Dostupni linkovi

logo-print

Vijest kako je kandidat pakistanskog porijekla i vrlo skromnog porodičnog imovnog stanja Sadik Kan (Sadiq Khan) na izborima za gradonačelnika Londona ubjedljivo pobijedio „čistokrvnog“ britanskog multimilionera objavljena je u svijetu s naglašavanjem činjenice da je „musliman postao gradonačelnik najveće evropske prijestonice“.

Ističe se i da je sin vozača autobusa koji je do 24. godine u kući sa osmoro djece spavao na „krevetu na sprat“ pobijedio bogataša i da je – u ubjedljivoj izbornoj pobjedi – pokazao i koliko je za London bila neprihvatljiva negativna kampanja u kojoj su građani zastrašivani da ne glasaju za „muslimana bliskog džihadistima“.

U jeku te negativne kampanje, Kan je svom suparniku poslao poruku putem Twittera: „Ne treba da vičeš kako sam je musliman, ja to ispisujem na svojim izbornim plakatima“.

U prvim postizbornim nastupima, Kan je, naglašavajući kako je dobio najveći izborni mandat koji je ikad dobio neki britanski političar, rekao kako to nije samo simbol tolerancije – „jer vi možete tolerisati recimo zubobolju, i ja ne prihvatam da budem tolerisan: mi poštujemo, prigrljujemo i slavimo (naše razlike) i to je fantastično“.

Ako u njegovoj pobjedi i ima neka „muslimanska dimenzija“ onda je to da ona – po njegovim riječima – pokazuje kako nema nikakvog sukoba između islama i Zapada: „Ja sam Zapad, ja sam građanin Londona, ja sam Britanac islamske vjere, azijskog porijekla, pakistanskog nasljeđa“.

Kanova pobjeda na izborima u Londonu, na kojima je dobio više od 1,3 miliona glasova – više od 300.000 ispred konzervativnog protivkandidata – dobila je i globalne odjeke i dimenzije, pored ostalog u kontekstu tekuće američke izborne kampanje u kojoj vodeći kandidat za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke pored ostalog raspiruje antimuslimanska osjećanja najavljujući kako će „zabraniti muslimanima ulazak u Sjedinjene Države“: poželio je da njegova pobjeda bude recept i za Amerikance i da i oni „prihvate nadu umjesto strahova“.

Na našim stranama vijesti o izborima u Londonu uglavnom su naglašavale činjenicu kako je „musliman postao gradonačelnik Londona“, među onima naglašenijih muslimanskih osjećanja sa zadovoljstvom što će „jedan od nas“ prvi put predsjedavati nad najvećom zapadnom prijestonicom a među nacionalistima s drugih strana etnički podijeljenog Balkana sa zluradim naglašavanjem čime se novi gradonačelnik poslužio na prigodnom pobjedničkom koktelu.

Ni jedni ni drugi za sada nisu zapazili kako Kanova pobjeda, osim simboličnog uticaja čak i na američku izbornu trku, ima i poučne dimenzije u bosanskohercegovačkoj svakodnevici.

Kada bi bilo šta kod nas počivalo na međunarodnim poukama, logici i standardima – onda bi pobjeda jednog kandidata izrazito manjinskog porijekla (Pakistanci porijeklom predstavljaju jedva 224.000 od više od 8 i po miliona stanovnika Londona) mogla biti viđena i kao primjer kako i sva „nerješiva pitanja“ postdejtoske Bosne i Hercegovine, od „slučaja Sejdić-Finci“ do izbora u Mostaru, od „hrvatskog pitanja“ do jednakopravnosti u medijima, zapravo i nisu nerješiva i kako je „ostali svijet“ to riješio u okviru demokratskog nadmetanja u kojem su znanje, iskustvo, rezultati i kompetentnost važniji od etničke i vjerske pripadnosti, partijske i rodbinske bliskosti: to je okvir u kojem je Kan mogao postati gradonačelnik Londona, i u kojem su Amerikanci u dva posljednja izborna ciklusa – 2008. i 2012. godine – za predsjednika birali afroamerikanca a na ovogodišnjim izborima mogli bi prvi put u istoriji birati jednu ženu.

Može se sad, iz bosanskog iskustva devedesetih, govoriti i o tome koliko su – pored odsustva evropske politike i angažmana u mirovnom procesu – i britanski i američki posrednici u zaustavljanju bosanskog rata, od lorda Dejvida Ovena (David Owen) do Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), doprinijeli nametanju Bosni i Hercegovini vladavine „konstitutivnih naroda“ na način koji onemogućava građansku demokratiju kao što se može odgovoriti i kontrapitanjem: nisu li, ipak, i prije ijednog ispaljenog metka u bosanskom ratu tri „narodne“ i u osnovi nacionalističke partije pobijedile na „prvim demokratskim izborima“ s idejom podjele koja je samo cementirana troipogodišnjim ubijanjem Bosne i Hercegovine.

Jesu li njeni „legitimni predstavnici“, čak i kad su ih američki posrednici savjetovali da u pripremama za dejtonske pregovore angažuju ustavnopravni tim i pripreme se za raspravu o ustavnim rješenjima, imali bilo kakav „plan B“ koji bi korigovao dejtonske ustavne nepraktičnosti i buduće blokade? I jesu li – od Dejtona do danas – radili na uspostavljanju bosanskohercegovačkog partnerstva za funkcionalniju evropsku državu ili su samo produbljivali etničke podjele?

A dok je tako – dok se recimo oko ideje evropske budućnosti ne okupe oni kojima je iskreno do mirne i prosperitetne Bosne – primjere trijumfa ideje uvažavanja i ravnopravnosti manjina i dalje ćemo gledati samo na televiziji kao u fascinaciji Obaminim pobjedama u Americi i Kanovoj u Londonu.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG