Istragu o ratnim zločinima nad civilima u Osijeku 1991. godine treba konačno dotjerati do kraja, ne samo zbog uvjerljivosti hrvatskih institucija pred Evropom, nego prije svega zbog nas samih, odgovorio je hrvatski predsjednik Stipe Mesić, na upit našeg novinara:
„Sad to treba dotjerati do kraja. Prije svega da se ne optužuju oni koji nisu krivi, a da odgovaraju oni koji su to učinili. Jer nema nijednog hrvatskog interesa po kom bi neko mogao ubiti bilo kojeg civila, bilo čije dijete, bilo kojeg zarobljenika. Takvih hrvatskih interesa nema. I ako je neko to činio, treba odgovarati za to.“
On je kazao kako su već u to vrijeme dolazila upozorenja iz Osijeka kako hrvatska pravna država prestaje na ulazu u Osijek, ali da je on, zbog tada već postojećeg sukoba sa radikalnim krilom HDZ-a, bio nemoćan. Za komentar osječkog slučaja zamolili smo odvjetnika Slobodana Budaka, koji je svojevrsni prvoborac protiv ratnih zločina u Hrvatskoj. On je prvi, pred gotovo 14 godina, javno progovorio o gospićkim umorstvima, a kada je pred 11 godina javno na televiziji polemizirao sa Vladimirom Šeksom o zločinima nad Srbima, demolirana mu je djedovska kuća u Karlobagu:
„Najteže ratne zločine apsolutno treba kazniti. Dok se ta katarza ne doživi unazad, dotle nam ta svijetla perspektiva, kao hrvatskom demokratskom društvu, nije. Međutim, čini mi se da danas ne postoji još uvijek stvarna mogućnost da se to realizira.“
Naime, za to je potreban angažman cijelog sustava, a Budak ga ne vidi:
„U ovom času postoji očekivanje od jednog nekipiranog državnog tijela, kakvo je Državno odvjetništvo, da samostalno provede jednu takvu stvar, koju objektivno nije moguće samostalno provesti, za koju mora postojati apsolutna suradnja svih nadležnih državnih tijela. Počevši od policijskih, u užem smislu, i sudskih, s jedne strane, ali isto tako i izvršne vlasti u širem smislu. Dakle i Vlade Hrvatske, koja uvijek po prirodi stvari treba dati – ako stvarno hoće da stvari idu dobro – plain pouvoir Državnom odvjetništvu. Taj plain pouvoir podrazumijeva i leđa vlade u svemu tome. Mislim da je vrlo optimistično to očekivati od gospodina Sanadera, nakon našeg iskustva s njegovim stavovima na splitskoj Rivi. Možda se čovjek promijenio, daj Bože. Ali to je dosta teško vidjeti.“
„Sad to treba dotjerati do kraja. Prije svega da se ne optužuju oni koji nisu krivi, a da odgovaraju oni koji su to učinili. Jer nema nijednog hrvatskog interesa po kom bi neko mogao ubiti bilo kojeg civila, bilo čije dijete, bilo kojeg zarobljenika. Takvih hrvatskih interesa nema. I ako je neko to činio, treba odgovarati za to.“
On je kazao kako su već u to vrijeme dolazila upozorenja iz Osijeka kako hrvatska pravna država prestaje na ulazu u Osijek, ali da je on, zbog tada već postojećeg sukoba sa radikalnim krilom HDZ-a, bio nemoćan. Za komentar osječkog slučaja zamolili smo odvjetnika Slobodana Budaka, koji je svojevrsni prvoborac protiv ratnih zločina u Hrvatskoj. On je prvi, pred gotovo 14 godina, javno progovorio o gospićkim umorstvima, a kada je pred 11 godina javno na televiziji polemizirao sa Vladimirom Šeksom o zločinima nad Srbima, demolirana mu je djedovska kuća u Karlobagu:
„Najteže ratne zločine apsolutno treba kazniti. Dok se ta katarza ne doživi unazad, dotle nam ta svijetla perspektiva, kao hrvatskom demokratskom društvu, nije. Međutim, čini mi se da danas ne postoji još uvijek stvarna mogućnost da se to realizira.“
Naime, za to je potreban angažman cijelog sustava, a Budak ga ne vidi:
„U ovom času postoji očekivanje od jednog nekipiranog državnog tijela, kakvo je Državno odvjetništvo, da samostalno provede jednu takvu stvar, koju objektivno nije moguće samostalno provesti, za koju mora postojati apsolutna suradnja svih nadležnih državnih tijela. Počevši od policijskih, u užem smislu, i sudskih, s jedne strane, ali isto tako i izvršne vlasti u širem smislu. Dakle i Vlade Hrvatske, koja uvijek po prirodi stvari treba dati – ako stvarno hoće da stvari idu dobro – plain pouvoir Državnom odvjetništvu. Taj plain pouvoir podrazumijeva i leđa vlade u svemu tome. Mislim da je vrlo optimistično to očekivati od gospodina Sanadera, nakon našeg iskustva s njegovim stavovima na splitskoj Rivi. Možda se čovjek promijenio, daj Bože. Ali to je dosta teško vidjeti.“
