Dostupni linkovi

logo-print

Predrag Bulatović ili Zoran Žižić?


Formiranjem Pokreta za zajedničku državu, bez konsultacija sa vrhom Socijalističke narodne partije i postavljanjem Žižića za lidera, plamen koji je tinjao unutar najjače opozicione stranke, pretvorio se u pravi požar. Mada svi govore da ne žele razbijati partiju, jasno je da SNP prolazi kroz period teških potresa i da više neće biti ona ista partija. Kako sada stvari stoje Predrag Bulatović kontroliše ključne partijske institucije i dobiće prvu rundu obračuna. Vješt u stranačkim razmiricama, predsjednik SNP-a već je obezbijedio dominantnu većinu delegata i velike su šanse da na Kongresu 6. februara bude ponovo izabran za prvog čovjeka Socijalističke narodne partije.

Ali, ko će biti stvarni pobjednik, a ko stvarni gubitnik o tome se neće odlučivati samo na Kongresu, već na terenu i u danima koji slijede. Tu je na prvi pogled Zoranu Žižiću lakše, jer ima rezervni položaj. Ako izgubi bitku za vrh svoje stranke, Žižiću ostaje funkcija novopečenog lidera novostvorenog pokreta. Ali to je samo kratkotrajni bljesak koji mu je zamaglio vidike. Bez stranačke podrške Zoran Žižić će morati da se osloni na potporu nacionalističkih i klerikalnih krugova u Beogradu i Podgorici. Njegova najava da će blisko sarađivati sa unitarističkim pokretom srpskog akademika Ljube Tadića, te izjava da će tražiti blagoslov srpske crkve, pokazatelji su smjera kojim je Žižić krenuo. Ustvari, Žižić ponavlja grešku svog nekadašnjeg partijskog lidera Momira Bulatovića i svrstava se na čelo nacionalnog pokreta unaprijed isključujući podršku manjine u Crnoj Gori. I zato, umjesto da vodi, biće vođen, umjesto da radi u interesu sopstvene države, on će više biti u službi interesa onih koji žive van crnogorskih granica.

Ne treba da čudi što Žižića danas podržavaju prosrpske partije u Crnoj Gori i isključivo srpska nacionalistička elita u Beogradu. Bez njih ne bi ni bilo pokreta. Žižiću je lako da bude na čelu takvog pokreta, ali biće teško da ubijedi bilo koga da je to pokret u interesu svih građana Crne Gore.

Bulatovića muče drugačije brige. Čak i da mu to nije bila prvobitna namjera, Predrag Bulatović sada nema izbora. Da bi opstao on mora graditi partiju na novim osnovama. Pozicionirati u Crnoj Gori, bez vječitog oslanjanja na Beograd. Tako će možda Socijalistička narodna partija izgubiti podršku srpske crkve, a Bulatović će izgubiti dio svojih jurišnih pristalica. Ali tek tada će SNP zaraditi šansu da postane prava opoziciona stranka u Crnoj Gori. Za Predraga Bulatovića i njegove sljedbenike to bi, nakon godina tavorenja u beogradskoj sjenci, bio korak u bolju budućnost.

Za Crnu Goru sukob unutar najjače opozicione stranke može biti koristan, poput onoga kada se rascijepljivao jedinstveni DPS. Jednostavno, razbistriće se opoziciona voda i konačno će se znati ko predstavlja nacionalističku, a ko želi da bude demokratska opozicija. Osim toga, sad više ni referendum nije neki bauk. Borci za zajedničku državu, svjesno ili ne, učinili su uslugu suverenistima. Formiranjem Pokreta za očuvanje srpsko-crnogorske države pristali su na referendumsku utakmicu i obesmislili priču o bojkotu. Tako, na kraju ispada da je crnogorska opozicija, boreći se protiv sebe i unutar sebe, djelovala u dva pravca. Poradila je da se učvrsti crnogorska vlast i da ne bude bojkota rererenduma. Skoro da je došlo vrijeme da Đukanović piše zahvalnice svojim protivnicima, jer bez njih ni on ne bi uspio.
XS
SM
MD
LG