Dostupni linkovi

Zašto Iranci obučavaju naše diverzante? (24. deo)


Konjic i reka Neretva - ilustracija
Konjic i reka Neretva - ilustracija
* Slobodna Dalmacija piše da je u Bosni i Hercegovini izvršen puč na čijem je čelu Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH. Pučističku jezgru čine Sefer Halilović, Jovan Divjak, Zejnil Delalić, Salko Zerem, Arif Pašalić, Džemal Najetović, Alija Alihodžić i drugi. ‘Jovan Divjak, bivši zapovjednik TO regije Mostar, kvalificira se kao ekstra-četnik. S ekstremnim četničkim pogledima je jedan od ključnih ljudi tajnog plana Beograda’, piše u splitskim novinama

* Arif Pašalić ima mnogo zamerki na rad Glavnog štaba, a posebno Halilovića: “Morao je davno izići iz grada i na Igmanu objediniti snage za deblokadu. On ne zna šta se dešava na terenu. Rat se ne dobiva u kabinetu!“

* Posadu PAT-a iznad Konjica čine tri borca. Nijedan vojno obrazovan. Do rata su svoj hleb zarađivali u tvornicama u Konjicu. Sad druguju sa oblacima i kišom, brane prolaz četnicima. I čekaju obrok, čorbu, jer je vreme ručku. Mesa nisu videli tri meseca.


Kako smo mi u Sarajevu u zabludi!?


18.10.1992.
U jutarnjim satima posećujem Štab odbrane Jablanice.

Srdačno sam se pozdravio sa Kovačevićem, načelnikom Štaba. Dobro ga znam iz vremena kada sam bio komandant TO Mostar. Radi se o odgovornom i požrtvovanom rezervnom oficiru. Čestitam mu na funkciji, koju, kako mi je rekao Salko Zerem, uspešno obavlja. Sa pažnjom pratim referisanje.

„Pod komandom Štaba odbrane opštine imam četiri odreda: Ostroški, Podprenjskih sela, Sovića i Jablanice. U odredima i štabu ima 1.020 boraca, od kojih je 80% naoružano, a samo 60% uniformisano. Nemamo minobacače, niti artiljerijaska oruđa. Na pragu je zima, a zimske opreme nemamo.“

„Ipak, moral boraca je na visokom nivou. Spremni su da izvrše svaki borbeni zadatak. Do sada su vojnici bili na brojnim bojištima izvan opštine, u Trnovu, Konjicu, Igmanu, Bradini” - Kovačević zadovoljno završava svoje referisanje.

Komandant Zerem ukazuje na druge probleme. “Nemamo kasarni. Ljudi su kod kuća, skupljaju se u dvije smjene kad treba otići na zadatak. Obuka nije organizovana, to umanjuje borbenu sposobnost vojnika i jedinica. Bilo je izvjesnih problema sa vojnicima. Odbijali si učešće u borbenim djejstvima izvan teritorije opštine. Sada je bolje stanje. Nažalost, najveći problem su izbjeglice. Na teritoriji opštine boravi više od 10.000 izbjeglica iz zapadnog Mostara, Prozora, Foče, Zvornika, Višegrada. Među njima ima sposobnih za vojnu službu, ali neće da se prijave u jedinice, već napuštaju porodice i odlaze put Hrvatske.”

Kao na traci, bez zastoja, Salko niže ove probleme. Kako smo mi u Sarajevu u zabludi!? Mislimo kako ovi izvan obruča, po opštinama, imaju dobro naoružane, uvežbane jedinice, spremne i za izvođenje najsloženijih borbenih dejstava. Spremne “k'o zapeta puška” za deblokadu Sarajeva! A stvarnost je poražavajuća!

“Ovo bi se nekako dalo i pravladati, ali svakodnevni konflikti sa HVO se neće stišati. Naprotiv!” - nastavlja komandant Zerem. “Jučer je, primjer da navedem, jedna naoružana grupa HVO u crnim uniformama napala našu patrolu. Poginula su dvojica, a ranjena petorica vojnika. Komandant zbornog područja Tomislavgrada je poručio da su naselja u dolini Neretve u njegovoj zoni odgovornosti i da se sve jedinice stavljaju pod njegovu komandu! Mi smo za saradnju sa HVO. Mi smo za zajedničke punktove, policiju, logistiku. Nalazimo se na strategijskom pravcu i imamo veliki broj privrednih objekata od strategijskog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Tu su četiri hidroelektrane, razvodna mreža, mnogobrojni mostovi, vijadukti, tuneli, željeznička pruga. Sve to treba obezbjeđivati, čuvati od diverzija. Nemamo ni ljudi ni oružja da sve obezbijedimo. Srpski živalj Ostrošca se prijavio u HVO. Mislim da je to manipulacija, jer su Srbi u sastavu jablaničke jedinice do sada bili u svim akcijama izvan opštine.”

Sad konačno i sam vidim da je vrag odnio šalu i da su odnosi HVO i Armije veoma zaoštreni. Kovačević dopunjava komandantovu informaciju : “Jedinica HVO nije sa područja Jablanice. To izaziva strah među stanovništvom. Išli smo više puta u Grude, Široki Brijeg, Tomislavgrad radi saradnje i koordinacije, ali do toga nije došlo do dana današnjeg. Nijednom nisu uputili jedinice na Igman radi uključivanja u deblokadu Sarajeva. Neki dan su podmetnuli eksploziv u kontejner kojeg smo mi postavili na kontrolnom punktu. Vi u Sarajevu zaista morate nešto poduzeti!” - zabrinut je Kovačević zbog ponašanja HVO.

“Za prolaz kroz njihove punktove moramo tražiti iskaznice u Grudama. Sa punktova nam vraćaju bolesne i ranjene ljude, vraćaju i konvoje koji dolaze iz sjeverozapadne Bosne!”, uskače u diskusiju Šemso.

Nema dileme, nešto se krupno događa sa HVO. U Uredbi sa zakonskom snagom o odbrani RBiH precizno stoji da je HVO sastavni deo Oružanih snaga, pod komandom Predsedništva. Evo, u praksi je to sasvim drugačije.

Božo, komandant vojne policije, koja broji oko 120 pripadnika, informiše o saradnji sa policijom MUPa: “Saradnja je izvanredna”, ustvrdio je ponosno, “ali se problem javlja oko angažovanja rezervne policije, koja broji 230 ljudi. Odbijaju da idu na Igman, a neki su čak uhvaćeni u kršenju zakona.“

Svi nabrajaju probleme. Ima ih previše. Ali niko ne nudi predloge kako ih rešiti. Ipak, najsloženiji problem je ponašanje HVO i postojanje paralelne vlasti u zapadnoj Hercegovini i njen odnos prema legalnoj vlasti u Sarajevu. Meni su ovo prva praktična saznanja o “Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni“ (HZHB), „državi“ bosanskih Hrvata u RBiH. Sa žaljenjem konstatujem da nemam, u ovom trenutku, viziju kako rešiti ovo pitanje. Neophodne su mi konsultacije sa Delalićem i Andrićem, treba mi Seferov stav o problemima koji su, evidentno, sve teži i složeniji.

„Gospodo oficiri, borci, vojno-politička situacija u RBiH i u susedstvu ne ide u korist ARBiH i OS u celini“ - počinjem obraćanje prisutnim pripadnicima odbrane Jablanice. „Odbranu izvodimo pod nepovoljnim okolnostima, a deblokada Sarajeva i napadna dejstva AR BiH jesu samo naša nerealna želja.“ U tom smislu govorim desetak minuta. Međutim, spoznaja stanja na terenu dovodi u sumnju ono što sam do sada zastupao u Glavnom štabu.

„Molim vas, izbegavajte sukobe sa HVO. To ne znači da se ne treba braniti ako ste napadnuti! Uključite u štab i komandne strukture Hrvate iz Jablanice i okoline. Organizujte zajedničke kontrolne punktove, organizujte zajednička borbena dejstva protiv srpskog agresora!“ - dajem zadatke oficirima, ali u podsvesti nisam siguran da su zasnovane na čvrstim temeljima.

Naporan dan završavam podužim noćnim razgovorom sa potpukovnikom Arifom Pašalićem, komandantom mostarske brigade. Najpre mi Pašalić objašnjava zašto mi je savetovao da zaobiđem Mostar na putu iz Splita u Bosnu.

