Dostupni linkovi

logo-print

Optimista sam kad je BiH u pitanju


Od onog februara 1984. godine, punog svjetla, snijega i radosti, preko tužnog proljeća 1994. godine, pa sve početka trećeg milenija, Tadej Labernik bio je svjedokom i građaninom grada punog istorijskog i ljudskog bogatstva i mnogo je od njega dobio. Zato se na kraju svog mandata od glavnog bosanskohercegovačkog grada oprašta riječima „Hvala ti Sarajevo, hvala ti moja rajo“.

„Bosna i Hercegovina napravila je korake naprijed, kaže slovenski ambasador. Prije četiri godine uvoz iz Slovenije bio je ogroman, danas je znatno smanjen, što znači da su nađene robe koje se mogu izvesti. Nažalost, na marketingu se malo radi, tako da potrošači u Evropskoj uniji nisu uopšte upoznati s bosanskohercegovačkim proizvodima“, kaže Tadej Labernik. Sposobnija promidžba lako bi prodala šljivovicu, sudžuku, pršutu, vina, konfekciju Borac iz Travnika ili kožu iz Visokog.

*****

RSE: Kako da vas oslovljavam, sa vaša ekscelencijo, gospodine Labernik…?

LABERNIK: Ja najviše volim kada me oslovljavaju sa Tadej.

RSE: Još uvijek ste u Sarajevu, ali ste na koncu svojeg mandata ambasadora Republike Slovenije u Bosni i Hercegovini.

LABERNIK: Tačno, mandat mi završava. Krajem iduće nedjelje napuštam Sarajevo i vraćam se u Ljubljanu.

RSE: Napisali ste jedno oproštajno pismo Sarajevu, vrlo toplo i vrlo nadahnuto.

LABERNIK: Sudbina me je vezala za Sarajevo još od onih lijepih dana 1984. godine. Tada sam bio novinar Tanjuga i proveo sam ovdje mjesec dana izvještavajući o Olimpijadi. Tu je bila jedna ekipa mojih kolega iz čitave bivše Jugoslavije. Zajedno smo radili i družili se sa Sarajlijama. Od tada sam se uvijek vraćao u Sarajevo obavljajući razne funkcije i poslove, i kao izvještač i privatno i tako dalje. Pred sam rat i u ratu i poslije rata sam stalno odlazio u Sarajevo. Dolazio sam i kao predsjedavajući Osnivačkog odbora Javnog RTV servisa 1999. i 2000. godine. A krajem 2001. godine sam nastupio kao ambasador Republike Slovenije ovdje i tu sam do sada.

RSE: Kažete da ste se uvijek vraćali Sarajevu. Zašto? Ima li tu nekog posebnog motiva ili je prosto sudbina htjela tako?

LABERNIK: Prvo je htjela sudbina, a onda sam stekao puno prijatelja ovdje. Oni su dolazili kod mene, ja kod njih, druženje je počelo. Imam tu dobre prijatelje i dobro se osjećam u Sarajevu.

RSE: Ima jedna stara pjesma, ne znam da li ste je čuli, koja kaže: „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, nikad više iz Sarajeva taj otići ne umije“.

LABERNIK: Popio sam puno vode i vjerovatno i nekih drugih lokalnih pića, tako da mislim da ću se i dalje vraćati u Sarajevo.

RSE: Kako je Sarajevo izgledalo na početku vašeg mandata i kako izgleda sada na njegovom kraju? Šta se promijenilo? Je li se nešto uopšte promijenilo u Bosni i Hercegovini?

LABERNIK: Mislim da se promijenilo mnogo toga. Ljudi koji ovdje žive vjerovatno ni ne zapažaju promjene. Prije svega, napravljeni su krupni koraci u reintegraciji zemlje. Stvorena je velika stopa stabilnosti u zemlji. Nije bilo, bar se ja ne sjećam, nekih velikih međunacionalnih incidenata. Nije bilo nekih velikih stvari koje bi mogle potresti zemlju. Prosto, i uz pomoć međunarodne zajednice, krenule su značajne reforme koje nagovještavaju da je Bosna i Hercegovina na pravom putu ka onom što smo mi postigli, što smo mi željeli i što želimo i Bosni i Hercegovini – da bude član ove porodice evropskih naroda i država. Što se tiče ekonomije, kad sam došao, izvoz iz Slovenije bio je veliki u odnosu na uvoz iz Bosne i Hercegovine. To se smanjuje. To znači da je ekonomija proradila, ima roba koje prolaze i na slovenačkom tržištu, sad, naravno, i tržištu Evropske unije, i mislim da će ekonomija ovdje ići uzlaznim putem. Ima još mnogo neiskorištenih potencijala koje će Bosanci i Hercegovci znati iskoristiti i svoju zemlju dovesti u jedno gospodarsko i privredno blagostanje.

RSE: U nekadašnjoj Jugoslaviji svaki od naroda je imao neki epitet koji ga je označavao. Za Slovence se uvijek tvrdilo da su pametni i da znaju prodati svoju robu. Šta bi ste vi iz bosanskohercegovačke lepeze proizvoda rekli da ima promidžbu na zapadnoevropskom ili bilo kojem drugom tržištu?

LABERNIK: Mislim da se, nažalost, na promidžbi, na marketingu premalo radi, tako da potrošači u Sloveniji, pa i u drugim zemljama Evropske unije, zapravo nisu dobro upoznati sa proizvodima Bosne i Hercegovine. A sigurno ima puno proizvoda koji su vrlo kvalitetni, od poznate šljive do hercegovačkih vina, pršute, sužduka, mesa iz Visokog, kože i ne znam čega, recimo i konfekcije (fabrika „Borac“ u Travniku je izvrsna, i ja idem tamo da kupujem odijela). Mislim da treba više ulagati u jedan pozitivan imidž, u jednu pozitivnu sliku Bosne i Hercegovine i njenih proizvoda. To je stvar, naravno, marketinga. Što se mene tiče, u Sloveniji, među našim privrednicima, promoviram ovu robu, ali to je samo jedan glas. Nadam se da će tih glasova biti puno više.

RSE: Bosna i Hercegovina je u ekonomskom stanju u kojem trenutno jeste, mada je, po posljednjim istraživanjima, ostvarila najveći rast, ali s druge strane i zato što je imala najniži start.

LABERNIK: Naravno, Bosna i Hercegovina bi imala viši start da nije došlo do one tragedije do koje je došlo i da nije srušen socijalistički sistem koji je bio dimenzioniran za neke druge prilike. I kod nas su veliki sistemi u tranziciji propadali i ostalo je ono što ima prođu na tržištu. Tržišna privreda, pogotovo globalna, traži sasvim nove puteve kako proizvoditi, kako prodati, kako postići kvalitet i tako dalje. Tako da svijest o jednom novom sistemu, u kojem je i Bosna i Hercegovina, mora doći do svih građana. Zaboravimo što je bilo. Sada treba graditi na realnim osnovama i mogućnostima. Evo i ovaj PDV koji se uvodi iduće godine ovdje, usprkos kritikama, bit će jedan značajan doprinos, prvo, reintegraciji zemlje, drugo, punjenu državnog budžeta koji će imati na raspolaganju novac i za socijalne programe i za penzije i za sve što ugroženi slojevi stanovništva trebaju.

RSE: Šta je ono što je Bosni i Hercegovini najveća zapreka u tom snažnijem koraku naprijed?

LABERNIK: Uz svo poštovanje, Dayton je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali od tada je prošlo deset godina i treba naći nova rješenja za unutrašnji ustroj države. Sadašnji sistem je previše kompliciran. Mnogo novca troši administracija, mnogo je podjela vlasti na svim nivoima i to je, naravno, vrlo skupo. Teško je za bilo koju zemlju da izdrži ovakvo unutrašnje zadovoljstvo. Ali, vidim i tu zrake svjetlosti, pošto je počela dosta aktivna javna debata o promjeni unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, što je vrlo pozitivno i ja sam uvjeren da će dati neke rezultate. Prije svega moj savjet je da, pošto je Bosna i Hercegovina multikulturna država, u kojoj žive tri konstitutivna naroda, sve dogovore treba ostvarivati konsenzusom, svakom narodu treba omogućiti jednaka prava, treba se dogovoriti, ljudi se moraju dogovoriti u kakvoj zemlji žele da žive, kako će biti uređena. Jer, u Evropskoj uniji se neće pregovarati sa dijelovima zemlje, bilo kako se oni zvali, već će se pregovarat sa vladom jedne zemlje, sa državom i tu je bitna stvar da Bosna i Hercegovina napravi još jedan korak dalje od ovoga što je sad činila.

RSE: Sad vas moram upitati ono najuobičajenije, a ustvari najlošije novinarsko pitanje. Jeste li optimista kad je promjena Daytona u pitanju?

LABERNIK: Definitivno sam optimista. Posljednjih dana su se dogodile vrlo istorijske stvari u Evropi: započinjanje pregovora za punopravno članstvo sa Republikom Hrvatskom, započinjanje pregovora o Sporazumu o pridruživanju sa Srbijom i Crnom Gorom. Tu su jaki znaci da Bosna i Hercegovina mora da slijedi ovaj proces i da mora što brže da reformiše i državu i da usvoji one reforme koje su preduslov za ravnopravno uključivanje u Evropsku uniju.

RSE: Dosta smo pričali o Bosni i Hercegovini, vrlo malo o Sloveniji. Godinu i po dana je otkad je Slovenija punopravna članica Evropske unije. Šta se promijenilo u vašoj državi?

LABERNIK: Teško je reći da se nešto promijenilo u životima ljudi. Tržište je otvoreno, granice praktički nema, iduće godine ćemo i mi postati dio Schengena, što mi nije najsimpatičnije jer će se pooštriti vizni režim sa državama okruženja, pa i Bosnom i Hercegovinom. Ja se nadam da će Bosna i Hercegovina steći i sa državama Schengenskog sporazuma takav status da se njeni građani slobodno kreću Evropom, bez viza. Do sada je Slovenija jedina zemlja koja ima dosta liberalan vizni režim sa Bosnom i Hercegovinom, to znači da su vize besplatne i čovjek ih može dobiti u jednom danu ako ima sve potrebne papire. Naravno, Slovenija sada dijeli i ekonomski dobre i loše strane Evropske unije. Danas u globalnom svijetu su jaki globalni centri moći, od Kine pa do Sjedinjenih Američkih Država, koji su neposredna konkurencija evropskoj proizvodnji, i tu, naravno, ima teškoća. Ali, slovenačka privreda, kako već znate, i u bivšoj zemlji bila je orijentirana na izvoz prema zapadnim tržištima, pa su se naša preduzeća brže prilagodila svemu tome, nije im bilo ovo evropsko tržište na koje smo ušli nešto novo. Ali, naravno, suočava se sa velikom konkurencijom i mora brzo reagovati na tržišne promjene. Sad smo dio evropske privrede i dio jednog prostora koji zajednički djeluje. Ali u suštini u životima naših ljudi se ništa dramatično novo nije dogodilo ili promijenilo s ulaskom u EU.

RSE: Zapravo ste ozvaničili ono što ste već imali.

LABERNIK: Tijekom procesa svemu tome što nazivamo evropskim standardima, naš Parlament je morao usvojiti gotovo četiri hiljade zakona i različitih uredbi. To je gotovo 20 hiljada stranica različitih tekstova koji su morali biti prilagođeni našem zakonodavstvu. To je jedan ogroman proces za sve nivoe vlasti, pa i za građane da se ubijede da je to ono što je ispravno. Ponašanje se, prema tome, mijenja u hodu. Na kraju tog procesa dolazi punopravno članstvo.

RSE: Vi ste po izvornoj profesiji novinar. Tokom ratova na Balkanu Slovenija je ostala pošteđena u odnosu na ostale države. Zašto je tome bilo tako?

LABERNIK: Hvala Bogu bila je pošteđena. Možda je to bilo tako jer je u kaosu koji je tada vladao Slovenija bila prva na meti. Interesi centralističke politike Beograda nisu bili baš usmjereni ka tome da održe Sloveniju. Milošević i njegov režim su imali svoje ideje kako prekrojiti bivšu Jugoslaviju. Kad je vidio da Slovenija za njega nije baš nešto posebno interesantno, prekrajao je državu na drugi način. Agresijom na Hrvatsku, agresijom na Bosnu i Hercegovinu, htio je zapravo da osvoji i pokori teritorije koje su, prema njegovom planu, bile dio Velike Srbije o kojoj je sanjao. Tako je Slovenija ispala iz toga. Znate da se brzo desilo, poslije Brionskog sporazuma, da se Armija povukla. Nažalost se povukla prije svega u Bosnu i Hercegovinu. Tako se u Bosni i Hercegovini, zapravo, dogodila najveća tragedija na prostorima bivše Jugoslavije. Naravno, sve je to bilo, da je bilo pameti, nepotrebno. Slovenija i Hrvatska su tada, ako se sjećate, nudile različita rješenja preuređenja bivše zemlje, pa i neko područje koje bi sličilo na Evropsku uniju i funkcioniralo po principima tadašnje Evropske unije, nuđen je koncept konfederacije, ali, očito, tadašnjem režimu u Beogradu to nije bilo interesantno i mislili su da će vojskom, silom i zločinom uspjeti da ostvare svoje ciljeve. Tako da smo svi trpjeli zbog toga.

RSE: Kako je bilo, čisto ljudski, promatrati šta se dešava u ostatku nekadašnje zajedničke države a ne moći pomoći.

LABERNIK: Meni lično je bilo vrlo teško. Ja sam se kroz svoj rad našao i u okruženom Sarajevu, tako da sam na vlastite oči vidio šta se sve dešavalo ovdje. Slovenija je i diplomatski i materijalno i svakako drugačije nastojala podržati Bosnu i Hercegovinu. Smatrali smo da je Bosna i Hercegovina nedjeljiva, da je nepravedno da se jedan narod u Bosni i Hercegovini stavi pod kontrolu drugih naroda, možda i da iščezne. Znamo koliko je nedužnih ljudi bilo pobijeno tokom rata. Nastojali smo da što prije dođe do prekida ratovanja, da dođe do jednog sporazuma koji će zaustaviti rat. Hvala Bogu, tu su i velike sile odigrale presudnu ulogu, došlo je do Daytona, došlo je do sporazuma, došlo je do prekida rata. Sada je od toga prošlo deset godina i mislim da moramo ići dalje, da moramo stvoriti – i sa našom pomoći – jednu modernu državu ravnopravnih naroda. Postoje standardi u svijetu kako takve države funkcioniraju. Naravno, nikome ne smije da bude tijesno u ovoj zemlji.

RSE: Kamo idete dalje nakon što završite svoj posao u Sarajevu?

LABERNIK: Vrlo je moguće da ću se vratiti svojoj osnovnoj profesiji. Ja sam bio došao ovdje na ugovor kao direktor naše novinske agencije STA i tamo me još uvijek čeka mjesto pa ću se možda vratiti tamo. A nastojat ću da ostanem povezan sa Bosnom i Hercegovinom, da ne kažem sa čitavim ovim regionom koji mi je veoma drag.

RSE: Kako se postaje ambasador?

LABERNIK: Morate imati fakultet. Ambasadori obično završavaju fakultete društvenih nauka – pravo, politologiju, ekonomiju… Onda, postoje i diplomatske akademije gdje se teoretski uče vještine diplomacije. Ja sam studirao žurnalistiku, čitav život sam se bavio novinarstvom, suosnivač sam agencije STA, imao sam novinarske angažmane u Bosni i Hercegovini i u jednom trenutku sam bio zamoljen, ako sam zainteresiran, da dođem za ambasadora Slovenije u BiH i ja sam to prihvatio. Vjerovatno ne bih bio prihvatio da je bila u pitanju neka druga zemlja. Tokom godina sam upoznao prilike ovdje i toliko ljudi da je kako za mene, tako i za moju zemlju i za Bosnu i Hercegovinu bilo korisno da radim taj posao. Tako da sam, evo, četiri godine taj posao radio.

RSE: Ima li nešto što će vam posebno nedostajati?

LABERNIK: Prije svega će mi nedostajati ovdašnji ljudi s kojima se družim, nedostajat će mi restoran, da ne pravim reklamu, gdje imaju najbolju janjetinu u Sarajevu i takve stvari. Navikneš se na neki ritam života, na ljude koji su ti dragi. Sad ću ih rjeđe viđati, ali vraćat ću se. Iskoristio bih priliku da pozdravim sve vaše slušaoce, građane Bosne i Hercegovine, želim im svako dobro, želim im sretnu budućnost i želim da budemo jednog dana opet u jednoj, većoj porodici naroda i država.
XS
SM
MD
LG