiranu optužnicu. Međutim, Inicijativa mladih već nekoliko godina traži da se provede istraga i o zločinima počinjenim u akciji Džep 93 u kojoj je Sačić, također, učestvovao.

Naime, Vrhovni sud oslobodio je Rahima Ademija od odgovornosti za taj zločin ustvrdivši kako je postojao paralelni lanac zapovijedanja kojeg su činili Davor Domazet, Željko Sačić i Janko Bobetko. S obzirom da nije sporno da su zločini počinjeni, a Ademi je oslobođen optužbe, mislimo da se odgovornost za taj zločin mora utvrditi i da je ona upravo u ovom paralelnom lancu zapovijedanja, dakle - na Sačiću i Domazetu. U tom smislu bi i za ove zločine trebalo Sačića istražiti i naposlijetku procesuirati.

Omer Karabeg: Srbija ima zakon na osnovu koga može suditi hrvatskim državljanima. Koliko znam, Hrvatska je tražila od Srbije da ukine taj zakon, jer smatra da on nije u skladu sa evropskim kriterijumima, ali Srbija to odbija.


Marijana Toma: Problemi koje je to izazvalo su ozbiljni. Pre svega može se reći da taj zakon predstavlja kršenje regionalne saradnje i regionalnih sporazuma koji postoje između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Srpsko tužilaštvo za ratne zločine je na osnovu tog zakona otvaralo istrage ili podizalo optužnice protiv oficira srednjeg ili višeg ranga sumnjičeći ih za zločine nad Srbima.

Omer Karabeg: Da li je u Srbiji osuđen ijedan viši oficir JNA za zločine u Hrvatskoj?


Marijana Toma: Pravosnažno nije nijedan. Imamo slučaj bivšeg potpukovnika Miodraga Dimitrijevića koji je zajedno sa još nekolicinom pripadnika teritorijalne odbrane i srpskih dobrovoljaca optužen za zločin u selu Lovas, u istočnoj Slavoniji koji je počinjen u oktobru 1991. godine. Dimitrijević je bio jedna od osoba koja je učestvovala u izdavanju naredbe da se zarobljeni hrvatski civili natjeraju u minsko polje. Tom prilikom ih je sedamaestero poginulo, dok je jedanaestero teže ili lakše ranjeno. Međutim, iako je Dimitrijević 2012. godine osuđen na deset godina, Apelacioni sud u Beogradu je usvojio žalbe svih koji su osuđeni i ukinuo presude, pa je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Omer Karabeg: Da li je u Hrvatskoj, ako izuzmemo generala Norca, suđeno visokim oficirima za zločine koji su počinjeni nad Srbima?


Mario Mažić: Slučaj Norac je specifičan zbog toga što je prepušten hrvatskom pravosuđu, a započet je u Haškom tribunalu. Hrvatsko pravosuđe zazire od toga da Hrvatima sudi za ratne zločine, naročito po zapovjednoj odgovornosti, dakle višim oficirima. Odgovarao je Branimir Glavaš i to je proces koji još uvijek traje. Imamo još nekih slučajeva, ali nije se sudilo nekomu tko je bio znatno više pozicioniran u političkom i vojnom vrhu. Mi vjerujemo da je nužno provesti ozbiljnije istrage o tome ko su bili nalogodavci za zločine počinjene u Bljesku i Oluji.

Inicijativa mladih za ljudska prava, zajedno sa Srpskim demokratskim forumom, napravila je istraživanje o zločinima počinjenim nakon Bljeska, kada su ljude sa područja zapadne Slavonije odvodili u zatvore na nekoliko lokacija u Hrvatskoj i tamo ih mučili. Mi smo Državnom odvjetništvu podnijeli prijavu protiv zapovjedno odgovornih. Dobili smo signal da je istraga započeta, ali nakon toga više ništa nismo čuli o tome.

Što se tiče Oluje, vjerujem da je potrebno istražiti kakvu su ulogu u svemu tome imali Ivan Jarnjak, koji je u to vrijeme bio ministar unutarnjih poslova i Mate Laušić, bivši načelnik uprave vojne policije.

Što se tiče Oluje, vjerujem da je potrebno istražiti kakvu su ulogu u svemu tome imali Ivan Jarnjak, koji je u to vrijeme bio ministar unutarnjih poslova i Mate Laušić, bivši načelnik uprave vojne policije. Oni su bili na takvim pozicijama da su morali imati saznanja o tome šta se događalo na terenu. Te istrage se u Hrvatskoj ne vode.

Marijana Toma: Kad je reč o suđenju Srbima, koji su počinili ratne zločine, jedan od problema je relativno blaga kaznena politika. Kazne koje se izriču su na samoj granici zakonskog minimuma. Bilo je i slučajeva da je sud odredio kaznu koja je ispod zakonskog minimuma. Sud vrlo često uzima u obzir različite olakšavajuće okolnosti kao što su, na primer, porodične prilike optuženog, neosuđivanost za ranija krivična dela, protok vremena od izvršenja krivičnog dela, a u nekoliko slučajeva je olakšavajuća okolnost bila čak i to što su optuženi bili izbeglice.

Mario Mažić: I u Hrvatskoj smo imali niz slučajeva da su Hrvatima, optuženim za ratne zločine, izricane minimalne kazne. Slično je i sa dodjeljivanjem olakotnih okolnosti, pa hrvatski sudovi redovno priznaju kao olakotnu okolnost nešto što oni zovu domovinski zanos. Kao da je, recimo, Norac počinio zločine u domovinskom zanosu. To je otprilike kao kad netko uhvati suprugu u krevetu sa ljubavnikom, pa u zanosu ljubomore počini zločin.

Uzima se u obzir i mladost optuženog u vrijeme počinjenja kaznenog djela i izloženost traumama rata. Međutim, ako imate pripadnika srpske postrojbe, koji je optužen za ratne zločine, njemu se mladost neće priznati kao olakotna okolnost. Hrvat će za isti zločin dobiti manju kaznu nego Srbin. Rekao bih da se kroz primjenu olakotnih okolnosti praktički formalizira diskriminacija u procesu kažnjavanja za ratne zločine u Hrvatskoj.

Omer Karabeg: U vašem saopštenju se govori i o obavezi Beograda i Zagreba da reše problem nestalih. Verujete li da će u tome biti nekog napredka s obzirom da je do sada, dve decenije nakon završetka rata, vrlo malo urađeno?
Verujemo da se veliki broj informacija o osobama, koje su nestale 1991. godine, nalazi u arhivama JNA koje još nisu otvorene.

Marijana Toma: Što se tiče potrage za licima koja su nestala u oružanom sukobu u Hrvatskoj, tu je jedno pitanje veoma važno, a to je otvaranja arhiva. Verujemo da se veliki broj informacija o osobama, koje su nestale 1991. godine, nalazi u arhivama koje još nisu otvorene.

Omer Karabeg: Na koje arhive mislite? Mislite na arhive JNA?


Marijana Toma: Da, na arhive JNA, kao i drugih vojnih institucija.

Omer Karabeg: Gospodine Mažiću, da pomenem još jedan zahtev iz saopštenja vaše Inicijative mladih i Fonda za humanitarano pravo. Vi posebno insistirate na odšteti žrtvama ratnih zločina. Nije li to nerealan zahtev kada znamo kakav je odnos Hrvatske i Srbije prema ratnim zločinima? I Zagreb i Beograd priznaju samo svoje žrtve.


Mario Mažić: Potpuno razumijem što naš zahtjev smatrate nerealnim, ali to što je taj zahtjev u aktuelnom političkom kontekstu teško ostvariv nije razlog da se on ne postavi, jer žrtve imaju pravo na odštetu. Mi, kao organizacija za ljudska prava, jedino što možemo napraviti jeste postaviti zahtjev da se na teška kršenja prava žrtava adekvatno odgovori, a to svakako uključuje i reparacije. Koliko god to bilo nerealno - to je nešto što bi ove države morale napraviti.

Omer Karabeg: Da li je do sada bila ijedna presuda u Hrvatskoj kojom su obeštećeni Srbi za proterivanje, za gubitak imovine, da ne govorimo o oduzimanju stanarskog prava?


Mario Mažić: Imamo jednu presudu. Ne radi se o kompenzaciji za materijalnu štetu. Radi se o nematerijalnoj šteti, o naknadi za pretrpljenu duševnu bol u slučaju Jovana Berića iz Varivoda, gdje je Vrhovni sud naložio da se on i njegove dvije sestre obeštete. U Varivodama je počinjen zvjerski zločin od strane pripadnika hrvatskih snaga, kada su otac i majka Jovana Berića ubijeni neposredno nakon Oluje.

Ako pokrenu postupak za naknadu štete, ljudi najčešće dobiju sudsku odluku da nemaju pravo na naknadu, a onda još imaju obvezu platiti velike troškove sudskog spora.

Što se tiče materijalne štete ima nekoliko primjera da su ljudi pokušali doći do svojih prava, ali su naišli na otpor koji je često bio nekakva tehnikalija za koju se sud zakačio. Naša Inicijativa mladih radila je na slučaju jednog Srbina, civila iz Vukovara, koji je pokrenuo sudski spor tražeći naknadu za materijalnu štetu koju je pretrpio u petom mjesecu 1991. godine. Dobio je odgovor da tada u Hrvatskoj nije bilo rata, pa ne može očekivati obnovu objekta, jer je obnova namijenjena objektima koji su uništeni tijekom rata.

Problem je u tome što se ljudi izlažu riziku da, ukoliko pokrenu postupak za naknadu štete, dobiju sudsku odluku - što se najčesće i dešava - da nemaju pravo na naknadu, a onda još imaju obvezu platiti velike troškove sudskog spora.

Omer Karabeg: Znači, slučaj Jovana Berića je jedini gde je jedan Srbin iz Hrvatske dobio nekakvu odštetu.


Mario Mažić: Imamo i jedan slučaj koji je potpuno drugačiji. U pitanju je politička odluka da se preživjelim članovima obitelji Zec - sinu i kćerki, čiji su roditelji ubijeni, dodijeli pomoć za podmirenje troškova života, budući da su kao maloljetna djeca ostala bez hranitelja. Tako je to nekako obrazloženo.

Omer Karabeg: A počinioci nikada nisu osuđeni.


Mario Mažić: Tako je, počinioci nisu osuđeni. U tom slučaju je bila proceduralna greška, jer su počinioci ispitani bez prisustva svjedoka.

Omer Karabeg: Vrlo je zanimljivo da je baš u slučaju Zec, koji je jedan od najstrašnijih zločina, ustanovljena proceduralna greška.


Mario Mažić: Gledali smo dokumente iz tog vremena i oko tog slučaja i vjerujem da se tu radi o namjerno napravljenoj proceduralnoj grešci. Tada je tužitelj bio Vladimir Šeks i čini mi se da je to bio način da se onemogući procesuiranje počinilaca tog zločina. Mislim da je namjerno počinjena ta proceduralna greška.

Omer Karabeg: Da li je u Srbiji bilo slučajeva da sud odredi obeštećenje žrtvama koje nisu Srbi?


Marijana Toma: Imali smo 2014. godine presudu Apelacionog suda u Beogradu u slučaju dvojice Bošnjaka iz Žepe, Enesa Bogilovića i Mušana Džebe, koji su bili zatočeni u logoru Šljivovica tokom 1995. i 1996. godine. Njima je dosuđena odšteta u ukupnom iznosu od 600.000 dinara, koja naravno apsolutno nije nikakva pravična naknada, ali je ova presuda značajna zbog toga što je to prvo zvanično priznanje zločina koji su počinjeni od strane države Srbije i njenih institucija nad Bošnjacima iz Žepe, u logorima Šljivovica i Mitrovo polje.

