Dostupni linkovi

logo-print

Bulajić: Hoće li Dodik zapjevati u mikrofon?


Ines Bulajić rođena je u Mostaru, odrasla u Crnoj Gori, a već predugi niz godina živi i radi u Sarajevu. Bavi se komunikacijama i odnosima s javnošću, u svim sektorima. Ljubiteljica je trash kulture, putovanja, balkanskih tema i dilema na koje redovno daje osvrt na sebi svojstven način. Još se nada da postoji svijet u kojem je aktivizam način života, a ne profesija, kafane naizmjenično organizuju tematske večeri Južnog vetra i Smashing Pumpkinsa, a Velež osvaja Ligu šampiona.

Subota, 31. decembar 2016.

Ustajanje u 5 sati ujutro nije dio redovnih rituala pisca ovih redova. No, kada se ide na put, i ta incidentna situacija pada puno lakše. Ugodnih sarajevskih -11°C razbija svaku želju za nastavkom sna, a ponekad i za nastavkom daljeg bivstovanja. Putujem u Tivat, grad svog djetinjstva, gdje živi moja prijateljica Maja koja sa suprugom vodi hostel. Svake godine planiramo mirno sumiranje utisaka i odmor. Naravno, nikad ne bude tako.

Dok putujem, scrollam kroz Facebook feed, i čitam polemike oko Merlinovog koncerta. Nisam ljubitelj ličnosti i poslanica gospodina Dervišhalidovića, no mojoj okolini je poznato da sam jedna od najokorjelijih fanova prva dva albuma grupe Merlin. Teorija koju dugo godina zastupam kaže da su sve svjetske istine sadržane u Merlinovim stihovima: "Ljubav nije paradajz / Mahni mi bar suzom iz tramvaja (naravno, uz Šemsinu "Sirotinja ljude svađa / A i ljubav tad prestaje" koja je već životna maksima).

Da li smatram da Sarajevo zaslužuje javni doček Nove godine? Da. Da li bi to trebalo da bude neka od komercijalnih muzičkih zvijezda koja privlači najviše turista i provocira najveću potrošnju? Da. Da li one koji žele da znaju finansijsku konstrukciju, omjer prihoda i rashoda, i žele da podsjete na probleme s kojima se svakodnevno suočavamo i kojima se ne nazire rješenje automatski treba nazvati hejterima, lošim ljudima i nikakvim patriotama? Pa šta ja znam, ionako nisam odavde.

Novu godinu dočekujemo uz koga drugog nego Merlina, pjesme s prva dva albuma koje na koncertima više gotovo i ne mogu da se čuju. Duhovi konjaka. Otkucala je ponoć. Prve vijesti u 2017. godine, napad u Reini u Istanbulu. Nova godina, pa još sretna? Teško.

Dino Merlin

Dino Merlin


Nedjelja, 1. januar 2017.

Tradicionalna šetnja naše ekipe uz more, bez jakni. Tradicionalne su i teme, poznati ishodi svake polemike, pizza s morskim plodovima i cooliranje na terasi kafića koji radi otkad znamo za sebe.

Neizbježno je primijetiti koliko se Tivat promijenio u posljednjih 20 godina. Lijepo mi je vidjeti pozitivne pomake, dužnošću smatram da čujem šta se krije iza njih i šta o svemu tome misle građani, ljudi koji tu žive. Prolazimo kroz Porto Montenegro, luksuzno naselje i marinu. Kompjuterska simulacija prikazuje vesele i bezbrižne ljude koji će po završetku radova zadovoljno šetati naseljem. Maja mi skreće na pažnju na to kako su ilustracijom prikazani samo mladi, nigdje nikog starijeg od 40. Eventualno bi portir koji gura kofere mogao proći kao dobrodržeći pedesetogodišnjak.

Naveče idemo da slušamo Harisa Džinovića na rivi. Patriotizam level beskonačno. Pivo na slamku nije baš dobra kombinacija s načetim srcem, šumom mora i hroničnom neispavanošću. Kao što smo i predvidjeli pri dolasku, posljednji odlazimo s rive, pravo iz prvog reda ispred bine.

Ponedjeljak, 2. januar 2017.

Nisu više noge mladalačke, ne prate dušu boemsku. Opet ranimo, jer prvu jutarnju kafu pijemo s našom trećom drugaricom iz djetinjstva Marinom. Puca mi glava, ali marljivo podnosim godišnji izvještaj i pokazujem Marini fotografije s ljetovanja u Albaniji. Dok se ona oduševljava prizorima Shen Vasila, Vlore i Himare, razmišljam o tome kako bi albanska turistička zajednica trebalo da mi da neki procenat zbog promocije koju radim već mjesecima i predrasuda koje se trudim da razbijem.

Povratak za rodnu grudu, s Majinim sinom Gogom. Gogo ide u 8. razred i hvatam sebe kako mu negdje oko Bileće, inspirisana jednim grafitom, objašnjavam šta je ljevica, desnica, centar. On me ozbiljno sluša i pita: "A Ines, zašto u Mostaru svi stalno spominju nacionalnost, čak i djeca? Kad ti ne znaju ime, zovu te Hrvat, Crnogorac, Amerikanac?". Sama sebi zvučim kao pokvarena ploča dok mu govorim: "Znaš, ovdje je bio rat... i tako". Stvarno mislim da je krajnje vrijeme da izbacim ovaj argument iz upotrebe.

Krug kroz tržni centar u Mostaru. Žene dotjerane, našminkane kao da doček tek predstoji. Ja izgledam kao beskućnik koga su dobrodušno pustili u prostor da se malo ugrije.

Kući dolazim s gadnom infekcijom oka.

Utorak, 3. januar 2017.

Budim se i ne mogu da otvorim oko. Brzom akcijom porodice, nabavljaju mi se odgovarajući medikamenti. Ne mogu nigdje, osuđena sam na kućni pritvor i internet. Jedan od braće Zahiragić javni doček Nove godine u Sarajevu nazvao ritualnim slavljenjem šejtana na sceni. Pa sjajno! Finalizira se program eventa kojim se obilježava Dan RS-a, tekuća pitanja – svira li vojni orkestar Oružanih snaga BiH ili će predsjednik Dodik preuzeti stvari i mikrofon u svoje ruke. Izvanredno! I naravno, snijeg iznenadio putare. Skandalozno!

Kad se moj drug Dejo, jedan od posljednjih stvarnih aktivista u ovoj zemlji, preselio u Berlin bio je fasciniran time što je u centralnoj informativnoj emisiji državne televizije jedna od vijesti bila što je na nekom putu pregažen jelen. Od tada su prošla mnoga ljeta, no Dejo i ja dalje komentarišemo bh. svakodnevnicu i konstatujemo da se sve više udaljavamo od ljevice... ako smo ikada po mjerilima čudne družine u odjelima koja se sastaje po našim planinama to i bili.

Kaže Dejo: "Ljevice u BiH nema, jer se ide logikom država je dužna dati meni, ali ja njoj nisam, a usput ću prozvati onoga ko daje, jer je budala". Ja se nadovezujem: "Kolektivizam je ok, dok god ne moram ništa da dam". Naša priča nema zaključka, možda nekome ni smisla ali je nakon nje uvijek malo lakše.

Često kažem, Bosna i Hercegovina je država u kojoj bi svi dizali revoluciju, ali gdje bi svi radije pisali nego držali transparente.

Srijeda 4. januar 2017.

Kako znati da je u Bosni i Hercegovini sve po starom i da je Sarajevo gde je nekad bilo? Jednostavno, odeš na internet i vidiš da je Reuf Bajrović opet tražio nečiju ostavku, te da je Nele Karajlić opet izjavio nešto o Sarajevu i da su se društvene mreže užarile od komentara.

Nemam taj osjećaj koji Sarajlije imaju prema Karajliću. To je onaj osjećaj kakav imate prema bivšoj djevojci ili momku – voljeli ste ga/ju do neba, njihove mane su bile simpatični detalji koji ličnost čine jedinstvenom, za vas je bio ili bila Brad Pitt, Angelina Jolie ili u ovom slučaju Mick Jagger. I onda kada pukne, smjenjuju se osjećaji – tuga, bijes, mržnja, naposljetku ravnodušnost. E, u ovom konkretnom postraskidnom periodu ravnodušnost nikako da dođe.

Kupila sam Karajlićevu knjigu, pogledam s vremena na vrijeme ove intervjue i moj utisak je da se radi o tužnom čovjeku koji je pod stare dane umislio da je istoričar, analitičar, pa i antropolog. Sarajlije, je li došlo vrijeme da neko bude Nele 'mjesto Neleta?

Nele Karajlić

Nele Karajlić


Četvrtak, 5. januar 2017.

U Sarajevu živim više od 16 godina, ali i dalje snijeg posmatram kao mrskog neprijatelja koji moj život čini nepodnošljivim, usporava me tako da kasnim na dogovor s Lejlom koja je upravo došla s Kube. Izvini Lejla!

Odlazim u Akciju gdje su Nešo i Jasna. Puno se smijemo, skačemo s teme na temu, od bloga Nedžada Latića, preko mačizma i melanholije do posebnog jezika i subliminalnih poruka na Facebooku. Nešo mi predlaže da sintagmu u ovom dnevniku "rovito srce" zamijenim sa "načeto srce" .

"Nije ti srce meko kuhano, Ines, pa nije jaje!". Nešo je doktor nauka, a ja uvijek slušam pametnije od sebe.

Naveče ponovo gledam Kuduza. Ne pitajte me zašto.

Petak, 6. januar 2017.

Poslije drugara iz Akcije, danas ću posjetiti ekipu u Zemaljskom muzeju BiH. Radim i sa jednima i s drugima, smatram ih prijateljima više nego saradnicima. Zemaljski muzej će 1. februara obilježiti 129 godina postojanja i pripremili su odličan program, upakovali ga i poslali potencijalnim sponzorima.

U zemlji u kojoj svakodnevno prikupljamo pomoć za bolesne pojedince, marginalizovane grupacije, narodne kuhinje, teško je zainteresovati nekoga za kulturu, pogotovo kada je u pitanju institucija koja bi trebalo da bude pod posebnom zaštitom države. Eh, ali Bosna i Hercegovina je to.

Pijem prvu jutarnju kafu i pričam s drugaricom Unom iz Prištine. I tu su teme raznovrsne, sa zaključkom kako bi bilo lijepo raditi negdje s primorja, uz dovoljno novca da se ne brineš o egzistenciji, ništa previše. Mali snovi djece iz tranzicijskih država petkom ujutro.

Poluradni dan će se završiti nekim craft pivom s Aidama negdje u gradu.

Volim svoj mikro svijet, ali nisam u stanju u potpunosti ga izolovati od svijeta uopšte. Ponekad mislim da to i ne želim. Svaka čast svima koji mogu da ne prate portale, koji s društvom nikad ne pričaju o geopolitici, budžetima, religiji, bh. ljevici... Svijet bez tih priča je zasigurno lijep, ali ne osjetiš ga u potpunosti. Bez obzira na to je li ti srce rovito ili načeto.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG