Dostupni linkovi

logo-print

Godišnjica Titanika: Dućan koji je nastao iz katastrofe


Richard Hyman ispred dućana

Richard Hyman ispred dućana

Autor: Richard Solash, prevela: Ena Stevanović

Dućan u Manchesteru u Engleskoj je u vlasništvu Josepha Abrahama Hymana, čovjeka koji je preživio potapanje Titanika. Njegov praunuk govori za RSE o porodičnom biznisu koji je nastao iz tragedije i priča nevjerovatnu priču o preživljavanju svog pradjeda.

Većina ljudi ne povezuje Titanik sa ručkom od mesa.

Međutim, to ne vrijedi i za jevrejsku zajednicu u Manchesteru u kojem je naziv nesretno potpoljenog broda sinonim za dimljenog lososa i kisele krastavce.

„Titanic’s“ (link: titanics.co.uk) je 99 godina star porodični biznis koji vodi četrdesetdvogodišnji Richard Hyman. On je praunuk Josepha Abrahama Hymana, putnika koji je preživio udar Titanika u ledeni brijeg, 15.aprila 1912.

Joseph je stigao u New York brodom za spasavanje „Carpathia“ i bio je toliko opčinjen dućanima u ovom, imigrantima prepunom američkom gradu da je odlučio pokrenuti svoj vlastiti biznis nakon povratka u Englesku.

„On je doista bio poznata osoba u Machesteru zbog toga što je preživio. Nije mnogo ljudi uspjelo preživjeti i vratiti se u Englesku. Ljudi na ulici su pokazivali prstom na njega i uzvikivali ‘To je čovjek s Titanika!’. Onda je umjesto ‘vidi čovjeka s Titanika’ došlo do ‘idemo u Titanic’s’. Vrlo brzo je njegov dućan postao poznat pod nazivom Titanic’s. Naziv se tako ustalilo i sada postoji već 90 godina“, kaže Hymanov praunuk.


Josephova priča o preživljavanju je počela mnogo prije katastrofe. Rođen je 1878. godine u Rusiji i morao se preseliti u Englesku zbog sve većih progona Jevreja.

Kao i mnogi drugi koji su uspjeli kupiti kartu za treću klasu u Titaniku, Joseph Hyman je želio započeti novi život. Uputio se u američku saveznu državu Massachusetts, gdje se trebao susresti sa svojim bratom.

Međutim, stvari naravno nisu išle po planu. Nakon što je prevezen u New York, Joseph je detaljno ispričao svoju priču za „The New York Times“ i „New York Herald“.

Opisao je putnike prve klase koji su se „divili“ komadima leda na palubi nakon čega je nastupila panika.

Jednog od putnika je, kako kaže, član posade pogodio u bradu jer je požurio da uđe u čamac za spašavanje.

Hyman kaže da je iz broda koji ga je spasio čuo eksploziju i vrištanje. „Plač nije prestao dok Titanik nije potonuo, tek tada se malo prigušio. Taj zvuk mi je stalno u ušima i uvijek će biti.“

„Sjedili smo u tišini, bili smo zaprepašteni. Za manje od deset minuta smo čuli još jednu eksploziju i vidio sam muškarce, žene i dijelove broda kako lete u zrak. Kasnije sam vidio raspadnuta tijela kako plutaju okolo i siguran sam da je više od stotinu ljudi završilo u moru nakon eksplozije.“



Richard Hyman, koji je izjave u medijima dopunio saznanjima koja je dobio od obitelji, objašnjava kako je njegov pradjed uspio preživjeti:

„On je imao sreće. Slučajno se našao u blizini spasilačkog čamca C. Mom pradjedu je rečeno da uđe u čamac u kojem su uglavnom bile žene i djeca i oni nisu mogli veslati. Trebali su nekoliko muškaraca u čamcu jer članovi posade nisu ulazili u njega, a mnogi putnici prve klase i dalje nisu vjerovali da će brod potonuti. Da on nije ušao, niko ne bi mogao pokrenuti čamac koji bi u tom slučaju završio na dnu mora isto kao Titanik.“

Joseph Abraham Hyman i njegova supruga Esther

Joseph Abraham Hyman i njegova supruga Esther

Joseph Hyman koji se nakon toga vratio u Englesku je preminuo 13 godina prije rođenja svog praunuka.

Ali, kako živi njegov dućan, živi i sjećanje na njega. Neke od namirnica koje se prodaju u Titanicsu se još uvijek pripremaju prema Josephovom receptu. Njegova slika krasi mnoga pakovanja.

Danas, kada se obilježava stota godišnjica potapanja Titanika, Richard je pozvao mještane da dođu u dućan i nazdrave životu njegvog pradjeda i priči o preživljavanju.

Međutim, da je Joseph još uvijek živ, atmosfera bi vjerovatno bila drugačija. Kako navode članovi obitelji, Joseph je rijetko započinjao priču o Titaniku.

„Nije pričao o tome. Povlačio se u sebe. Danas bismo to nazvali post-traumatskim stresnim poremećajem. Izgledalo je to kao da se slon nalazi u sobi i svi znaju da je tu, ali se niko ne usuđuje da priča o tome. Jedan naš rođak je živio s njim neko vrijeme dok je bio mlađi. On se prisjeća se da se Joseph skoro svaku noć budio vrišteći.“
XS
SM
MD
LG