“Opasno je ići teritorijem kojeg kontroliše HVO. Za njih smo vi, ja i drugi neprijatelji. Juče je Božo Rajić, na konferenciji za štampu Glavnog stožera HVO HZ Herceg-Bosna, izjavio u Mostaru: “U Bosni i Hercegovini je izvršen puč na čijem je čelu Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH. Pučističku jezgru čine Sefer Halilović, Jovan Divjak, Zejnil Delalić, Salko Zerem, Arif Pašalić, Džemal Najetović, Alija Alihodžić i drugi, iz organizovanog zajedničkog klana unutar Armije Bosne i Hercegovine.” - čita Pašalić vest iz “Slobodne Dalmacije”.- pa nastavlja. „O vama pise: ‘Jovan Divjak, bivši zapovjednik TO regije Mostar, kvalificira se kao ekstra-četnik. S ekstremnim četničkim pogledima je jedan od ključnih ljudi tajnog plana Beograda’. Stoga sam vam preporučio da zaobiđete Mostar” – kaže Pašalić.

“Imam problema sa komandnim kadrom. U brigadi su samo tri oficira tehničke službe. Svi ostali su iz ratnog vazduhoplovstva – piloti i oficiri tehničke službe. Do sada u brigadi ima 78 mrtvih i 178 ranjenih. Imam veliki priliv boraca u Armiju, ali za njih nemam naoružanja i vojnu opremu. Predsjednik Izetbegović mi je rekao da je u brigadu upućeno 700 pušaka, ali do sada to nije stiglo do Mostara. Ovako se ne može ratovati, posebno u uslovima kada imam svakodnevno konflikte sa HVO. Ograničili su nam kretanje oko zapadnog dijela Mostara i na desnoj obali Neretve. Uzeli su nam, zapravo oteli, jedan minobacač, jednu haubicu 122 mm, kamion municije sa oko 500.000 metaka. A Predsjednik mi kaže: 'Izbjegavajte sukobe, radite sa njima dok se ne stvore uslovi za raščišćavanje odnosa sa njima u narednih jedan do dva mjeseca.' Kako li će izgledati to 'raščišćavanje odnosa', ko će ga znati? U nekim jedinicama HVO ima 20–80% Muslimana. Kako ih uvjeriti da treba da se bore u sastavu Armije?“ – pita se komandant Mostarske brigade.

Arif Pašalić, zatim, iznosi mišljenje o Jasminu Jaganjcu, a da ga to nisam ni pitao. “On nema pravilan odnos prema Armiji RBiH. Deklariše se kao Hrvat islamske vjeroispovijedi. Zamišlja sebe kao komandanta Armije BiH. Rođen je 1957. godine, mlad je i vrlo ambiciozan. Naredio mi je da obustavim napad preko Žegulje put Stoca i nije me podržao artiljerijom, tako da je HVO ušao u Stolac. Treba mu pružiti samo još jednu, posljednju šansu i postaviti ga za komandanta na Igmanu, a uz njega Buljubašića i Delića. Neka deblokira Sarajevo!“

Nisam u potpunosti shvatio šta hoće sa ovim predlogom? Govori nam o Jaganjčevim nepravilnostima spram Armije, a onda ga predlaže za komandanta snaga za deblokadu Sarajeva!? Baš čudno!

Arif Pašalić ima mnogo zamerki na rad Glavnog štaba, a posebno Halilovića: “Morao je davno izići iz grada i na Igmanu objediniti snage za deblokadu. On ne zna šta se dešava na terenu. Rat se ne dobiva u kabinetu!“

Sastanak je završen oko 22,00 sati. O Arifu Pašaliću, koga sam upoznao 1985. godine u Mostaru kao vazduhoplovnog oficira, stvorio sam sliku o pravoj «vojničini» profesionalcu. Poznaje i vlada situacijom u borbi sa srpskom vojskom, ali i mogućem sukobu sa HVO. Komandantu Haliloviću predložiću formiranje 4. korpusa i za njegovog komandanta Arifa Pašalića!

21. 10.1992.
Danas vozilom “Vatrogasnog društva” vozimo se prema selu Spiljani. Džebo vozi spretno i hrabro. Staro jezgro Konjica je gotovo porušeno. Izgleda stravično, kao i ljudi zabrinutih lica, koji se kroz njegove ruševine provlače. Dolazimo do punkta ispred ulaza u selo. Stoje tri vojnika. Dobri momci, ali gotovo bosonogi. Jednom od njih obećavam par čizama. “Broj 45!”, napominje mi borac. Neretva je nabujala od dvodnevne kiše. Pada neprekidno! Bujica nosi balvane, granje, valja mulj i gubi svoju zelenu boju. Dan baš sumoran, reklo bi se ratni.

Sa mnom u vozilu je Senad Memić, operativac u Štabu odbrane Konjic, koji je određen za vodiča i vojnik policajac Suad Mešukić. Kasnije ću doznati da mu je danas 19. rođendan. U toku rata je bio u Hrvatskoj, na odsluženju vojnog roka. To mi je ispričao u hodu, kad smo napustili vozilo i krenuli dalje, koje li je sve peripetije imao dok je pobegao iz JNA. U isto vreme i brat je služio vojni rok. Zanimljiva je Suadova priča kako su se braća dogovarala o bežanju i o putu kroz Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku, Makedoniju, Kosovo, do Konjica.

Stižemo do kuće u kojoj je smeštena komanda bataljona Spiljani. U komandi ne zatičemo nikog. Komandant je otišao u Konjic, a zamenik “skoknuo na 10 minuta” do kuće!? Kad smo ga pronašli, dobio je što je zaslužio. Ponudio sam mu velikodušno pravo na izbor: pred streljački stroj ili u zatvor u Čelebić? Kako ovi mladi ljudi, Bože moj, ne razumeju da rat zahteva veliku disciplinu i budnost?! “Budnost, zameniče komandanta!”, vičem prekorno. Naređujem mu da napiše pismenu izjavu i da u njoj odgovori na pitanje da li zna da je napuštanjem komandnog mesta načinio krivično delo protiv Armije i naroda? Dobro je, cilj sam postigao. Osetio sam da se prepao. Iznenadio ga moj oštri stav. Da li iz straha ili od spoznaje da je zaista pogrešio, tek je prozborio drhatavim glasom: "Svjestan sam greške i spreman sam za svaku vrstu kazne. Više mi se ovo neće nikada desiti!".

Vidim da je u potpunosti shvatio grešku, pa nije trebalo da ga dalje «masiram!» «Narediću komandantu da te kazni «strogim ukorom!» - skratih mu muke.

Gazimo vododerinama. Kiša pada, pa prestane na trenutak. Skidam kapu sa glave i vetrovku. Mokar sam spolja od kiše, a pod košuljom od znoja. Često se brišem maramicom, ali neću da zaostanem za trojicom mladića koji grabe uza stranu. Treba nam je pola sata napornog penjanja do položaja. Puca vidokrug na desetine kilometara. “Sagnite se, ne izlazite gore, pucaju!”, stalno me upozoravaju za vreme obilaska položaja. Vojnički šatori mokri, ćebad razbacana, kameno sklonište oslabljeno. Svuda po njemu “kaverne”, rupe od izvađenog kamenja. Upropašten veliki trud. Gde li su ih samo odneli?

Posadu PAT-a čine tri borca. Nijedan vojno obrazovan. Do rata su svoj hleb zarađivali u tvornicama u Konjicu. Sad druguju sa oblacima i kišom, brane prolaz četnicima. I čekaju obrok, čorbu, jer je vreme ručku. Mesa nisu videli tri meseca. Nisu nezadovoljni i demoralisani. Pričaju toplo i pitaju sa znatiželjom: “Šta se čeka? Zašto ne idemo dalje? Gore nam ne može biti od ovog, sadašnjeg. Ubi nas ova neizvijesnost!”

Vraćamo se u selo. Čas skidam, čas ponovo oblačim vetrovku. Kiša, pa sunce, pa opet kiša. Nije lako niz mokru strminu. Ipak, je lakše nego se njome penjati. Iz prvih seoskih kuća zovu “na jednu!” Pristajem, gutljaj rakije će mi dobro doći. “Kažem mom sinu kada ste se penjali uz brdo – Eno ga, Jovan Divjak! Nije mi povjerovao. Evo, sine, to ti je naš komandir” - priča naš domaćin. Pa ti onda odbij njegov poziv?

Provlačimo se kroz šumu, pa čistinom, pa opet vododerinom. “Sagnite se, pretrčite, ... “ – često upozorava, a nema predstavu koliko je ovo sitno za onu sarajevsku pogibelj. Za sada se kondiciono dobro nosim sa ovim mladićima. Zaostanem malo za njima na oštrijoj uzbrdici, ali ih sustižem na ravnijim delovima staze, pa i prestignem. Trideset i pet godina je starosne razlike među nama.

Prolazimo kroz napuštene voćnjake. Opalo voće na tlu, a na granama još visi pokoji plod. Hvata me tuga. Ej, šta bi jedna jabuka značila onim klincima i klincezama u našem Sarajevu!

Sablasno izgledaju Gakići sa svojih desetak popaljenih kuća, ali još jezivije prizor popaljenog, porušenog i napuštenog sela Džajići. Meštani su sa leve pobegli na desnu stranu Neretve, u selo Spiljane ili dole, u Konjic i još dalje. Pre tri meseca četnici su se komotno ušetali u selo bez odbrane i mirno izvršili temeljitu paljevinu. Ali, nisu mogli ostati na tim prostorima. Energičnim i iznenadnim napadom jedinica iz Konjica, odbačeni su i naneseni su im veliki gubici. Na kundaku puške jednog ubijenog četnika urezano je – Srbija do Tokija! Kakve li glupost!!

Emir sipa podatke: “Na Spiljane je do sada palo više od 6.000 granata.” Na to mu kažem: “U Sarajevu se to svakodnevno dešava. Oko Predsedništva i Gradske skupštine ih je najviše palo. Ubile su najviše civile.” Emir me gleda, a ja ne znam da li mi veruje. U ovim ratnim okolnostima teško je nama u Sarajevu, izolovanima od sveta, shvatiti njih, a, čini mi se da je njima još teže shvatiti nas i užas našeg života u obruču.

Na putu se zaustavljamo kod Bore, poznanika iz vremena kad je nekad radio u štabu TO u Konjicu kao načelnik tehničke službe, i popih dve šoljice mleka. Borin otac, sedokosa gorštačka starina, osluškuje huk nabujale Neretve, pa kaže: “Ovakva nam vrijedi hiljadu boraca! Ova smo dva dana nikad sigurniji i mirniji. Nema im preko nje, ovakve!”

Iako umoran i prokisao, uputio sam se u kasarnu Pazarić. U sumrak ulazim u krug kasarne sa velikim uzbuđenjem. Nakon punih deset godina ponovo ulazim u kasarnu u kojoj sam punih osamnaest godina provodio po dva meseca godišnje. Tu smo izvodili obuku i logorovanje pitomaca, mlađih oficira, studenata studija opštenarodne odbrane, civilnih lica. Voleo sam poziv vaspitača. Divio se prirodnom ambijentu Pazarića. Moj prvi dolazak ovamo datira februara 1966. Istu noć po dolasku pitomcima je data uzbuna. U hladno praskozorje, pridružio sam se koloni pitomaca i na začelju promatrao okolinu. Svuda jele i borovi odenuti u belu odoru snega i inja, škripavi belac pod nogama, kukurikanje ranih petlova, sabah–ezan (tur., jutarnja molitva – nap. autora) sa pazarićke džamije. Prizor za večnost! Dva-tri sata kasnije, na bjelašničkim vrhovima su se ukazali prvi znaci zore, da uobliče definitivno tu nezaboravnu idiličnu sliku. I usred te idile, oslovljava me mrzovoljni poručnik Živković, komandir drugog pitomačkog roda : “Da li si se umorio?” “Umorio? U ovoj lepoti? Pa, ovo je fascinantno!”. Pogledao me je začuđeno, potom i malo sumnjičavo, i produžio bez komentara.

Sadašnja slika kasarne je deprimirajuća. Blok kuhinje i trpezarije zapaljen, zgrade spavaonica s “odrubljenim krovovima”, na prozore prizemlja navaljene ružne betonske ploče za zaštitu od gelera. Komanda Opštinskog štaba je u omanjoj sobi bez električnog osvetljenja. Lelujava svetlost sveća, postavljenih na sto i u sobne kutove, slabo osvetljava prostoriju.

Referiše komandant Vahidin Čomora: “Prema snagama Opštinskog štaba odbrane je neprijatelj, četnici, jedna mješovita brigada! Jedan tenkovski bataljon T55 u rasporedu Gladno polje–Rakovica, dva pješadijska bataljona u Hadžićima, na Kobiljači i u dolini rijeke Lepenice dva artiljerijska diviziona. VBR u Miševićima. LBR na Oštriku, pozadina je raspoređena u skladištima IP “Svjetlost” u Gladnom polju, njihova bolnica i KM u prostorijama restorana “Žica” u Blažuju, rezerva je razmještena u Rakovici.”

Slušam nesistematično referisanje komandanata i nepojmljivo mi je da agresor raspolaže sa toliko ljudstva i tehnike. Mislim da komandant preteruje!

“U ‘Remontnom zavodu’ Hadžići je na reparaciji oko 15 tenkova koji se mogu uvesti u borbu na ovom ratištu ili uputiti na Sarajevo u narednih 10-15 dana” - ne sustaje Čomora u nabrajanju. Navodi da u skladištima Žunovnice imaju ogromne količine pešadijske, artiljerijske i tenkovske municije i desetine hiljada protivpešadijskih i protivtenkovskih mina. O ovome imam izvesno predznanje. Sećam se da sam ga “pokupio” od Šibera, kada je u aprilu referisao komandantu TO Efendiću: “U Žunovnici su razmještene rezerve artiljerijske municije za tri do četiri godine rata! To su takve količine da se sa njima Sarajevo može poravnati!“ – tvrdio je Šiber.

“Ove informacije o snazi neprijatelja ne smeju ići do vojnika. Mogu delovati deprimirajuće” - prekidam komandantovo izlaganje upozorenjem.

“Ne, o tome nismo informisali vojnike. Osmatranja pokazuju da u posljednje vrijeme četnici izvlače municiju i upućuju prema Vogošći i vjerovatno dalje” - kaže Čomora, kao da želi da me umiri.

I dok nabraja sve ono čega nemaju, a tome nema kraja, meni se po glavi vrzmaju fantomski podaci naših procena u Sarajevu - “da su jedinice u Pazariću, Hadžićima, Jablanici, Konjicu i Prozoru naoružane po formaciji preko 100 % i da su sposobne, uz dobru sinhronizaciju pokreta, manevra i obuhvatnih borbenih dejstava, deblokirati Sarajevo za 5 do 10 dana!”. A vidi ti ovo!?

Čomora nastavlja izlaganje konstatacijom: “Odredi su sposobni i spremni da odbrane, da zadrže sadašnje linije i položaje odbrane, ali nismo spremni, niti osposobljeni za izvođenje napada. Možda kroz mjesec-dva, poslije obuke koju izvodimo ovdje u Pazariću, u Regrutnom centru i u Krupi. Obuku diverzantskih grupa vrše Iranci, koji obezbjeđuju i sva materijalna sredstva za obuku.”

E, ovo mi nije poznato! Zbog čega, pitam se, Iranci izvode obuku kada AR BiH ima sposobne starešine za izvođenje diverzantske obuke? Prisećam se da je JNA sedamdesetih godina upućivala oficire u „prijateljske“ države, pa i Iran, da obučavaju njihovu vojsku.

Čomorinu izjavu ne komentarišem, nije mesto, ni vreme. Pitam se, da li Halilović to zna? Nije logično da ne zna, a ako zna, onda od mene prikriva. Znači, nema poverenja u mene! Njega treba upitati i to ću učini kad se sretnemo na Igmanu.

Nakon komandanta referisali su drugi članovi Štaba.

Diskusija Nihada Šehića, načelnika bezbednosti, privukla je moju pažnju. Izložio je meni nepoznati detalj:

“U silosu u Tarčinu i u kasarni Krupa zatvoreno je 500 Srba, koji su bili u četničkim jedinicama od Konjica do Igmana, ili je kod njih pronađeno oružje prilikom pretresa stanova i kuća. Do sada niko nije sa njima radio kako bi dobio podatke o stanju u četničkim jedinicama u Hadžićima, Žunovnici i u “Remontnom zavodu”. Ti bi nam podaci dobro koristili za planiranje napada na položaje četnika!”

Tražim od Šehića da mi kaže kako je došlo do njihovog zarobljavanja; da li je proveden istražni postupak; kakvi su uslovi smeštaja i ishrane u silosu; da li se prema zatvorenicima postupa u skladu sa odredbama Ženevske konvencije; da li je zatvor posetila komisija Međunarodnog komiteta Crvenog krsta?

Načelnikovi odgovori su bili načelni, dosta nesigurni i neubedljivi. Ili nije dobro poznavao situaciju u silosu, ili nije hteo da dā iskrene odgovore na moja pitanja.

“Znate, ne znam mnogo o tim zatvorima. Možda nešto više zna komandant. Znam samo da smo u borbama oko Hadžića i Košćana zarobili oko 50 vojnika i proslijedili ih u zatvor u Tarčin. Desetak ih se predalo i njih smo tamo stražarno sproveli. Ovdje, u našoj opštini, u desetak srpskih porodica, kada smo vršili pretrese, pronašli smo puške, automate, ručne bacače i municiju i velike rezerve hrane i sanitetskog materijala. Dokazi su bili nesumnjivi, pa smo ih poslali u zatvore Tarčin i Krupu. Ovi su zatvori u nadležnosti MUP-a i mi nemamo nikakve nadležnosti nad njima. Ne znam kakvo je tamo stanje, mislim da bi trebalo da se sa njima postupa prema međunarodnim konvencijama” - odgovorio je nemušto načelnik.

Čomora pojašnjava: “Ovo što je Nihad Šehić rekao je tačno! Ne znam sigurno, ali mislim da je ove zatvore posjetio Međunarodni Crveni krst i da nisu imali primjedbi na stanje i položaj zatvorenika. Još uvijek nije sproveden krivični postupak, jer nisu došle vojne istražne sudije iz Zenice da pokrenu postupak. Znam da lica na obezbjeđenju i upravnici zatvora imaju ozbiljnih problema da zaštite zatvorenike od mnogih Muslimana iz Hadžića, koji žele da ih linčuju. Naime, u maju, junu i julu srpske vlasti u Hadžićima zarobile su više od 200 Muslimana, jedan dio su pobili, a drugi dio drže u zatvoru. Govori se da se ništa ne zna za oko 140 Muslimana iz Hadžića. Sada izbjeglice otamo traže da se osvete zarobljenicima” - kaže komandant sa zabrinutošću.

Kroz glavu mi prolazi mnoštvo kontroverznih misli. Ne znam šta bi se tu sada moglo učiniti? Zaključujem da odmah, sutra, moram razgovarati sa nadležnim ljudima da ovaj “vrući krompir” izvuku iz ovog prostora, gde treba otpočeti ubrzane pripreme za deblokadu Sarajeva i prebace u Zenicu, u tamošnji zatvor, gde su stacionirane i vojne istražne sudije.

Komandant Čomora daje još jednu informaciju.

„Na prostoru opštine stacionirane su još neke jedinice koje nisu pod mojom komandom. Ne znam ni pod čijom komandom izvode borbena djejstva!”, - rekao je kroz smeh. “Tu je diverzantska borbena grupa ’Dido’, kojom komanduje Sead Rekić, koji je bio u sarajevskom MUP-u, pa albansko–sandžačka brigada ‘Handžar’ sa oko 30 ljudi, pa odred ‘Oštrik’ sastavljen od pripadnika HOS–a i jedinica ‘Crni labudovi’, ima ih 5, ili da budem precizan, možda ih ima mnogo više, đavo bi ga znao. Njihovo prisustvo stvara nam odgovarajuće probleme. Često ‘banu’ na vrata naših domaćina, traže hranu i smještaj, municiju i naoružanje. Bilo je nekoliko slučajeva da su pokušali silovati naše djevojke i žene” - s gađenjem opisuje Čomora ove “branioce” Bosne.

“Gospodo starešine! Hvala što ste iskreno i otvoreno izneli sve problema. Ima ih mnogo, neki se čine i nerešivim. Ipak, prvo vas moram pohvaliti za ono do sada urađeno. Sačuvali ste, odbranili operativno–strategijske pravce i objekte od Hadžića do Ivan–sedla i osujetili ste neprijatelja da ovlada Bjelašnicom, Igmanom i Ivan–sedlom kao najznačajnijim strategijskim objektima. Njihovom odbranom stvaramo povoljne pretpostavke za oslobođenje Bosne i Hercegovine u sledećoj fazi rata u našoj zemlji.”
XS
SM
MD
LG