Nakon pet izostanaka Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore, juče je kao svjedok saslušan pred istražnim sudijom Višeg suda u krivičnom postupku koji se vodi protiv pet bivših policijskih funkcionera osumnjičenih za deportaciju muslimanskih izbjeglica, od kojih je većina nakon protjerivanja iz Crne Gore završilo u fočanskom i okolnim logorima smrti. Kako prenose crnogorski mediji Bulatovićevo svjedočenje trajalo je oko dva i po sata, a potavljeno mu je više od sto pitanja. Na neka od njih, tvrdi se, nije želio da odgovori. Podgorički „Dan“ navodi da je Bulatović pred istražnim sudijom ustvrdio da je čim je saznao da policija hapsi izbjeglice po Crnoj Gori od tadašnjeg premijera Mila Đukanovića zatražio da se deportacija obustavi. Bivši predsjednik Crne Gore je navodno izrazio i čuđenje što je državni tužilac njega predložio za svjedoka, a ne i Đukanovića koji je u to vrijeme bio na čelu izvršne vlasti. Podsjetimo, krivični postupak protiv policijskih funkcionera koji se terete za ratni zločin protiv civilnog stavništva, pokrenut je nakon što su porodice ubijenih izbjeglica koje je crnogorska vlast deportovala u ruke Vojsci Radovana Karadžića nakon četrnaest godina pokrenule postupak protiv države Crne Gore i policije i ispostavile odštetni zahtjev koji je premašio 35 miliona eura. Pravni zastupnik porodica nastradalih izbjeglica Dragan Prelević za naš radio kaže da je krivični postupak od samog početka zamišljen kao mehanizam za opstrukciju parničnog i da ne očekuje bilo kakve rezultate:
„Podsjetiću da je taj postupak započeo pod pritiskom tužilaca i javnosti kada smo poslije četrnaest godina podigli prve tužbe za naknadu štete i taj istražni postupak je započet isključivo protiv žrtava, isključivo u cilju da se odbiju tužbeni zahtjevi, odnosno da dođe do prekida parničnih postupaka kako bi se čekalo da se završe ti krivični postupci protiv navodnih izvršilada. U tom stilu taj postupak traje i do danas. Ta svjedočenja su manje više irelevantna jer tu se radi o istoj družini i potpuno bez ikakve perspektive da se utvrdi bilo čija odgovornost“.
Jedan od advokata osumnjičenih policijskih funkcionera Branislav Lutovac, koji je prisustvovao jučerašnjem svjedočenju Momira Bulatovića, kaže da je taj iskaz veoma važan za utvrđivanje pune materijalne istine. On napominje da se nakon Bulatovićevog svjedočenja nameće potreba da se pred istražnim sudijom saslušaju i mnogi drugi ljudi koji su u to vrijeme bili na odlučujućim položajima:
„Njegovo svjedočenje je limitiralo potrebu da se saslušaju i ostali visoki politički, vojni i policijski funkcioneri i iskazala se potreba da se sasluša i tadašnji republički javni tužilac Vladimir Šušović. O okolnostima sad ne bih detaljno govorio. Premijer u to vrijeme je predstavnik izvršne vlasti, a u njegovom resoru bilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Prema tome, sigurno da on ima određena saznanja šta se dešavalo u to vrijeme i ko je donio odluku da se izvrši ta deportacija“.
Petar Komnenić
Vlado Šušović, koji je u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio državni tužilac Crne Gore tvrdi da je za taj slučaj saznao tek u drugoj polovini ’94. godine i da on od nadležnih nije uspio da dobije bilo kakvu relevantnu dokumentaciju u vezi sa tim aktivnostima. Pošto je naišao na zid ćutanja Šušović je, kako smo zabilježili u svjedočenju, odlučio da se obrati Haškom tribunalu:
„O tom aktu i o tom činu tada nijesam ni od koga obaviješten da se događaj desio, tako da sam je tak o tome prvu informaciju dobio ’94. godine i to nik nije učinio službeno, već sam ja preko sredstava informisanja doznao da se događaj desio. Naime, tada je u Skupštini neko od poslanika Liberalnog saveza postavio to pitanje Vladi Crne Gore i neko iz Vlade je dao odgovor. Ni tada me niko iz Skupštine ili Vlade nije o tome događaju obavijestio. A policija nikada baš nijednom riječju. Zvao sam i tražio da kontaktiram sa tadašnjim ministrom Unutrašnjih poslova, a tada je mislim bio Pejaković ministar i napravio jedan dopis tom Ministarstvu i tražio da me obavijeste šta se to desilo ’92. godine. Dobio sam dopis u kome su mi dostavili imena tih lica sa obrazloženjem da se radi o licima koja su navodno počinila neko krivično djelo u Bosni i Hercegovini i da se traži po tada važećem saveznom zakonu da svako lice koje se zatekne na teritoriji Crne Gore to lice uhapsi i da ga vrate u taj Centar bezbijednosti đe se vodi određeni krivični postupak. Ja sam tada malo sa sumnjom na to pogledao i rekao sam da li je to moguće da toliko ljudi odjedanput se potražuju zbog izvršenog krivičnog djela. Tražio sam da mi se dostavi naknadno još neki podatak. Niko mi nikad nije dostavio nijedan podatak. Nastao je jedan zid ćutnje prema državnom tužiocu. Pošto policija koja je tada bila gospodar stanja uopšte u zemlji, pošto ćuti i neće da mi kaže niti da neke podatke ja ih ne mogu natjerati da mi dadu takve podatke. Iluzorno je obećati ma kakav postupak dok se ne steknu neki drugi uslovi, neka druga politička klima i ja sam čim je došla ’97. godina raskolom unutar DPS-a došao sam u kontakt sa Haškim tribunalom i sa tadašnjim tužiocima Luis Arbur i tražio da mi se obezbijedi mogućnost da dođem u neposredan kontakt sa Haškim tribunalom. Dobio sam od njih poziv i ja sam pošao za Hag, uz obaviještenje koje sam dao Vladi Crne Gore Milu Đukanoviću kao predsjedniku Vlade ij ja sam pošao sa još tri čovjeka za Hag, tamo smo bili primljeni i ja sam tada obavijestio Haški tribunal o samom događaju. Ja sam tada to smatrao da u Jugoslaviji nema uslova da se takav jedan krivični postupak okonča, smatrao sam da je to takvo krivično djelo koje će apsolutno zainteresovati Haški tribunal. Ja sam još jedanput tražio da mi se dostave podaci, pa iako je došlo do promjene u policijskom vrhu Crne Gore isto je bio odgovor da nemaju nikakvih drugih podataka bez to što su mi dostavili, to su opet samo ti spiskovi i datumi kada su oni deportovani“.
RSE: Pošto se krivični postupak trenutno vodi samo protiv osumnjičenih izvršilaca ovoga djela, da li mislite da bi istragu trebalo proširiti i njom obuhvatiti i eventualne nalogodavce koji su u to vrijeme bili na visokim državnim položajima?
ŠUŠOVIĆ: U svakom slučaju bi trebalo bi obuhvatiti nalogodavce, a to je uvijek bila jedna enigma ko je to. Niko nije prihvatao da je on bio nalogodavac. U tim razgovorima koja su se tada, ja kada sam se spremao za polazak u Hag, nikako nijesam mogao da dobijem ništa, samo te papire, tako da je izjava gospodina Bulatovića koju je on dao sada kao svjedok u tom postupku, u odnosu na mene apsolutno neistinite, netačne. Ja nijesam nikada nikome od njih rekao da se ne može voditi krivični postupak, a najmanje Bulatoviću. Jer, Bulatović nije mene nikakvim povodom zvao niti sa mnom na tu temu razgovarao. I jedan od funkcionera crnogorskih, jedino je samo mojom inicijativom vođen razgovor između mene i policije i ja kada sam vidio da tu postoji zid ćutnje ja sam rekao da ću ja ove podatke pomalo prikupljati, a pošto je Haški tribunal već bio osnovan ja sam rekao da sad samo čekam priliku da pođem do Haga da ja obavijestim neposredno Hag o tom događaju.
RSE: Pošto neki učesnici u postupku insistiraju na tome da li ste Vi voljni da se pojavite pred sudom?
ŠUŠOVIĆ: Ma ko da me pozove ja sam spreman da ovo što ja znam i ovu istinu, jer ovo je jedina istina koju ja znam, drugi sve pomalo skrivaju jer su svi pomalo, neki ne kažem svi, jedan veliki broj vjerovatno je tu bio na neki način direktno ili posredno uključen u tu aktivnost. Ja ne znam zaista ko, znam samo za Ministarstvo unutrašnjih poslova, tada je bio Pavle Bulatović. To je pod njegovim nadzorom sigurno vršeno. Ovi su to sakrivali koji su došli poslije njega.
RSE: Da li držite odgovornim i tadašnjem premijera Mila Đukanovića čije se ime takođe pominje u ovom postupku?
ŠUŠOVIĆ: Ja ne mogu to da kažem. Ne znam da li je Vlada o tome i on kao premijer uopšte nešto znali. Ne znam ni da li je Momir Bulatović nešto znao jer oni su se stalno branili da o tome nemaju pojma, ali to je već bilo kasno kada sam ja saznao. Već je bila druga polovina ’94. godine kada je od mene kao tužioca to sakrivano onda više ne mogu da budem pametan koji su to razlozi bili da se krije od mene, odnosno sad već vidim koji su razlozi bili, jer su se plašili da ako ja doznam da ću ih goniti, a kako je vrijeme odmicalo tako su se gubili tragovi. Oni su uspjeli da tu dokumentaciju sakriju i nikada se do te dokumentacije nije došlo mimo ovih spiskova. Ni sadašnji tužilac nema nikakve dokumentacije bez postojeće spiskove i izjave ko je sve saslušan u dosadašnjem postupku.
„Podsjetiću da je taj postupak započeo pod pritiskom tužilaca i javnosti kada smo poslije četrnaest godina podigli prve tužbe za naknadu štete i taj istražni postupak je započet isključivo protiv žrtava, isključivo u cilju da se odbiju tužbeni zahtjevi, odnosno da dođe do prekida parničnih postupaka kako bi se čekalo da se završe ti krivični postupci protiv navodnih izvršilada. U tom stilu taj postupak traje i do danas. Ta svjedočenja su manje više irelevantna jer tu se radi o istoj družini i potpuno bez ikakve perspektive da se utvrdi bilo čija odgovornost“.
Jedan od advokata osumnjičenih policijskih funkcionera Branislav Lutovac, koji je prisustvovao jučerašnjem svjedočenju Momira Bulatovića, kaže da je taj iskaz veoma važan za utvrđivanje pune materijalne istine. On napominje da se nakon Bulatovićevog svjedočenja nameće potreba da se pred istražnim sudijom saslušaju i mnogi drugi ljudi koji su u to vrijeme bili na odlučujućim položajima:
„Njegovo svjedočenje je limitiralo potrebu da se saslušaju i ostali visoki politički, vojni i policijski funkcioneri i iskazala se potreba da se sasluša i tadašnji republički javni tužilac Vladimir Šušović. O okolnostima sad ne bih detaljno govorio. Premijer u to vrijeme je predstavnik izvršne vlasti, a u njegovom resoru bilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Prema tome, sigurno da on ima određena saznanja šta se dešavalo u to vrijeme i ko je donio odluku da se izvrši ta deportacija“.
Petar Komnenić
Vlado Šušović, koji je u vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica bio državni tužilac Crne Gore tvrdi da je za taj slučaj saznao tek u drugoj polovini ’94. godine i da on od nadležnih nije uspio da dobije bilo kakvu relevantnu dokumentaciju u vezi sa tim aktivnostima. Pošto je naišao na zid ćutanja Šušović je, kako smo zabilježili u svjedočenju, odlučio da se obrati Haškom tribunalu:
„O tom aktu i o tom činu tada nijesam ni od koga obaviješten da se događaj desio, tako da sam je tak o tome prvu informaciju dobio ’94. godine i to nik nije učinio službeno, već sam ja preko sredstava informisanja doznao da se događaj desio. Naime, tada je u Skupštini neko od poslanika Liberalnog saveza postavio to pitanje Vladi Crne Gore i neko iz Vlade je dao odgovor. Ni tada me niko iz Skupštine ili Vlade nije o tome događaju obavijestio. A policija nikada baš nijednom riječju. Zvao sam i tražio da kontaktiram sa tadašnjim ministrom Unutrašnjih poslova, a tada je mislim bio Pejaković ministar i napravio jedan dopis tom Ministarstvu i tražio da me obavijeste šta se to desilo ’92. godine. Dobio sam dopis u kome su mi dostavili imena tih lica sa obrazloženjem da se radi o licima koja su navodno počinila neko krivično djelo u Bosni i Hercegovini i da se traži po tada važećem saveznom zakonu da svako lice koje se zatekne na teritoriji Crne Gore to lice uhapsi i da ga vrate u taj Centar bezbijednosti đe se vodi određeni krivični postupak. Ja sam tada malo sa sumnjom na to pogledao i rekao sam da li je to moguće da toliko ljudi odjedanput se potražuju zbog izvršenog krivičnog djela. Tražio sam da mi se dostavi naknadno još neki podatak. Niko mi nikad nije dostavio nijedan podatak. Nastao je jedan zid ćutnje prema državnom tužiocu. Pošto policija koja je tada bila gospodar stanja uopšte u zemlji, pošto ćuti i neće da mi kaže niti da neke podatke ja ih ne mogu natjerati da mi dadu takve podatke. Iluzorno je obećati ma kakav postupak dok se ne steknu neki drugi uslovi, neka druga politička klima i ja sam čim je došla ’97. godina raskolom unutar DPS-a došao sam u kontakt sa Haškim tribunalom i sa tadašnjim tužiocima Luis Arbur i tražio da mi se obezbijedi mogućnost da dođem u neposredan kontakt sa Haškim tribunalom. Dobio sam od njih poziv i ja sam pošao za Hag, uz obaviještenje koje sam dao Vladi Crne Gore Milu Đukanoviću kao predsjedniku Vlade ij ja sam pošao sa još tri čovjeka za Hag, tamo smo bili primljeni i ja sam tada obavijestio Haški tribunal o samom događaju. Ja sam tada to smatrao da u Jugoslaviji nema uslova da se takav jedan krivični postupak okonča, smatrao sam da je to takvo krivično djelo koje će apsolutno zainteresovati Haški tribunal. Ja sam još jedanput tražio da mi se dostave podaci, pa iako je došlo do promjene u policijskom vrhu Crne Gore isto je bio odgovor da nemaju nikakvih drugih podataka bez to što su mi dostavili, to su opet samo ti spiskovi i datumi kada su oni deportovani“.
RSE: Pošto se krivični postupak trenutno vodi samo protiv osumnjičenih izvršilaca ovoga djela, da li mislite da bi istragu trebalo proširiti i njom obuhvatiti i eventualne nalogodavce koji su u to vrijeme bili na visokim državnim položajima?
ŠUŠOVIĆ: U svakom slučaju bi trebalo bi obuhvatiti nalogodavce, a to je uvijek bila jedna enigma ko je to. Niko nije prihvatao da je on bio nalogodavac. U tim razgovorima koja su se tada, ja kada sam se spremao za polazak u Hag, nikako nijesam mogao da dobijem ništa, samo te papire, tako da je izjava gospodina Bulatovića koju je on dao sada kao svjedok u tom postupku, u odnosu na mene apsolutno neistinite, netačne. Ja nijesam nikada nikome od njih rekao da se ne može voditi krivični postupak, a najmanje Bulatoviću. Jer, Bulatović nije mene nikakvim povodom zvao niti sa mnom na tu temu razgovarao. I jedan od funkcionera crnogorskih, jedino je samo mojom inicijativom vođen razgovor između mene i policije i ja kada sam vidio da tu postoji zid ćutnje ja sam rekao da ću ja ove podatke pomalo prikupljati, a pošto je Haški tribunal već bio osnovan ja sam rekao da sad samo čekam priliku da pođem do Haga da ja obavijestim neposredno Hag o tom događaju.
RSE: Pošto neki učesnici u postupku insistiraju na tome da li ste Vi voljni da se pojavite pred sudom?
ŠUŠOVIĆ: Ma ko da me pozove ja sam spreman da ovo što ja znam i ovu istinu, jer ovo je jedina istina koju ja znam, drugi sve pomalo skrivaju jer su svi pomalo, neki ne kažem svi, jedan veliki broj vjerovatno je tu bio na neki način direktno ili posredno uključen u tu aktivnost. Ja ne znam zaista ko, znam samo za Ministarstvo unutrašnjih poslova, tada je bio Pavle Bulatović. To je pod njegovim nadzorom sigurno vršeno. Ovi su to sakrivali koji su došli poslije njega.
RSE: Da li držite odgovornim i tadašnjem premijera Mila Đukanovića čije se ime takođe pominje u ovom postupku?
ŠUŠOVIĆ: Ja ne mogu to da kažem. Ne znam da li je Vlada o tome i on kao premijer uopšte nešto znali. Ne znam ni da li je Momir Bulatović nešto znao jer oni su se stalno branili da o tome nemaju pojma, ali to je već bilo kasno kada sam ja saznao. Već je bila druga polovina ’94. godine kada je od mene kao tužioca to sakrivano onda više ne mogu da budem pametan koji su to razlozi bili da se krije od mene, odnosno sad već vidim koji su razlozi bili, jer su se plašili da ako ja doznam da ću ih goniti, a kako je vrijeme odmicalo tako su se gubili tragovi. Oni su uspjeli da tu dokumentaciju sakriju i nikada se do te dokumentacije nije došlo mimo ovih spiskova. Ni sadašnji tužilac nema nikakve dokumentacije bez postojeće spiskove i izjave ko je sve saslušan u dosadašnjem postupku.
