Dostupni linkovi

Pančić: Generalna proba puča


Teofil Pančić
Teofil Pančić
Dva su se krupna događaja odigrala protekle nedelje, dovoljno krupna da sve njihove implikacije još ne možemo da sagledamo. Uostalom, to umnogome zavisi i od toga šta će država i vlast sada da učine s njima. To su, naravno, Parada ponosa i poseta američke državne sekretarke Hilari Klinton.

Moglo bi se preliminarno reći da je i jedan i drugi događaj „uspeo“: Parada je održana i niko od njenih učesnika nije povređen (bar na samom licu mesta), što je već po sebi dostignuće, jer koliko prošle godine vlast se pokazala ili nedovoljno odlučnom ili nedovoljno sposobnom da obezbedi elementarno poštovanje ustavnih prava svojih građana – to jest, da ih odbrani od drugih svojih građana. Od čega je, na kraju, najveću štetu imao ugled i snaga same institucije države i pravnog poretka, kao razumno, ali odlučno delujućeg aparata koji obezbeđuje poštovanje zakona i ljudskih sloboda za sve.

Od Parade se očekivalo da bude i prođe u miru. Na beogradskim ulicama bilo je svega osim mira, ali kako se to u sportu kaže – na kraju se pamti samo konačan rezultat.

Od Hilari Klinton se očekivalo da dođe, nešto donese u Beograd, ali i iz njega nešto i odnese. I da pri tome i jedno i drugo bude dovoljno opipljivo za obe strane. Reklo bi se da je i taj cilj okvirno ispunjen, okvirno zato što je ova poseta pre deo – ma koliko važan, konkretno i simbolički – jednog šireg procesa. Kako se zove taj proces? On nema i neće ni imati neko zvanično ime, osim ako to nije, na primer, „koordinisani napori beogradskih vlasti i njihovih partnera iz EU i SAD na ubrzavanju evrointegracija Srbije“. Iz ovdašnjeg ugla, mogli bismo ga nazvati i
možda će se pokazati da će zvaničnom Beogradu biti lakše da izađe na kraj i sa Hilari Klinton, i sa Seržom Bramercom i sa holandskim skepticima, nego sa ovim nabujalim korovom ili otrovom u samom društvenom tkivu Srbije.
ovako: „kako da upakujemo odustajanje od nerealnih i samoubilačkih spoljnopolitičkih ciljeva a da nas to ne košta ni časti, a još manje vlasti“. Ili, može i ovako: „kako da jedan suvišan poraz u utakmici koju je neko drugi pre nas započeo, vodio i izgubio, pretvorimo u zvučnu pobedu naše politike, praveći se da sve vreme igramo jedan te isti meč“. Zvuči cinično, mora se priznati, ali ko je uopšte rekao da se politika u jednoj sistematski devastiranoj zemlji može voditi bez doze cinizma?

Kako god bilo, možda će se pokazati da će zvaničnom Beogradu biti lakše da izađe na kraj i sa Hilari Klinton, i sa Seržom Bramercom i sa holandskim skepticima, nego sa ovim nabujalim korovom ili otrovom u samom društvenom tkivu Srbije. Naime, jasno je svakome ko nije odlučio da se pravi da nije odavde da ono što se u nedelju dešavalo na beogradskim ulicama nije tek pobuna dokonih i (o)besnih huligana protiv „nametanja dekadencije sa Zapada“ i u „odbranu porodičnih vrednosti“, nego da je Parada ponosa – sasvim predvidljivo, uostalom – iskorištena kao povod za svojevrsnu probu puzajućeg puča u kojem su „izvođači radova“ opskurne organizacije sa ekstremne desnice i razne druge ulične horde, a ozbiljniji igrači iz zavetrine su politički uticajni i ekonomski moćni faktori kojima se baš nikako ne dopada ideja da je Srbija definitivno i bez povratka na putu evropskih, pa i prokaženih „evroatlantskih“ integracija. Naravno, ne morate biti ljubitelj teorija zavere pa da vam nešto prišapne da uopšte nije neophodno da su baš svi ti moćni faktori isključivo domaćeg porekla. U Beogradu se bar zna odakle košava duva.

Aktuelna vlast je, mada na mišiće, ipak „odbranila poredak“, jer ne treba se zavaravati da je u igri bilo nešto manje od toga. Ali, taj trenutni uspeh istovremeno je razotkrio i duboku ukorenjenost (sup)kulture političkog nasilja, netolerancije i mračnjaštva koje nije tek nekakva trivijalna neprosvećenost, nego je jedan i te kako organizovan politički pokret sa prevratničkim ciljevima, sve boljim sredstvima na raspolaganju, te odlučnošću da svoje zamisli sprovede po svaku cenu. Zato je krajnje vreme da licemerne priče o „jadnoj deci“ koja se malo igraju uličnog rata odu u aut. Stvari ne mogu biti ozbiljnije nego što jesu, neozbiljni u svemu tome jedino su oni koji to nisu shvatali sve dok im piromani nisu doslovno potpalili stranačke zgrade. Sada se svi kunu da će „država ozbiljno da stane na put bezakonju“. Hajde da vidimo i to čudo, samo, šta li o tome misli slavno, pa još i reformisano srpsko pravosuđe?
XS
SM
MD
LG