Dostupni linkovi

logo-print

Ovonedjeljna vijest kako su, 24 godine nakon njegovog ubistva 9. aprila 1992. godine, najzad nađeni i identifikovani posmrtni ostaci prvog novinara ubijenog u ratu u Bosni i Hercegovini – dopisnika Oslobođenja u Zvorniku Kjašifa Smajlovića – donijeće smirenje njegovoj djeci, sinu Nedimu u Austriji i kćerki Almi-Fatimi Kapetanović, u Sarajevu.

Alma-Fatima je na svaku godišnjicu očeve smrti objavljivala porodično sjećanje u Oslobođenju koje, kao očev amanet, i sada redovno čita: "To sjećanje bilo je nekako jedina simbolična veza s ocem: nije bilo mezara na koji bih spustila cvijet ili ispustila suzu" – napisala mi je u poruci zahvalnosti što u svojim tekstovima, knjigama i predavanjima njegujem uspomenu na Kjašifovu žrtvu.

A Kjašif Smajlović zaslužuje i počasno mjesto u istoriji bosanskohercegovačkog novinarstva i njegov smiraj – najvjerovatnije uskoro u Sarajevu – prilika je za ukazivanje poštovanja čovjeku koji je izvještavajući do posljednjeg daha visoko podigao ljestvicu očekivanja od novinarske profesije i novinarskog samopoštovanja.

Tih prvih dana aprila, nakon što su srpske paravojne snage uz logističku i artiljerijsku podršku jugoslovenske armije počinile prve masovne zločine u Bijeljini i počele granatiranje Zvornika, znao je da se ostajući u gradu izlaže životnoj opasnosti. Porodicu je pred tim neminovnim skorim padom Zvornika sa hiljadama drugih koji su spasavali glavu poslao na sigurno, a sam je nastavio da se javlja Oslobođenju a usput i uživo u program sarajevskog radija, a 8. aprila u vrhu strane smo objavili njegov izvještaj pod naslovom: "Tri 'arkanovca' uhapšena u Zvorniku", uz podnaslov koji bolje od svega govori kakav je čovjek i kakav je novinar bio Kjašif Smajlović: Uhapšeni "arkanovci" tvrde da su u Zvornik došli jer su zabrinuti zbog naoružavanja Muslimana. Dakle – dao je riječ čak i onima čije će jedinice samo dan kasnije ubiti i njega samoga.

Zvornik

Zvornik

Tog jutra, 9. aprila, u 8:20 ujutru javio se sekretarici u tuzlanskom dopisništvu Oslobođenja Sevleti Ahmedinović i izdiktirao joj kratak izvještaj o ulasku srpskih snaga u Zvornik i zamolio je da to hitno pošalje u Sarajevo jer nije mogao da dobije redakciju. Tada joj je rekao i nešto što nikad neće zaboraviti: "Bojim se, Sele, da dolaze i po mene, čujem njihove korake, idu prema dopisništvu. Bojim se da je ovo moj posljednji izvještaj". Kaže da ga je pitala zašto i on nije otišao na sigurno a on je rekao: "Zato što sam novinar".

Poslije toga, danima nismo čuli za Kjašifa, sve dok mi se 25. aprila na redakcijski desk negdje iz izbjeglištva nije javio njegov sin Nedim – tada student u Sarajevu – s viješću od koje sam strahovao: "Čika Kemale, moj otac je ubijen". Ponudio sam mu slabašnu nadu da se Kjašif možda sklonio negdje i da će se još javiti, ali rekao je kako mu je vijest potvrđena iz dva izvora: jedna komšinica rekla je kako je vidjela kad su ga mrtvog "za noge" izvlačili iz dopisništva, a direktor lokalnog komunalnog preduzeća rekao im je kako je sahranjen u masovnu grobnicu Zvorničana ubijenih tog dana.

Dan kasnije sazvao sam komemorativni skup na redakcijskom desku Oslobođenja na koji su, osim članova redakcije, došle i desetine kolega s radija i televizije i dopisnika iz Sarajeva, a razočarenje što više od dvije nedjelje do nas nije došla nikakve vijest o Kjašifu izrazili smo u naslovu teksta s komemoracije na naslovnoj strani Oslobođenja (Ko će javiti: Ubijen dopisnik).

Poznavao sam Kjašifa kao uzornog dopisnika iz zvorničke regije. Osim na redakcijskim sastancima, sretali smo se i na mojim proputovanjima u Beograd ili iz Beograda, ponekad tek uz čašicu za šankom hotela Drina: bio je posvećen porodici i brinuo da djeci osigura dobro obrazovanje.

Među svim dopisnicima Oslobođenja izdvajao se po tome što je na svom području – u Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici – brižno pratio svaki primjerak lista na svakom kiosku: znao je savršeno procijeniti koji će njegov tekst povećati potražnju za listom i tražio od prodajne službe da u takve dane poveća tiraž. U njegovim opštinama uvijek je bila procentualno najmanja remitenda (broj neprodatih primjeraka).

Zgrada lista Oslobođenje, Sarajevo, juli 1993.

Zgrada lista Oslobođenje, Sarajevo, juli 1993.


A dobro se sjećam njegovog profesionalno najboljeg izvještaja: na dan kad je Srbija počela da provodi ekonomski embargo protiv Bosne i Hercegovine, dokusurujući posljednje što smo još imali zajedničko u tada još formalno jedinstvenoj Jugoslaviji, napisao je tačno koliko kamiona i sa kakvom robom stoji na jednoj i drugoj obali Drine, šta o tome kažu vozači i vlasnici roba, kako to pogađa kupce na obje obale rijeke. Bio je to savršen primjer reportaže o tome kako se "visoka politika" prelama "na terenu".

Ovaj tekst pišem s nadom da će, u činu posljednjeg oproštaja od prvog novinara ubijenog u troipogodišnjem ubijanju Bosne, novinarska profesija ukazati poštovanje i priznanje koje je zaslužio – žrtvujući se, kako je sam rekao, "zato što sam novinar" – i da će njegov primjer naći mjesto u studijima novinarstva i etike u lekciji naslovljenoj: Kjašif Smajlović.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG