Dostupni linkovi

logo-print

Ćatić: Ima li BiH intelektualce i akademsku zajednicu


Zoran Ćatić

Zoran Ćatić

Nekolicina sarajevskih intelektualaca obznanila je svoje neslaganje sa nedavnim huškačkim nasrtajima i pozivom na javni linč profesora Nenada Veličkovića, publiciste i istoričara Vuka Bačanovića, te novinarke Borke Rudić.

„Oštro osuđujemo svaki oblik napada na drugo i drugačije, a posebno prijetnje smrću, zastrašivanje, huškanje i svekoliki govor mržnje i njegov, po svemu sudeći, postepeni otklon u fašisoidnost na etno nacionalistički način“, kaže se, između ostalog, u otvorenom pismu.

Na žalost, radi se o zanemarljivo malom broju ljudi koji su prepoznali opasnost uspostave jednoumlja na ovom prostoru. O tome razgovaram sa kolegom Zoranom Ćatićem, urednikom Studentskog IFM radija i liderom Centra za kulturu i medijsku dekontaminaciju Sarajevo.

RSE: Nedavno je grupa, istina malo manja grupa, ovdašnjih intelektualaca, uputila javnu podršku ljudima koji „doživljavaju javni linč zbog izražavanja drugačijeg mišljenja“. Radi se o dvadesetak intelektualaca. Ostali šute ili su možda na moru?

Ćatić: I kada nije vrijeme godišnjih odmora, uglavnom šute. Ono što se pitam već godinama je, imamo li mi intelektualce i akademsku zajednicu? Sa teškom mukom ovo izgovaram, ali bojim se da nikada nismo nakon rata ponovo formirali društvo na način na koji treba. Bojim se da mi nemamo osnovne segmente društva. Morali bi prvo spoznati da smo društvo u nastajanju i da počnemo raditi na tome. Ne čudi me odsustvo bilo kakvih reakcija, na bilo kakva dešavanja, koja su aktuelna.

Tiha akademska elita

RSE: Ovo saopštenje mi se doima dosta nježnije, uvijenije, umjerenije, puno je pjesničkih figura.

Ćatić: Sve je ovdje na taj način, u pokušaju da se nešto kaže i da se zauzme neki stav, da se ne pretjera u smislu zamjeranja nekom ili nečem drugom. Više ljudi nisu sigurni šta su „frontovi“, ko je ovdje protiv koga, ko je za koga i na koji način treba reagovati. Bojim se da su kriteriji onoga što je ispravno i onoga što nije ispravno obrisani. Više nemamo uvida u bilo šta.

Pri tome, i u ovim konkretnim slučajevima, o kojima pričamo, vjerujem da glavni akteri koji napadaju, pa i velika većina onih koji ih brane, i ne znaju o čemu se tu radi, da nisu pročitali ni ono šta je Veličković pisao. Ni taj nesretni Vuk Bačanović ne zna šta je zapravo htio da kaže, a našao se u situaciji da mora da se vadi, pa se vadi na drugi način. A da ne govorim o ovima koji sjede i napadaju sa društvenih mreža, sakriveni iza nik nejmova. To je suludo.

Ima tu još jedna dosta šizofrenična situacija, ali ne u tom segmentu, uzimam je za primjer. Prije par dana je objavljena informacija da je dozvoljeno Radončiću, i ljudima koji su u procesu istrage, da odu na godišnji odmor. Apsolutno niko nije reagovao. Potpuno sam frapiran tom viješću, ali na žalost nisam frapiran izostankom reakcije i činjenicom da niko ne reaguje.

RSE: Šta se krije iza te sintagme akademska elita, ne znam, ali imam osjećaj da oni svojim mukom, svojim nečinjenjem, pothranjuju sve ove procese. Čitava priča i nastaje tu gore, a onda tek slijede ovi egzekutori po zadatku, po zovu srca, ili naprosto po navici.

Ćatić: Posmatram to kroz prizmu da je kod nas intelektualna elita ona, koja je na različite načine, kroz svoje poslove, na budžetu, ima redovnu platu, ima kakvu takvu egzistenciju i ne sekira se. Oni koji bi željeli da napreduju na toj ljestvici, pa da im plata, sa 800 KM skoči na 2.000, pokušavaju, nekim intervencijama, zauzimanjem busija, napadanjem ovih ili onih u interesu nečega, da se dignu na toj ljestvici.

Običan svijet, koji živi od minimalca ili nekog sitnog honorarnog rada, nema vremena da se bavi tim stvarima. On može biti tu samo u ulozi navijača, koji će eventualno navečer sjesti, pa po društvenim mrežama mlatiti praznu slamu.

Onoga trenutka, kada bi imali kakvu-takvu egzistenciju, mislim da bi se stvari poredale kako treba. O nivou svijesti, o nekim drugim aspektima, ove i društvenih normi o kojima pričamo, ne vidim apsolutno ništa od toga.

Amputacija neistomišljenika

RSE: Nije nužno slagati se sa stanovištima, ni profesora Veličkovića, niti Vuka Bačanovića, niti kolegice Borke, ali dio ove sredine pomalo vrijeđa da su uvijek na udaru oni ljudi koji drugačije misle ili ponekad drugačije misle. Mi imamo sredine koje su obilježene mnogo tamnijim bojama. Tamo postoje različita mišljenja. Postoje grupe ljudi koji otvoreno i javno govore i imaju prostor da govore.

Ćatić: Meni, koji jako puno putuje u manja mjesta, koja imaju puno ozbiljnije probleme, sve ovo izgleda nekako smiješno i besmisleno. Mi u velikim gradovima imamo mnogo veće mogućnosti, nego ljudi u izbjegličkom kampu u Višći, koji žive tamo već dvadeset godina. Njihova djeca nisu došla ni do Živinica. Ljudi koji žive u Bočinji, imaju po šestero, sedmero djece, a ta djeca nisu vidjela nikada plastelin u životu. Mislim da su to ozbiljne stvari, a da se mi, u velikim gradovima, bavimo trivijalnim stvarima, gdje neko nekoga napada iz potpuno suludog razloga, ne znajući zapravo šta bilo ko od tih ljudi radi i šta je cijela priča u pozadini. Posebno ne treba izgubiti iz vida, mislim da je to jedna od osnovnih stvari, da su ovo vrlo fine, artiljerijske pripreme za ono što slijedi drugog oktobra, a to su izbori.

RSE: Nedavno je na meti bio Marko Vešović, možda je i zbog toga onako diskretno išetao iz naše kulturne sredine. Sjećamo se bračnog para Vlaisavljević, sa kojima se opet ne moramo slagati, ali oni su bili miljenici sarajevskih medija, sada nemaju gdje objaviti nešto. Profesor Veličković godinama otvara oči u vezi sa tim kakvu ćemo sutra djecu imati, razbija stereotipe o nekim velikim emocijama, razgrađuje ove ideološke narative. Vuk, umjesto instant zabluda, nudi neke istorijske činjenice. Također je bio jedno vrijeme ljubimac urednika, sada ga izbacuju zbog statusa na FB. Ko god se zapravo protivi matici i generalno uspostavljenom mišljenju, mora biti amputiran, kao da smo osvanuli u nekom davno minulom vremenu?!

Ćatić: To je neminovno. To je proces kroz koji moramo proći. Mislim da trebamo uzeti knjige pa pročitati, to ima kod Andrića, to ima kod Selimovića. Sve te stvari dolaze nakon ratova, u društvima i zemljama kakva je naša. Neminovne su te stvari i te čistke. Bojim se da smo mi izgubljene i potrošene generacije koje će svoj život provesti u ovoj suludoj situaciji, prije nego što se stvari počnu ponovo vraćati na svoje mjesto. Tako da mene to ne čudi.

Često se igram sa tim stvarima, vadeći citate i pričajući o autobiografskoj knjizi Alekse Šantića. Napisao je pismo u kojem se obraća, nakon pada Austrougarske, tadašnjim vlastima. Kao da čitate danas pismo nekoga od socijalno ugroženih. Nikakve razlike tu nema, samo je problem što mi živimo to historijsko-istorijsko-povijesno vrijeme. To su neminovne stvari koje ćemo morati proći.

RSE: Do koje mjere će se moći i ovako zaključivati - osobno nisam zavirivao u ove popisne listove, niti pregledavao biografije, ali evo, i Nenad i Vuk i Borka, ne samo po imenima, ovdje se doživljavaju kao Srbi. Može li neko biti posve zločest da izvede neke zločaste zaključke? Mora li se uopšte biti zločest, da bi se to uradilo?

Ćatić: Apsolutno da. To se već radi. To je potpuno jasno. I Ugo i Sanja i Vuk i Borka. To je potpuno normalna stvar na žalost, i našoj djeci, samo zato što nije regulisan i nije uspostavljen sistem. Danas neka djeca, klinci, odrastaju upravo na toj matrici. Samo pogledajte komentare na društvenim mrežama. Dozvoljeno je svakome da kaže svoje mišljenje, a da pri tome nema nikakvu odgovornost. Samim tim može se uraditi bilo šta, s tim što iz naše pozicije mi pričamo može li neko biti zločest. Klincima je to nešto što je na prvu i što se podrazumijeva, to su ta imena. To jeste problem koji mi ne želimo da vidimo, niti ko želi da rješava. Oni, kojima je to u interesu, samo to potpiruju.

Nesvjesni autizam medija

RSE: Šta se desilo u našim medijima da se tako autistički zatvaraju pred drugim i drugačijim?

Ćatić: Kao bilo koji drugi segment, mediji, da bi mogli da egzistiraju, da bi mogli bilo šta da rade, da imaju bilo kakve prihode, oni se moraju povinovati svim politikama i svim stvarima koje su aktuelne. Ima tu jedan dio nesvjesnog autizma, koji je stigao i u kome niko više ne razmišlja ni o čemu. U kojem je sve postalo normalno, u kome se sve objavljuje, u kome se trči za političarima, da bi ovi dali izjavu. To su sve neki razlozi zbog kojih sam se, u konačnici, ispisao iz medija.

RSE: Ima li šanse? Vidi li se svjetlo na kraju ovog tunela? Može li se izaći iz ove situacije?

Ćatić: Neminovno je da će se izaći iz ove situacije, samo se bojim da će to biti jedan dugotrajan proces. Sve zemlje su prolazile kroz to. U najbližem okruženju Hrvatska, koja se polako čisti, polako dolazi, ona ima ogromne probleme. I u Srbiji se to također dešava, s tim što su oni u zaostatku za Hrvatskom. Mi smo opet u zaostatku za svima njima. Stvari će se poredati i doći na svoje mjesto, ali bojim se da ćemo mi potrošiti živote. Eventualno djeca ili unuci će možda moći osjećati neke normalne stvari, neke normalne društveno-političke poruke. Mediji će ponovo biti mediji. Ne može ovo još predugo trajati, ne zato što ćemo mi doći svijesti, nego zato što nećemo više imati para.

RSE: Ostaje nam da se nadamo da će djeca, ili barem unuci, drugačije o ovome razgovarati.

Ćatić: Izašla je informacija, još jedan od velikih uspjeha, uspjeli smo dobiti kredit od 63 milona nečega, da bi se dale penzije. U neka doba više nećemo moći dobijati kredite i onda više neće biti para. Šta će se onda desiti, to još uvijek ne znamo, ali ne bih volio da slutim.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG