Piše Fareed Zakaria za Washington post (Prevela Biljana Jovićević)
Haos na drugu godišnjicu ustanka na Tahrir trgu samo je posljednja i najočitija ilustracija da egiptska revolucija skreće sa pruge. Obnovila je debatu o neuspjehu Arapskog proljeća i donijela čak izvjesnu nostalgiju za starim poretkom. Ali arapski diktatori, kao što je Hosni Mubarak, se nijesu više mogli održati na vlast bez čak još većih nevolja; pogledajte Siriju.Događaji na Bliskom istoku u posljednje dvije godine podcrtali su da su ustavi ključni za promjene jednako koliko i izbori, i da je dobro vođstvo krucijalno u tim tranzicionim periodima.
Uporedimo razlike između Egipta i Jordana. Na početku Arapskog proljeća, izgledalo je da je Egipat odgovorio na zahjeve svog naroda, praveći jasan otklon od prošlosti obilježene tiranijom, prigrlivši novostečenu slobodu. Jordan je, pak, odgovorio sa nekoliko personalnih promjena, par obećanja da će razmotriti situaciju i pregovorima o reformama.
Ali onda je Egipat počeo da ide pogrešni putem, a Jordan napravio set mudrih izbora.
Pojednostavljno rečeno, Egipat je odabrao demokratizaciju prije liberalizacije. Izbori su postali najvažniji elemenat novog poredka, iskorišeni za legitimitet nove vlade, izbor predsjednika i ratifikaciju novog ustava. Kao rezultat, najbolje organizovana snaga u Egiptu, Muslimansko bratstvo je preuzelo potpunu kontrolu vlasti, iako je u prvom izbornom krugu njihovog predsjedničkog kandidata Mohameda Morsija podržalo samo 25% birača. Bratstvo je takođe dobilo priliku da dominira prilikom pisanja ustava. Riječ je o tekstu sa mnogo manjkavosti, uključujući i to da nije garantovana eksplicitna zaštita prava žena - u novom skupštinskom sastavu su samo četri žene od 85 poslanika - a jezik u dokumentu usklađen je sa namjerom da se žene zatvore u tradicionalni karakter egipatske porodice. Takođe je oslabljena zaštita religijskih manjina, kao što su Bahisi, koji se već suočavaju sa progonom.
Neke odredbe zabranjuju blafemiju i klevetu i omogućavaju cenzuru medija u ime nacionalane sigurnosti. Sve su to načini da se vladi da neogrničena vlast, što je Muslimnsko bratstvo iskoristilo. Više novinara je bilo progonjeno za vrijeđanje Morsija u samo šest mjeseci, nego za svih 30 godina Mubarakovog režima. U novembru je Morsi predsjedničke dekrete stavio van mogućnosti sudske provjere.
Suprotno tome, u Jordanu kralj nije žurio sa održavanjem izbora (i bio je svuda kritkovan zbog namjernog odugovlačenja). Umjesto toga uspostavio je Vijeće za rad na ustavnim promjenama. Članovi Vijeća konsultovali su mnogo ljudi u Jordanu i na Zapadu da bi odredili kako da stvore državni politički sistem, što više demokratski i inkluzivan. Serija važnih promjena odobrena je u septembru 2011. Prebacili su neka ovlaštenja kralja na parlament i uspostavili nezavisnu komisiju da administrira izborima i sud da nadgleda ustavnost novog zakonodavstva.
Komisija je nedavno dobila svoju prvu svrhu. Izbore su bojkotovali predstavnici jordanskog Muslimanskog bratstva, tvrdeći da su promjene veoma male i da je vlast još uvjek u potpunosti pod kontrolom kralja. Ali 70 odsto kavlifikovane većine registrovanih birača, pri izaznosti od 56 procenata najveća je zabilježena izlaznost u regionu. Mnogi kritičari kralja i vlade su izabrani; 12 procenta od njih su islamistički opozicioni kandidati. Zahvaljući novoj kvoti koju je komisija uspostavila, 12 procenta poslanika u novom parlamentu su žene. Kralj Abdulah je zadržao krajnju vlast, ali je novi sistem veoma jasno usmjeren prema tranziciji ka u ustavnoj monarhiji.
Maroko je preduzeo iste korake kao i Jordan. Izglasali su ustavne promjene 2011. Na izborima koji su uslijedili, Marokanska islmistička partija osvojila je 107 od 395 mjesta u parlamentu i formirala vladu. Predsjednik Vlade Abdelilah Benkirane, iako pozanat kao živahni kritičar Zapada, takođe je sa žarom govorio o potrebi zaštite manjina, posebno naglašvajući Jevreje, koji, kako je rekao, žive u Maroku stoljećima i integrisani su dio države.
Za dva najveća eksperimenta demokrtije u arpskom svijetu, Irak i Egipat, može se sa žalošću konstatovati da su napravili veoma loše izbore. I jedni i drugi su proveli izbore prije ustavnih promjena i većinsko učešće podredili individualnim pravima. I jedni i drugi su na prvim izborima za lidere izbarali tvdolinijaše sa islamističkim korijenima, koji nijesu odani liberalnoj demokratiji. Rezultati su bili uspostave „neliberalne demokratije“ u Iraku i opasnog i sličnog sistema u Egiptu.
Najbolji roll modeli za region mogli bi, po svemu sudeći, biti dvije male monarhije. Jordan i Maroko su otišli suprotnim smjerom, primjenjujući reforme i liberalizujući postojeće sisteme.Monarhije su izabrale evoluciju umjesto revolucije. Za sada to izgleda kao bolji kurs.
Haos na drugu godišnjicu ustanka na Tahrir trgu samo je posljednja i najočitija ilustracija da egiptska revolucija skreće sa pruge. Obnovila je debatu o neuspjehu Arapskog proljeća i donijela čak izvjesnu nostalgiju za starim poretkom. Ali arapski diktatori, kao što je Hosni Mubarak, se nijesu više mogli održati na vlast bez čak još većih nevolja; pogledajte Siriju.Događaji na Bliskom istoku u posljednje dvije godine podcrtali su da su ustavi ključni za promjene jednako koliko i izbori, i da je dobro vođstvo krucijalno u tim tranzicionim periodima.
Uporedimo razlike između Egipta i Jordana. Na početku Arapskog proljeća, izgledalo je da je Egipat odgovorio na zahjeve svog naroda, praveći jasan otklon od prošlosti obilježene tiranijom, prigrlivši novostečenu slobodu. Jordan je, pak, odgovorio sa nekoliko personalnih promjena, par obećanja da će razmotriti situaciju i pregovorima o reformama.
Ali onda je Egipat počeo da ide pogrešni putem, a Jordan napravio set mudrih izbora.
Pojednostavljno rečeno, Egipat je odabrao demokratizaciju prije liberalizacije. Izbori su postali najvažniji elemenat novog poredka, iskorišeni za legitimitet nove vlade, izbor predsjednika i ratifikaciju novog ustava. Kao rezultat, najbolje organizovana snaga u Egiptu, Muslimansko bratstvo je preuzelo potpunu kontrolu vlasti, iako je u prvom izbornom krugu njihovog predsjedničkog kandidata Mohameda Morsija podržalo samo 25% birača. Bratstvo je takođe dobilo priliku da dominira prilikom pisanja ustava. Riječ je o tekstu sa mnogo manjkavosti, uključujući i to da nije garantovana eksplicitna zaštita prava žena - u novom skupštinskom sastavu su samo četri žene od 85 poslanika - a jezik u dokumentu usklađen je sa namjerom da se žene zatvore u tradicionalni karakter egipatske porodice. Takođe je oslabljena zaštita religijskih manjina, kao što su Bahisi, koji se već suočavaju sa progonom.
Neke odredbe zabranjuju blafemiju i klevetu i omogućavaju cenzuru medija u ime nacionalane sigurnosti. Sve su to načini da se vladi da neogrničena vlast, što je Muslimnsko bratstvo iskoristilo. Više novinara je bilo progonjeno za vrijeđanje Morsija u samo šest mjeseci, nego za svih 30 godina Mubarakovog režima. U novembru je Morsi predsjedničke dekrete stavio van mogućnosti sudske provjere.
Suprotno tome, u Jordanu kralj nije žurio sa održavanjem izbora (i bio je svuda kritkovan zbog namjernog odugovlačenja). Umjesto toga uspostavio je Vijeće za rad na ustavnim promjenama. Članovi Vijeća konsultovali su mnogo ljudi u Jordanu i na Zapadu da bi odredili kako da stvore državni politički sistem, što više demokratski i inkluzivan. Serija važnih promjena odobrena je u septembru 2011. Prebacili su neka ovlaštenja kralja na parlament i uspostavili nezavisnu komisiju da administrira izborima i sud da nadgleda ustavnost novog zakonodavstva.
Komisija je nedavno dobila svoju prvu svrhu. Izbore su bojkotovali predstavnici jordanskog Muslimanskog bratstva, tvrdeći da su promjene veoma male i da je vlast još uvjek u potpunosti pod kontrolom kralja. Ali 70 odsto kavlifikovane većine registrovanih birača, pri izaznosti od 56 procenata najveća je zabilježena izlaznost u regionu. Mnogi kritičari kralja i vlade su izabrani; 12 procenta od njih su islamistički opozicioni kandidati. Zahvaljući novoj kvoti koju je komisija uspostavila, 12 procenta poslanika u novom parlamentu su žene. Kralj Abdulah je zadržao krajnju vlast, ali je novi sistem veoma jasno usmjeren prema tranziciji ka u ustavnoj monarhiji.
Maroko je preduzeo iste korake kao i Jordan. Izglasali su ustavne promjene 2011. Na izborima koji su uslijedili, Marokanska islmistička partija osvojila je 107 od 395 mjesta u parlamentu i formirala vladu. Predsjednik Vlade Abdelilah Benkirane, iako pozanat kao živahni kritičar Zapada, takođe je sa žarom govorio o potrebi zaštite manjina, posebno naglašvajući Jevreje, koji, kako je rekao, žive u Maroku stoljećima i integrisani su dio države.
Za dva najveća eksperimenta demokrtije u arpskom svijetu, Irak i Egipat, može se sa žalošću konstatovati da su napravili veoma loše izbore. I jedni i drugi su proveli izbore prije ustavnih promjena i većinsko učešće podredili individualnim pravima. I jedni i drugi su na prvim izborima za lidere izbarali tvdolinijaše sa islamističkim korijenima, koji nijesu odani liberalnoj demokratiji. Rezultati su bili uspostave „neliberalne demokratije“ u Iraku i opasnog i sličnog sistema u Egiptu.
Najbolji roll modeli za region mogli bi, po svemu sudeći, biti dvije male monarhije. Jordan i Maroko su otišli suprotnim smjerom, primjenjujući reforme i liberalizujući postojeće sisteme.Monarhije su izabrale evoluciju umjesto revolucije. Za sada to izgleda kao bolji kurs.
