Dostupni linkovi

logo-print

Srbijanski tim: Genocid u Hrvatskoj 1991. a, ne 1995.


Međunarodni sud pravde

Međunarodni sud pravde

Na Međunarodnom sudu pravde, ICJ-u, završen je drugi krug argumentacije srbijanskog pravnog tima u slučaju tužbe i protutužbe za genocid - s državom Hrvatskom.

U završnici osporavanja hrvatskih optužbi za genocid nad stanovništvom hrvatske nacionalnosti na pobunjenom području Hrvatske, tzv. Republici Srpskoj Krajini, srbijanski tim je želio opravdati napade 1991.godine, tvrdeći da su oni pokrenuti protiv ratobornih hrvatskih snaga, a ne protiv nenaoružanih civila i zbog stvaranja Velike Srbije s etnički čistim teritorijima, kako tvrdi podnositelj tužbe.

Wayne Jordash, odvjetnik bivšeg šefa Državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića, podsjetio je haške suce na veličanje ustaške države iz 2.svjetskog rata od strane bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana te njegovo pozivanje na genocid protiv stanovništva srpske nacionalnosti i prije početka sukoba 1991.godine. To je prema njemu bio uzrok borbi, a ne želja beogradskih vlasti za stvaranjem Velike Srbije – što je ustvrdio hrvatski tim.

„Zatraženi smo da zanemarimo kako su Tuđman i njegov režim rasplamsali sukob i zapalili vatre nacionalne mržnje te kako su ohrabrivali hrvatske snage da protjeruju civile srpske nacionalnosti – kako bi ostvario svoju neostvarenu ambiciju i mjesto u hrvatskoj povijesti. Kako je tužitelj na Međunaordnom sudu za bivšu Jugoslaviju napomenuo 2010.godine – sud bi optužio predsjednika Tuđmana da je još uvijek živ.“, naveo je Jordash podsjećajući na Tuđmanovu knjigu „Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989.godine.

Sukob s hrvatskim snagama, ne bespomoćnim civilima

Jordash se trudio prikazati kako Hrvati nisu bili nenaoružani, kao ni bespomoćne žrtve srpskih snaga kako je naveo tijekom argumentacije hrvatski pravni tim. Pri tom je podsjetio na žestoku bitku za Vukovar, kao i na nekoliko prijašnjih sukoba već u proljeće 1991.godine, a koji su spomenuti u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi njegovom klijentu – Jovici Stanišiću.

„Drugim riječima, sudsko vijeće je ustanovilo da te borbe nisu sporne. Sudsko vijeće je utvrdilo da su se u ožujku 1991.godine vodile borbe između specijalnih policijskih snaga Hrvatske i policije SR Krajine – u Pakracu u Zapadnoj Slavoniji i Plitvicama, između Titove Korenice i Saborskog. U oba slučaja Jugoslavenska narodna armija je intervenirala kako bi razdvojila dvije zaraćene strane.“

U završnici drugog kruga argumentacije članovi srbijanskog tima su se najviše bavili pojmom definicije genocida, kako bi pokazali da opseg zločina u Hrvatskoj ne ukazuje da se on tamo dogodio 1991, godine, za razliku od 1995.kada je tijekom Oluje protjerano srpsko stanovništvo. Također osporavana je tvrdnja da Srbija i dalje krši međunarodne obveze zbog nesuradnje u pronalasku još preko 850 nestalih osoba iz Hrvatske.

Novak Lukić, odvjetnik oslobođenog bivšeg načelnika štaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, osporavao je odgovornost za akcije Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Hrvatskoj, tvrdeći da ona nije bila državni organ Srbije i da je djelovala samostalno u vakumu raspada bivše Jugoslavije (SFRJ). Osporavano je i postojanje udruženog zločinačkog poduhvata srbijanskog vojno-političkog vrha, za što je (prema haškoj optužnici) kao njegov član Perišić oslobođen.

Na kraju se odgovornost za zločine, poput primjerice u Vukovaru, odgovornost prebacivala na lokalne srpske snage i paravojne formacije, poput Arkanovih (Željko Ražnatović) „Tigrova“ i ostalih dobrovoljačkih formacije nad kojima, navodno, država Srbija – nije imala kontrole. No pri tom je Dušan Ignjatović osporavao i njihovu odgovornost tvrdnjom – da nema dokaza da su Arkanovi Tigrovi bili uopće u Vukovaru, a kamoli da su tamo počinili genocid.

Tijekom popodnevne arumentacije srbijanski pravni tim je na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) dodatno pojašnjavao svoju protutužbu i teze da je tijekom akcije Oluja 1995.godine počinjen genocid protiv stanovništva srpske nacionalnosti, protjerivanjem preko 200 tisuća krajinskih Srba.

Britanski profesor međunarodnog prava Wiliam Schabas je opisivao granatiranje gradova koje je prema srbijanskom pravnom timu bilo uzročnik odlaska stanovništva.

„Stanovništvo nije znalo je li napad legalan ili nelegalan, granate su padale“, izjavio je zastupnik podsjećajući na sastanak hrvatskog vojno-političkog vodstva na otočju Brijuni, neposredno pred akciju Oluja u kolovozu 1995.godine, a na kojem je predsjednik Tuđman izveo plan da uništi Srbe „kao što su Nijemci isplanirali uništenje Židova“.

„Namjera je bila protjerati Srbe i zamijeniti ih Hrvatima“, naveo je Schabas, tvrdeći da je Tuđmanova politika bila i „hrvatska politika“, citirajući izjave hrvatskih dužnosnika „o Srbima kao raku na tijelu Hrvatske“. Također je podsjetio na etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva iz dijelova Bosne i Hercegovine poznatim kao tzv.Herceg Bosna, čiji nekadašnji čelnici (iz slučaja Prlić i ostali) trenutno čekaju drugostupanjsku presudu, nakon prvostupanjske osude.

Drugi krug argumentacije zaključio je vođa srbijanskog pravnog tima Saša Obradović tražeći da se Hrvatska kazni za genocid kako bi se suočila sa počinjenim zločinima te kako bi kompenzirala štetu srpskom stanovništvu.

Sud će se ponovno sastati 1.travnja, kako bi hrvatski pravni tim odgovorio na protutužbu Srbije, nakon čega će uslijediti završne riječi i kraj u suđenju koje je počelo početkom ovog mjeseca.
  • 16x9 Image

    Goran Jungvirth

    Diplomirani politolog iz Zagreba. U razbijanju stereotipa, širenjem informacija s Haškog suda o pravim razlozima i podstrekačima rata, nalazi motivaciju za svoj trenutni praktični rad.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG