Turska: Je li Ataturkova vizija mrtva?

Asli Aydintasbas (Newsweek), priredila Sabina Čabaravdić

Fotografija pokazuje par muškaraca u prašnjavoj radnoj odjeći koji ponosno salutiraju unutar izgorjele armirano-betonske zgrade. Potpis pod slikom govori da je snimljena 10. novembra. Svake godine na taj datum, cijela zemlja, sve škole, uredi državne uprave, bolnice, pa čak i saobraćaj zastane. Tačno u 09:05, u vrijeme kada je 1938. godine umro Mustafa Kemal Ataturk. Fotografija je preko Twittera i Facebook-a obišla virtualni svijet kao dokaz da je Turcima, usprkos činjenici da posljednju dekadu imaju islamističku vladu, osnivač sekularne države još uvijek inspiracija.

Pitanje je međutim koliko dugo Mustafa Kemal može ostati na tom postolju. Njegov nadimak Ataturk znači "otac Turaka". On je istovremeno bio nacionalni junak i ideolog, njegov je lik sveprisuan u školama, bilo kao slika ili poprsje. Turistički je suvenir u obliku, portreta, kipova, figurica, majica, valute, privjesaka, šalica, pa čak i iPhone futrole. Bio je osmanski general, koji je vodio borbu za nezavisnost protiv grčkih, francuskih i talijanskih okupatorskih vojski nakon I svjetskog rata, što je kulminiralo stvaranjem moderne republike 1923. godine.

Pod vođstvom Kemala Ataturka, mlada republika je napravila veliki odmak od svoje osmanske prošlosti koja je propala prije gotovo devet desetljeća, zamijenivši kalifat sekularnim režimom, okrenuvši leđa carstvu bivših arapskih teritorija u korist anti-klerikalne, prozapadne vizije koja je postala poznata kao Kemalizam. On se zauzeo za žensko pravo glasa, iz arapske se preko noći prešlo na latinsku abecedu, osnovana je parlamentarna vlast. Ataturk je objavio rat fanaticima prije nego su džihadisti postali globalni problem, čak je zabranio nošenje fesa u korist “franuzica” (kape evropskog stila). U udžbenicima su sve ove promjene sažete u sinonim “Ataturkova revolucija”.

No ostavština Kemala Ataturka sada je u opasnosti pod upravom novog turskog lidera, Redžepa Tajipa Erdogana. Premijerovo zagovaranje konzervativnog islama zapravo korespondira s osjećajima milionima Turaka koji su generacijama bili udaljeni od aktivnog učešća u društvu: ruralno stanovništvo, gradska sirotinja, konzervativni islamski svećenici, te s osjećajima nove konzervativne poslovne klase koja se uzdiže. Dok studiozno izbjegavaju izravnu konfrontaciju s Ataturkovim zapadnjačkim idealima, Erdogan i drugi pro-islamski vodje vladajuće Stranke pravde i razvitka (AKP) inauguriraju doba “dubokih političkih transformacija”.

Mnogi Ataturkovu ideologiju smatraju zastarjelom i pozivaju na stvaranje “druge republike” koja bi bila manje centralizirana, više uključivala islamiste i Kurde, te manje kruta u svojoj sekularnoj i nacionanoj politici. I to je ono što se već događa - Erdoganova Vlada makla je vojsku u kasarne, vjerski je konzervativizam u porastu, a Ankara je svoju pozornost s dugogodišnjih nastojanja da postane članicom EU, preokrenula ka Bliskom istoku, tražeći važniju ulogu u bivšim zemljama Otomanskog carstva.

Nestale su mnoge odredbe starog Ataturkovog reda kao što je zabrana nošenja marame na fakultetima, ograničenja u upotrebi kurdskog jezika, proslave državnih praznika na stadionima.

No, mnogi takođe smatraju da je Erdoganova vlada izgubila svoj reformistički kurs, pretvarajući se u autoritarnu, islamski utemeljenu vlast. Intelektualci koji su jednom podržavali Erdogana protiv vojske sada žale, zbog toga što premijer nastoji kontrolirati medije, netolerantan je prema neistomišljenicima i neodlučan u vezi s kurdskim zahtjevima.

"Politika u Turskoj oduvijek bila borba između kasarne i džamije", kaže liberalni akademik i komentator Mehmet Altan. "Jer mi nikada nismo imali pravu kapitalističku klasu. Kod nas je vojska predstavljala buržoaziju, a džamija siromašne. Mislili smo da će s AKP-a, iz džamija isplivati demokratija. No stigla je osveta. "

Svako ima "svog" Ataturka

Prije godinu dana Altan napokon je postao jedan od mnogih novinara koji su izgubili radno mjesto zbog kritiziranja Erdogana. Altan tuguje zbog toga što Turska napušta san o Evropskoj uniji, jer on misli da bi evropski standardi u turskoj demokratiji jedini uspjeli riješiti sukob izmedju sekularista i islamista.

"Ali, EU reforme su zaustavljene, a vlada jača islamski refleks, zbog čega su podjele još vidljivije", kaže Altan.

Kemalisti su čini se izgubili 90-godišnju političku bitku. Stotine vojnih dužnosnika i “zadrtih” sekularista su trenutno u zatvoru zbog navodne uloge u raznim pokušajima puča. Na prošlogodišnjim opšim izborima, najjača sekularna opoziciona partija Republikanska narodna stranka (CHP), koju je osnovao sam Ataturk, dobila je 26 posto glasova, nasuprot 50 posto za AKP. Iako je vrijeđanje Mustafe Ataturka još uvijek kažnjivo po turskom zakonu, malo će se koji tužilac “gnjaviti” ovih dana s podizanjem takvih tužbi.

No, na pitanje da li je Ataturk mrtav, Yilmaz Özdil odgovara protupitanjem: “Koliko ima svjetskih lidera, čije ime, i 74 godine nakon smrti, ljudi još uvijek tetoviraju na tijelu?”. Ljudi kolica svojih beba ukrašavaju naljepnicama “oca nacije”, automobile takođe. A publika se još uvijek ne može zasititi knjigama i filmovima o Ataturkovom životu.

Ataturkomanija je inat-odgovor frustriranih urbanih sekularnih stanovnika. Deseci hiljada pripadnka srednje klase pridružilo se demonstracijama protiv vlade AKP prošlog 29. oktobra, na Dan Republike. Starije žene i studenti došli su sa slikama Ataturka i horski pjevali: "Mi smo vojnici Mustafe Kemala"! Dok je Erdogan gledao vojnu paradu na stadionu u Ankari, prosvjednici su se, nedaleko od tog mjesta, otrovali suzavcem. Na koncu su probili policijske barikade i odmarširali ka Ataturk mauzoleju.

Manje od dvije sedmice kasnije oko 400.000 Turaka je hodočastilo na sekularno svetište. No, Erdogan ih nije vidio, bio je u posjetu Bruneju. Prema posljednjim istraživanjima, 82,3 posto ispitanika je izjavilo da žele da "Ataturkova revolucionarna načela" budu uključena u novi ustav koji je trenutno u fazi izrade. "Što god oni kažu, njegova revolucija uspjela", kaže Özdil. "Napori da se to poništi samo stvara zdraviji interes za Ataturka."

U stvari, jako je teško prezirati Ataturka, bez obzira na to kojoj se političkoj opciji pripada. Bio je poznat kao ženskaroš koji je volio plesati i piti, a ipak je njegov život imao posebnu melankoličnu crtu. Film Mustafa iz 2008. godine, uznemirio je mnoge Kemaliste s rijetkim, ali iskrenim uvidom privatnu usamljenost velikog vođe. Film ga prikazuje kao čovjeka koji preživljava na tri pakla cigareta, 15 šalice turske kafe, i jednoj boci rakije. Vodeći brand jake turske rakije ima na boci sliku Ataturka s cigaretom i čašom u ruci. Posebno su na tu fotografiju ponosni sekularisti, jer je u doba vjerskog konzervativizma čak i pijenje alkohola postalo čin političkog prkosa.

U Turskoj svako ima “svog” Ataturka. Za razliku od sekularista, islamiti ignoriraju njegovo piće i potiskivanje religije, te ističu njegovu slavu na bojnom polju protiv zapadnjačkih vojski. Ljevičari ga zamišljaju kao anti-imperijalistu i antikapitalistu, a religijska manjina Alevita smatraju ga braniteljem protiv tvrdolinijaških sunita. Čak i potlačeni Kurdi znaju naći neku lijepu riječ o njemu.

I dok Ataturkova popularnost ne jenjava, sve su prilike da njegova vizija neće preživjeti promjenu političke klime u cijeloj regiji, sve do Bliskog istoka. Desetak godina uoči obilježavanja prvog stoljeća Republike, Erdogan predviđa kompletni remont države, ukidanje sadašnjeg parlamentarnog sistema kojeg hoće zamijeniti tripartitnom vladom američkog stila. I po svemu sudeći, on namjerava, do 2023.godine lično nadgledati te transformacije.

Ako mu se želja ostvari, Erdogan će biti na vlasti 20 godina. Pet godina duže od oca nacije samog. Turcima preostaje samo da se zapitaju: a šta bi Ataturk na to rekao?