Dostupni linkovi

logo-print

Ilija Jurišić za RSE: Izgubio sam vjeru u pravdu


Ilija Jurišić

Ilija Jurišić

Ilija Jurišić, kojeg je prije deset dana Odjeljenje za ratne zločine Srbije osudilo na dvanaest godina zatvora za navodni ratni zločin protiv vojnika JNA u Tuzli u maju 1992. godine, nakon što je izašao iz bolnice, dao je intervju za Radio Slobodna Evropa.

Jurišić govori o tome kako je doživio presudu i iako je osobno spreman opet ići u Beograd braniti se pred tamošnjim pravosuđem, takvu odluku će ipak donijeti nakon konzultacija s advokatom Đorđem Dozetom. Govoreći o odnosu države prema njemu, Jurišić kaže da je taj odnos razočaravajući, ali da i dalje očekuje zaštitu.

RSE: Gospodine Jurišić, prvo ću Vas pitati za Vaše zdravlje, s obzirom da ste posljednju presudu dočekali u bolnici.

Jurišić: Imao sam poslije ovog događaja jedan nagli skok šećera i pritiska, enormno, kako u životu nisam imao pritisak i šećer. Vrlo sam se loše osjećao i zatražio sam liječničku pomoć, i dobio sam je.

RSE: Kako ste primili ovu presudu?

Jurišić: Ovo je za mene bilo šokantno. Šok je ustvari bio ravan onom pri prvom hapšenju, 11. maja 2007. godine na aerodromu. Otprilike nešto slično tome. Svi pokazatelji, pravni elementi su govorili da će biti oslobađajuća presuda, da su stvari išle u moju korist. Međutim, na zadnja dva-tri glavna pretresa osjetila se doza bojazni zbog scenarija koji se ponavlja. Ponovilo se ono što se desilo i prvi puta, da dobijem izmijenjenu optužnicu na sam dan kad dolazi, što je bilo i u prvobitnom slučaju. Da li je to neki taktički potez ili nije – to tužilac i Sudsko vijeće zna. Mi u odbrani naravno nismo mogli to znati. Očekivao sam sve najbolje, ali desilo se najgore. Ne samo da sam ja iznenađen, iznenađena je javnost, pa rekao bih i srbijanska javnost. Dobio sam pismo od još jednog advokata iz Beograda, koji kaže da ne može da vjeruje da se to tako desilo. Ali, evo, šta se sve mora vjerovati, pokazao je ovaj primjer da je pravosuđe u Srbiji pokazalo i lice i naličje. Mi smo znali lice, ali nismo znali naličje. Evo, sad smo dobili i sliku naličja. Apsolutno mi daje za pravo da sam izgubio svaku vjeru da se tamo može doći do pravde.

RSE: Vi ste ipak rekli u svom obraćanju javnosti, kada ste se zahvalili, da je ukaljan obraz Vašeg grada i da ste ga Vi spremni braniti, i to baš u Beogradu.

Jurišić: Dao sam obrazloženje zašto sam se odazvao Beogradu. Rekao sam bez posebnog dvoumljenja da sam u Beograd došao po pravdu, da kažem istinu i da se istinom opere moj obraz koji je tamo ukaljan, i da se ta famozna optužnica pokaže da je ništavna, da nema pravnih elemenata i da je pravda na mojoj strani. Živio sam u tom uvjerenju. Tri godine sam se redovno odazivao. Pokazao sam da se istine ne bojim, nema razloga da se bojim, da se skrivam, evo – tu sam, a vi ste tu da ocijenite kao stručnjaci, kao esnafski radnici da kažete ima li tu istine ili nema. Posebno me je razočaralo da kroz ispitivanje svjedoka, i od strane tužioca i od strane Vijeća, nikada se nije osvrtalo na moju odgovornost, uvijek je traženo da se priča nešto iz istorije tog slučaja, a najmanje o meni, o mojoj ulozi, što mi je na kraju dalo uvjerenje da se samo formalno vodilo.

RSE: Gdje ste se Vi uopće nalazili 15. svibnja 1992. godine?

Moja sudbina je drugačija od sudbine i Divjaka i Ganića. Vjerovatno sam 'manji' čovjek, o 'manjem' čovjeku se i manje razmišlja.
Jurišić: Tog 15. maja 1992. godine, u popodnevnim časovima, bio sam dežurni u policijskoj stanici Tuzla, u svojstvu dežurnog. Mi smo malo stariji bili i nas su kolege štedile, nisu nas slali na teren, nego da se nađemo u dežurani, i ako treba neki sporni slučaj iz oblasti rada organa unutrašnjih poslova zajedno s njima da razrješavamo, ali svakako uz konsultaciju pretpostavljenog. Moj pretpostavljeni je bio načelnik stanice javne bezbjednosti, i sve što sam radio, polagao sam račun njemu.

RSE: Ovih dana mnogo se govori o odnosu države prema svojim braniteljima, pa i prema Vama. Kako biste Vi ocijenili taj odnos?

Jurišić: Razočaravajući. Mislim, od samog nastupa ministra koji je boravio u Beogradu, dok sam i ja boravio u zatvoru, kad je rekao: 'Mi smo se dogovorili i sve je u redu', i da je zadovoljan dogovorom, a ishod toga je moj produžetak u zatvoru. To govori dovoljno koliko se zalagalo za mene i koliko se tražilo za mene.

RSE: Je li Vam se nakon ove presude itko iz državnih institucija obratio ili ponudio neku pomoć?

Jurišić: Nije mi se direktno niko obratio. Ja sa zadrškom o tome razmišljam – jednom kad se doživi nešto negativno, ono produženo ostaje, ali uvijek postoji šansa da se i greška ispravi. Ja se nadam da će se ipak nešto uraditi, jer moje učešće u oslobodilačkom ratu nije privatna stvar, to je ipak državni interes, interes građana i grada. Ono što mene ohrabruje jeste da imam veliku podršku građana Tuzle.

RSE: Kada govorimo o institucijama Bosne i Hercegovine, osjećate li se Vi u podređenom položaju u odnosu na sudionike u Dobrovoljačkoj, Ejupa Ganića, Jovana Divjaka?

Jurišić: Djelomično. No, što stari ljudi kažu, svako ima svoju nafaku. Moja sudbina je drugačija od sudbine i Divjaka i Ganića. Vjerovatno sam 'manji' čovjek, o 'manjem' čovjeku se i manje razmišlja.

RSE: Jeste li Vi zaista spremni ići u Beograd?

Jurišić: Vidite, danas ne bih mogao dati egzaktan odgovor, s obzirom šta sam proživio i u kakvim sam nemilostima bio. Spreman sam, naravno. Boriti se do kraja – to je apsolutna moja vizija i gledanje na ovaj predmet, ali bih svakako morao potražiti određenu zaštitu, barem naših institucija iz Bosne i Hercegovine, jer otići tamo – znam šta me čeka. Vraćanje na staro je neka suluda ideja, iako sam bio dosta optimista u ovom obnovljenom procesu, rekao sam – ja nemam razloga da bježim, nemam razloga da se skrivam, ja se istine ne bojim. I onaj prvi korak kad sam napravio od izlaska iz zatvora, ja sam rekao da sam spreman da se odazovem. Danas je već malo to pitanje za razmišljanje. Razmisliću.

RSE: Jednog sina imate u Njemačkoj, drugog u Beogradu. Koliko vam je ova presuda otežavajuća okolnost pri odlasku k njima?

Jurišić: U svakom slučaju osjeća se čovjek kao da je vraćen u kavez i ponovo je u kavezu, gleda iz kaveza hoće li neko imati vremena i snage da dođe, posebno djevojčice. Ova najmlađa, ona je itekako vezana, ona je plakala, sin mi je rekao.

RSE: A Vaša supruga?

Jurišić: Ona je heroj, rekao bih da ona nosi i više tereta nego sam ja, jer valja to sve preživjeti.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG