Dostupni linkovi

logo-print

Ovaj prostor nije sretan


“Lijepo je što vas je se toliko. Pozdravljamo sve prijatelje sa raznih strana, došli su iz drugih gradova, iz Kikinde, iz Njujorka - pozdrav redom. Imao sam odličan pozdravni govor, ali sam ga već prekjuče potrošio, pa ga u strahu od rutine ne bih ponavljao. Mogu samo reći da ovako, mada u polumraku, nakon ovoliko ovakvih godina, još dobro izgledate.

Generalno kakav utisak nosite sa koncerta?

“Vrlo dobar. Nisam se puno kretao naokolo, ali svi kontakti koji su bili sa svim ljudima, možda dobiješ neku sumnjivu provokaciju, ili pismen u rijetko, usmenu nikad. Ali uglavnom ja sam vidio da publici nije stalo do lošeg stanja, do loše atmosfere. Oni su pratili to što sam ja radio u životu, to što je radila Gabi u životu, pratili su muziku, skloni su tome. Oni su došli, ja pošten prema njima, oni pošteni prema meni, i razišli smo se zaista kao prijatelji. Ali kažem da uvijek je u zraku ostao malo taj teret, to je Damaklov mač iznad svih naših glava, ovoga što se apsolutno nepotrebno na ovom prostoru desilo. Ali ovaj prostor nije sretan, njega će ponovo neka nesreća zadesiti, ima ih puno ispod žita koji ruju i koji bi se više radovali nevolji negoli sreći.”

“Rijeka donosi jesen,
dugo umire grad,
i u nama toliko ljeta,
mi smo siročad svijeta.
Rijeci, da li ćeš noćas,
moći ostavit sve,
svoju kuću, navike ljude,
i poći a ne znati gdje...”


“Sve ovo vrijeme rata, nažalost, moram reći nisam sa puno ljudi kontaktirao, takve su bile okolnosti. Cijeli je zapravo prostor postao kontaminiran, više to nije onaj prostor koji je bio, govorimo otvoreno. Niti je ovdje, niti je kod nas. Sad sam bio u Sarajevu, nije ni Sarajevo što je bilo. Kao prvo, ljudi su postali malo sumnjičavi, malo, kako bih rekao, malo nesigurni, imaju nekakav osjećaj krivice bez krivice, drama Ostrovskog “Bez krivnje, krivi”. Dobro, ima poštenih ljudi neizmjerno mnogo, u većini, ali koji isto imaju osećaj kao neke vlastite krivice što se sve to skupa desilo. Ja kažem ne možemo se osjećati krivima, ima onih koji su bili plaćeni za to i sad su, da budu krivi a ne mi koji smo neplaćeni i koji nismo proizvodili zlo, sad odjedanpu mi imamo osećaj nelagode. Tako da sam ja mislio ovdje kako se ponašati. Neki ljudi su dobili neke naljepnice, etikete neprijatne, kako s njima komunicirati? Ali opet ima, kao što vidite većina časnih ljudi, koji žive za glazbu, žive za ljepotu. Ja isto volim reći ponekad odgovoran sam samo ljepoti i časti. A takvih ljudi, to je bila ta publika koja je odgovorna samo nečim lijepom što se njoj nudi, a čini mi se da samo Gabi i ja to juče ponudili. Isto tako i Novom Sadu, isto tako neki dan u Zadru, u Sarajevu, Zoran Predin i ja u Ljubljani. Dakle, sve to funkcionira u ovom smislu, pa nismo mi zapravo umjetnici bilo koje vrste ili klasične glazbe ili ove subkulturne, nismo mi tu zato da podržavamo to loše stanje nego koliko možemo da ga rušimo, da ga osujetimo, da učinimo neko poboljšanje, jer ne možemo svi ostati jedni drugima loši susjedi, jel tako? Nego moramo... cijeli jedan ciklus filmova zagrebačke škole crtanog filma je nosio naziv “Put susjedu” i sad ponovo moramo ići k susjedu. Zar ćemo ostati svako u svojoj jazbini izoliran, bez dobrog prijatelja, bez dobre granice. Granice su sve oko svih nas postale sve tvrđe. Tvrda je granica prema Srbiji u Hrvatskoj, tvrda je prema Sloveniji, a to ne može ostati tako vječno. Mi govorimo o Evropi, a unutar sebe se zatvaramo koliko god možemo. Mi izgleda moramo najprije porušiti ove granice makar duhovno da bi smo odmah mogli pripasti jednoj većoj porodici. Zato ja kažem mi dok ne riješimo svoje unutrašnje muke, kakva Evropa? Kada se mi ujedinimo unutar sebe, onda se možemo ujediniti i s drugim.”
XS
SM
MD
LG