Omer Karabeg: Kad se ta naknada prevede u evre, to je oko 5.000 evra za obojicu. Da li bi se moglo očekivati da će to postati praksa sudova u Srbiji, pa da ubuduće dosuđuju makar i te bedne odštete žrtvama?

Ono što je do sada bila praksa je da su zahtevi za naknadu nematerijalne štete uglavnom bili odbijani, pogotovo kada su u pitanju bile žrtve nesrpske nacionalnosti.

Marijana Toma: To je, zaista, veliko pitanje. Ono što je do sada bila praksa je da su zahtevi za naknadu nematerijalne štete uglavnom bili odbijani, pogotovo kada su u pitanju bile žrtve nesrpske nacionalnosti. Odbijani su i u slučajevima kada su u pitanju bili Bošnjaci iz Sandžaka, dakle, državljani Srbije, koje smo mi zastupali zbog torture što su nad njima sprovodili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u periodu od 1992. do 1995. godine u Sandžaku. Zbog toga mi se čini da je pomenuta odluka Apelacionog suda usamljen primer.

Omer Karabeg: Da li je, nakon reakcija Zagreba i Beograda na presudu Međunarodnog suda pravde koje su bile vrlo pristrasne, iluzorno očekivati bilo kakve korake koji će voditi ka pomirenju?

Mislim da je pomirenje između Srbije i Hrvatske, kao država, otišlo puno dalje nego pomirenje između Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Mario Mažić: Ja sam vrlo skeptičan. Imamo povratak nacionalizma i u Hrvatskoj i u Srbiji. U Hrvatskoj vidimo kakav je smjer zauzelo biračko tijelo na predsjedničkim izborima, a nova predsjednica, gospođa Kitarović, je u svom pobjedničkom govoru odmah rekla: "Ovo je Hrvatska, a ne regija". I pored svega toga mislim da je pomirenje između Srbije i Hrvatske, kao država, otišlo puno dalje nego pomirenje između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, gdje imamo one besmislene inicijative za ograničavanje prava na upotrebu ćirilice u Vukovaru.

Kod braniteljskih prosvjednika vidimo niz izjava koje se ne mogu protumačiti drugačije nego da smjeraju uspostavi nekakvog sustava, u kome bi Srbi bili građani drugog reda u Hrvatskoj. Zbog toga mislim da je potrebno mnogo više pažnje obratiti pomirenju između hrvatske i srpske zajednice u Hrvatskoj nego pomirenju između dvije države, jer će tu zbog pritiska Evropske unije situacija uvijek biti nešto bolja.

Marijana Toma: Pomirenje je dugotrajan i vrlo frustrirajući proces. Ima zemalja u kojima i danas, 70 godina nakon Drugog svetskog rata, te teme postaju ponovno aktuelne i ponovo se oživljavaju. Mi često gubimo iz vida da sudske odluke nisu jedina stvar koja doprinosi pomirenju. Pomirenju, svakako, doprinose i sve one činjenice koje se utvrde o zločinima, zatim obeštećenje žrtava, pa i simbolički gestovi - kao što su izvinjenja.

Zbog toga su i Fond za humanitarno pravo iz Beograda i Inicijativa mladih za ljudska prava iz Zagreba pozvali da se preduzmu konkretni politički koraci, kako bi se konačno osnovao REKOM - Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o zločinima počinjenim u ratovima u bivsoj Jugoslaviji. Mi smatramo da je presudom Međunarodnog suda pravde osnažena potreba da državne insitucije u Hrvatskoj i Srbiji podrže osnivanje REKOM-a.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG