Filmska kritičarka, univerzitetska profesorica Maja Bogojević predstavila je ovih dana knjigu „Filmski pogled, rod i nacija u jugoslovenskom filmu" - sa kompleksnom temom ženskosti i muškosti kojom se rijetko ko bavio na ovim prostorima. Preko 300 pogledanih filmova iz perioda od kraja Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije, doveli su je do zaključka da je većina jugoslovenskih, kao i svjetskih autora - mizogena. Intrigira je upornost stereotipa u portretisanju ženskih likova čak i u umjetničkom djelu. Bilo da su prikazane kao nesposobne, pasivne domaćice ili fatalne žene, tako viđene sve su podjednako, kao i muškarci, žrtve patrijarhalnih okvira. Ova rijetka knjiga bila je povod za razgovor sa autorkom.
U jedinstven poduhvat na ovim prostorima - analizu koncepta ženskosti i muškosti u jugoslovenskom filmu Bogojević se upustila jer ju je intrigirala upornost stereotipa u prikazu žene. Pogledala je mnogo filmova od posleratne „Slavice” do „Virdžine”.
U knjizi je detaljno analizirala njih 50, što je dovelo do zaključka da je većina jugoslovenskih autora, kao i svjetskih - mizogena. Žena u, za jugoslovenski film upečatljivo razdoblje 60-tih, se slika kao pasivna, nezainteresovana za društvena dešavanja, pa i za svoju sudbinu. Na drugom polu su fatalne žene, opasne po život muškarca... One koje žive van ovih stereotipa - ne prolaze nekažnjeno, zapaža kritičarka Bogojević:
„Žena, čak kada ima svoj subjektivitet upravlja svojim životom, pokazuje da ima neka određena interesovanja, osim onog da je muškarac centar njenog života, njenog svijeta i stvarnosti, obično takva žena biva prikazana kao transgresija. I ona se kažnjava.”
Čudi je što se takva percepcija žene ponavlja i zašto se u reprodukciji stereotipa ne mijenja ništa, pa čak ni u umjetničkom djelu? Odgovor na ovo pitanje je u okvirima jugoslovenskog, pa i postjugoslovenskog društva, kaže Bogojević.
„Jugoslavija ali i postjugoslovensko društvo, u nekim regijama manje i nekim više ali je svakako patrijarhalno društvo. Ako posmatrate rodnu kategoriju žene, ona je bila zapravo patrijarhalni konstrukt. Ti autori, odnosno umjetnici koji su prikazivali žene, na takav način su bili inspirisani onim što ih okružuje, a zapostavljali su one žene koje su postojale i koje su bile potpuno drugačije od onih koje su oni prikazivali. Uglavnom su žene predstavljene onako kako se od njih očekuju da budu predstavljene u patrijarhalnom društvu”, navodi ona.
Reciklaža stereotipa
Među filmskim stvaraocima koji su se bavili dekonstrukcijom patrijahalnog i koji su i simbolički ženama otvarali oči kako bi relanije sagledale svoj položaj u društvu Maja Bogojević izdvaja Srđana Karanovića, a posebno Živka Nikolića.
U Nikolićevom filmu „Iskušavanje đavola”, žena je između ostalog prikazana kao tuđa sreća, manje vrijedna ako ne rađa mušku djecu. Nikolićev ženski lik, do ekstrema razvija i potencira muškost, samo da bi opstao u muškom svijetu:
„Te žene, da bi preživjele u strogom patrijarhatu naglasile su i dovele do ekstrema muške osobine i kao takve se ponekada pokazuju kao veći despoti od takvih muškaraca. Znači naglašavaju svoju muškost, a potiskuju svoju ženstvenost.”
Nikolić je, smatra Bogojević jedan od rijetkih jugoslovenskih autora koji se radikalno obračunava sa patrijarhatom, čije su podjednako žrtve i muškarci i žene:
„’Ljepota poroka' počinje scenom kažnjavanja žene zbog nevjerstva i znamo kako se završava. Ali u filmu on ubija, odnosno kažnjava muškarca fizički. Međutim, više se simbolično radi o ubijanju patrijarhata. Živko Nikolić u svim svojim filmovima zapravo prikazuje i muškarce i žene kao žrtve patrijarhata i tog sistema.”
Iako se svojom knjigom, koja je istovremeno njena doktorska disertacija, Bogojević nije bavila postjugoslovenskim filmom, kao filmska kritičarka zapaža da stereotipi opet pokazuju nevjerivatnu žilavost, te da se ponegdje čak otišlo i unazad.
„I dalje se nastavlja ta reciklaža stereotipa. Jedan od filmova koji bih istakla i koji je potpuno drugačiji, a i kontekst je drugačiji ‘Halimin put’ Antona Ostojića. To je film koji na zaista dirljivi način prikazuje ne samo tragediju jedne nego mnogih žena kao i apsurd i tragediju rata”, kaže Bogojević.
U jedinstven poduhvat na ovim prostorima - analizu koncepta ženskosti i muškosti u jugoslovenskom filmu Bogojević se upustila jer ju je intrigirala upornost stereotipa u prikazu žene. Pogledala je mnogo filmova od posleratne „Slavice” do „Virdžine”.
U knjizi je detaljno analizirala njih 50, što je dovelo do zaključka da je većina jugoslovenskih autora, kao i svjetskih - mizogena. Žena u, za jugoslovenski film upečatljivo razdoblje 60-tih, se slika kao pasivna, nezainteresovana za društvena dešavanja, pa i za svoju sudbinu. Na drugom polu su fatalne žene, opasne po život muškarca... One koje žive van ovih stereotipa - ne prolaze nekažnjeno, zapaža kritičarka Bogojević:
„Žena, čak kada ima svoj subjektivitet upravlja svojim životom, pokazuje da ima neka određena interesovanja, osim onog da je muškarac centar njenog života, njenog svijeta i stvarnosti, obično takva žena biva prikazana kao transgresija. I ona se kažnjava.”
Čudi je što se takva percepcija žene ponavlja i zašto se u reprodukciji stereotipa ne mijenja ništa, pa čak ni u umjetničkom djelu? Odgovor na ovo pitanje je u okvirima jugoslovenskog, pa i postjugoslovenskog društva, kaže Bogojević.
„Jugoslavija ali i postjugoslovensko društvo, u nekim regijama manje i nekim više ali je svakako patrijarhalno društvo. Ako posmatrate rodnu kategoriju žene, ona je bila zapravo patrijarhalni konstrukt. Ti autori, odnosno umjetnici koji su prikazivali žene, na takav način su bili inspirisani onim što ih okružuje, a zapostavljali su one žene koje su postojale i koje su bile potpuno drugačije od onih koje su oni prikazivali. Uglavnom su žene predstavljene onako kako se od njih očekuju da budu predstavljene u patrijarhalnom društvu”, navodi ona.
Reciklaža stereotipa
Među filmskim stvaraocima koji su se bavili dekonstrukcijom patrijahalnog i koji su i simbolički ženama otvarali oči kako bi relanije sagledale svoj položaj u društvu Maja Bogojević izdvaja Srđana Karanovića, a posebno Živka Nikolića.
U Nikolićevom filmu „Iskušavanje đavola”, žena je između ostalog prikazana kao tuđa sreća, manje vrijedna ako ne rađa mušku djecu. Nikolićev ženski lik, do ekstrema razvija i potencira muškost, samo da bi opstao u muškom svijetu:
„Te žene, da bi preživjele u strogom patrijarhatu naglasile su i dovele do ekstrema muške osobine i kao takve se ponekada pokazuju kao veći despoti od takvih muškaraca. Znači naglašavaju svoju muškost, a potiskuju svoju ženstvenost.”
Nikolić je, smatra Bogojević jedan od rijetkih jugoslovenskih autora koji se radikalno obračunava sa patrijarhatom, čije su podjednako žrtve i muškarci i žene:
„’Ljepota poroka' počinje scenom kažnjavanja žene zbog nevjerstva i znamo kako se završava. Ali u filmu on ubija, odnosno kažnjava muškarca fizički. Međutim, više se simbolično radi o ubijanju patrijarhata. Živko Nikolić u svim svojim filmovima zapravo prikazuje i muškarce i žene kao žrtve patrijarhata i tog sistema.”
Iako se svojom knjigom, koja je istovremeno njena doktorska disertacija, Bogojević nije bavila postjugoslovenskim filmom, kao filmska kritičarka zapaža da stereotipi opet pokazuju nevjerivatnu žilavost, te da se ponegdje čak otišlo i unazad.
„I dalje se nastavlja ta reciklaža stereotipa. Jedan od filmova koji bih istakla i koji je potpuno drugačiji, a i kontekst je drugačiji ‘Halimin put’ Antona Ostojića. To je film koji na zaista dirljivi način prikazuje ne samo tragediju jedne nego mnogih žena kao i apsurd i tragediju rata”, kaže Bogojević.
