Prva nedjelja nove 2017. godine u Bosni i Hercegovini nekako bi se najbolje mogla okarakterisati naslovom pod kojim je kultna sarajevska grupa Bijelo dugme prije godinu-dvije obilježila 40. godišnjicu svog formiranja: "Ko ne poludi, taj nije normalan".
Ovog puta u središtu frustracija našlo se predstojeće obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske: najave da će ovaj datum, u inat odlukama Ustavnog suda o njegovoj neustavnosti, biti proslavljen "svečanije nego ikada"; da će centralnoj proslavi u Banjaluci prisustvovati i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i insistiranje iz Banjaluke da u paradi povodom neustavnog "Dana Republike" učestvuje i Treći Republika Srpska puk Oružanih snaga BiH; odluka ministarke odbrane da orkestar tog puka može svirati ali vojnici ne mogu paradirati u banjalučkoj svečanosti; insistiranje iz Banjaluke da je zakonska obaveza tog puka da "slijedi tradicije Vojske Republike Srpske" ... sve to je još jednom dovelo sukobljavanja u javnosti da usijanja i potpuno potisnulo u drugi plan one koji podsjećaju kako bi ovo moralo biti vrijeme odavno zakasnjele mobilizacije za ispunjavanje evropskog upitnika i provođenje proevropskih reformi.
To što laktaška "fabrika frustracija" u liku predsjednika Republike Srpske izjavama o Sarajevu kao Teheranu (za šta mu obilje povoda daju bošnjačke vlasti u glavnom gradu), o Bosni i Hercegovini kao o "nemogućoj zemlji" za koju je najbolji "mirni razlaz" i nepoštovanjem za odluke najviših državnih pravosudnih organa uspijeva kad god mu se prohtije da izazove predvidiva reagovanja bošnjačkih političkih prvaka – koji kao da nemaju baš nikakvog drugog posla nego da "brane Bosnu" od zapaljive ali mahom isprazne retorike – žalosna je slika njihove nesposobnosti da se posvete prioritetnim bosanskohercegovačkim obavezama, prije svega, prema građanima Bosne i Hercegovine a onda i prema evropskim i drugim međunarodnim partnerima.
Na sva tri nivoa na kojima bi se morala mjeriti bosanskohercegovačka spoljna politika, prema susjedima – prema Evropi – i prema široj međunarodnoj zajednici, ona se iscrpljuje u uvrijeđenim reagovanjima i izjavama umjesto da se potvrđuje u posvećenosti vlastitim prioritetima i pridobijanju partnera za njihovo provođenje i na domaćem i na stranom terenu.
Ta "reaktivna politika", u odsustvu unutar Bosne i Hercegovine dogovorenog projekta, tetura od jedne do druge provokacije; od uvrijeđenog pobijanja nerijetko krajnje nediplomatskih izjava i poteza iz susjedstva do otkazivanja međudržavnih posjeta i kontakata; ostavljajući prostor domaćim ultrapatriotima da insistiraju na konfrontacijama kao nalogu i mjeri patriotizma i po cijenu potonuća u potpuni haos.
Pogledajmo, uostalom, gdje se nalazi bosanskohercegovačka politika na sva tri nivoa njenog međunarodnog ispoljavanja:
* Odnosi sa susjedima – teško da mogu biti gori. I Hrvatska i Srbija, i godinama nakon Tuđmana i Miloševića, sve uz "podršku za suverenitet i teritorijalni integritet" Bosne i Hercegovine, nastavljaju da ohrabruju i potiču separatističke projekte na tragu miloševićevsko-tuđmanovskih pogodbi o podjeli susjedne zemlje, stavljajući i svoju diplomatiju u službu promocije tih projekata.
Dejtonsko ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, kao zemlje "tri konstitutivna naroda", po dizajnu uključuje i učešće u vlasti partija kojima su Beograd i Zagreb "bliži od Sarajeva". Onima koji se, ko zna zbog čega, u tome predstavljaju kao "probosanske snage" preostaje da nađu način kako da izraze neslaganje sa provokativnim izjavama i postupcima iz susjedstva a da ipak ne zalupe vrata dijalogu, razjašnjavanjima i saradnji u stvarima u kojima postoji zajednički interes.
* Odnos prema Evropi idućih mjeseci će se mjeriti sposobnošću bosanskohercegovačkih institucija da u komplikovanom mehanizmu koordinacije, u kojem učestvuje svaki od brojnih nivoa vlasti "u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima", odgovore na zadovoljavajući način na 3.242 pitanja iz upitnika koji će poslužiti za provjeru "eurokompatibilnosti" Bosne i Hercegovine i njene podobnosti za dobijanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.
Da bi se to uspješno završilo – potrebna je promjena i samog pristupa bosanskohercegovačkih učesnika tog projekta: razumijevanje da on nije nekakav evropski namet nego prevashodno interes same Bosne i Hercegovine da se uzdigne na evropske standarde i ljudskih prava, i otvorenih tržišta, i vladavine zakona – uključujući i iskorjenjivanje korupcije. To očito ne može biti projekat u interesu vladajućih političkih partija: on podrazumijeva i snažnu ulogu i doprinos organizacija nevladinog sektora i nezavisnih medija – onoliko koliko i jednoga i drugoga ima u društvu krajnje ograničenih sloboda.
* U odnosu prema "međunarodnom faktoru" – ključ je u oslobađanju od postdejtonskog očekivanja da će "svijet" bilo šta uraditi za nas ako sami ne utvrdimo i ne usaglasimo bosanskohercegovačke prioritete, čemu je naročito bila sklona bošnjačka politika, ali i od vjerovanja srpskih vođa kako ćemo se "osloboditi stranaca", visokih predstavnika i zapadnog prisustva i uticaja, ako nastavimo vrijeđati, omalovažavati i ponižavati strane diplomate.
Postoji, naime, samo jedan način da se ukinu uloga i ovlašćenja visokog predstavnika: ispunjavanje međunarodno usaglašenih pet ciljeva (uključujući rješenja za državnu i vojnu imovinu) i dva uslova uključujući i pozitivnu ocjenu političke situacije u zemlji od strane Savjeta za provođenje mira. Uvrede na račun bivših ili sadašnjeg visokog predstavika ne mogu zamijeniti ispunjavanje zadatih ciljeva i uslova koji se moraju ispuniti prije njihovog odlaska.
Facebook Forum