Dostupni linkovi

Da li se ponavlja sudbina šaha Reze Pahlavija


Šah Reza Muhamed Pahlavi sa suprugom - iz arhive
Šah Reza Muhamed Pahlavi sa suprugom - iz arhive

Christian Caryl, RSE, priredila Sabina Čabaravdić

Zamislite sljedeći scenarij: neki autokrata s Bliskog istoka vlada svojom zemljom željeznom pesti. Osvaja poštovanje Zapada unatoč svim svojim manama, jer zemlju vodi sekularno, ima uspjeha na opismenjavanju stanovništva i promicanju prava žena.

Nije baš neki demokrata, ali pozitivne poene može osvojiti i stabilnost, zar ne? I vlada on tako sve dok jednog dana desetljeća njegovog upravljanja zemljom ne zbrišu ulični protesti, ne otjeraju ga s funkcije, a stručnjake i promatrače ostave potpuno bez objašnjenja kako se to dogodilo.
Autor biografije je iransko-američki naučnik osuđen za vrijeme vladavine Šaha, a period u zatvoru proveo je s nekoliko važnih ljudi koji će upravljati Islamskom republikom.

Tako se pisalo i o Zine El Abidine Ben Aliju, tuniskom diktatoru koji je nedavno bio prisiljen pobjeći iz zemlje ostavivši iza sebe nemire koje su svi dočekali s iznenađenjem.

Međutim, skoro da se ista stvar desila i prije 32 godine u Iranu kada je Šah Reza Muhamed Pahlavi izgubio prijesto i svoju zemlju ostavio na milost i nemilost ajatolahu Ruhollah Homeiniju.

Ako pročitate novu biografiju Reze Pahlavija “Šah”, koju je napisao Abaz Milani, nećete se moći oteti utisku da sudbina nesretnog Šaha korespondira s revolucionarnim valom koji se iz Tunisa prelijeva na Jemen, Jordan i Egipat.

Na neki način sve smo to već vidjeli 1979. godine, kada je kolaps šahovog režima potpuno promijenio dotadašnju sliku Bliskog istoka, na način da je možda i do danas nismo do kraja shvatili.

Biografija Milanija intrigantna je sama po sebi. Iransko-američki naučnik osuđen je za vrijeme vladavine Šaha, a zatvorsko vrijeme proveo je s nekoliko važnih ljudi koji će upravljati Islamskom republikom. Nakon revolucije ponovno je upao u političke nevolje, ovaj put se zamjerivšu mulama, i naposljetku emigrira 1968.godine. Možda mu je upravo to šareno iskustvo iz prošlosti omogućilo poseban ugao kritičkog gledanja na vrijeme i zbivanja. Uz veliku pomoć novih istraživanja, naravno.

Strategija na dva stuba

Milanijeva nepristranost od vitalne je važnosti za definiciju Šaha kojeg on smatra likom koji polarizira Iran, kako onaj unutarnji, tako i onaj izvan zemlje. Mnogi od njegovih sljedbenika još uvijek obožavaju tragičnog heroja koji je bio odlučan “privesti” Iran savremenom svijetu. Skupo je, po njihovom mišljenju, platio svoje napore. Njegovi protivnici ga pak smatraju demonskom silom, diktatorom koji je zemlju uništio svojom vlašću.

Dvije strane imaju više zajedničkog nego što su spremni priznati. Tako je jedan iranski bloger nedavno priznao da “još uvijek nije načisto što da misli i osjeća u vezi sa Šahovom obitelji”.


(Fotogalerija: Vladavina Šaha Mohameda Reze Pahlavija)

Milani u svojoj knjizi pojašnjava zašto su mu sunarodnici još uvijek opsjednuti monarhom. Velika tema u svemu je modernizacija. Šahov otac, istog imena Reza Pahlavi, bio je oficir koji se samopostavio na tron Irana. Bio je obožavatelj Kemala Ataturka reformiste u susjednoj Turskoj. Po svom je uzoru i on htio istisnuti islam iz poslova države.

Njegov sin je postao kralj, kada mu je otac svrgnut od strane okupatorskih, britanskih i sovjetskih snaga u Drugom svjetskom ratu. Prihvatio je očeva načela, sli je promijenio neke ključne načine provođenja te ideje. Novi Šah čvrsto je vjerovao da mu glavna opasnost dolazi “s lijeva”, od populističke partije Muhameda Mosadeka, te komunista. CIA mu je makla s vrata Mosadeka, ali Šah nije znao kako se nositi s revolucionarnim ljevičarima.

Strategiju je postavio na dva stuba. Prvi je bila učinkovita tajna policija SAVAK, sposobna boriti se protiv komunističkog prodora u društvo. (Izraelci i Amerikanci bili su sretni da mu mogu pomoći.) Drugo, zamislio je da će eliminirati utjecaj krajnje ljevice provođenjem jakih socijalnih reformi. (Američki predsjednici Dwight Eisenhower i John F. Kennedy bili su sretni da podrže Šaha u ovim zamislima, iako Milani smatra da su oni u svemu imali i sopstveni interes.)

Godine 1963, Šah je pokrenuo Bijelu revoluciju, ambiciozan paket reformi koje su uključivale opismenjavanje i napredak u ženskim pravima. Činilo se kako sve to doživljava isuviše ozbiljno. Kada ga je u jednom članku New York Times usporedio s francuskim kraljem Louis XIV, šah je reagirao ogorčeno: "On je bio bit reakcije, a ja sam revolucionarni vođa."

U određenoj mjeri je bio u pravu. Broj škola i univerziteta naglo je rastao. Industrija je bilježila neviđeni napredak. Žene su se počele baviti zanimanjima o kojima su ranije samo mogle sanjati. Strani su stručnjaci rijekama stizali u zemlju, a Zapad je na velika vrata ušao sa svim svojim obilježjima, od casina do KFC-a.

Osobni neprijatelj

I, naravno, jedan od najvažnijih programa modernizacije bio je ograničiti dalekosežne posljedice koje su vjerski službenici imali nad školama, sudovima i dobrotvornim zakladama. Neki svećenici su protestirali, najglasniji od njih bio je mladi junoša po imenu Homeini. Šah ga je nagradio hapšenjem i progonstvom.

Naslovnica knjige o Pahlaviju
No, većina tadašnjih gorljivih islamista otišli su dobrovoljno. Možda i zbog toga što je Šah bio spreman za protuusluge ukoliko se suzdrže od politike. Za razliku od svoga oca, Mohamed Reza Pahlavi je vjerovao da bi mu upravo svećenici mogli biti saveznici u eventualnoj borbi proti ljevičara.

No temelj sigurnosti njegova režima ipak je bila vojska. Okosnica njegova režima, ipak, bio je vojni. Kada su se petro-dolari počeli slijevati u zemlju, Šah je vrtoglave iznose potrošio na najmodernije oružje. Nixonova administracija, koja je tokom hladnog rata računala na iransko savezništvo, bila je sretna što Pahlavija može snabdjeti svim tim “savremenim igračkama”.

Šahov ambiciozni program socijalne transformacije imao je međutim posljedice koje nije predvidio. Brzorastući gradovi privukli su milione seljaka u na brzinu sklepana naselja u kojima je jedini trag kontinuiteta bila džamija. Te su škole proizvele mase potencijalnih revolucionara.

Val prihoda od nafte potkopao je tradicionalne interese, a korumpiranost elite bila je sve vidljivija i sve ih je više udaljavala od običnih Iranaca. Šah je možda sve to mogao i zaustaviti, ali previše je ljubio svoju sliku reformatora da bi vidio što se kuha ispod površine. Kad je kriza stigla pokazalo se da je on samo napuhana patka koja za sve krivca nalazi u svjetskim i inim zavjerama.

Sve do odlaska iz zemlje, u januaru 1979, Šah je optuživao Sjedinjene Države i Veliku Britaniju za poticanje nemira na ulicama Irana. Nikada nije prihvatio realnost da su mu njegovi ljudi okrenuli leđa . Dio problema za takav stav najverojatnije leži i u tome da mu je, uoči same revolucije, dijagnosticiran rak. Bolest je samo pospješila njegovu prirodnu neodlučnost. Sistem u kojem se sve vrti oko jednog čovjeka time je bio osuđen na propast.

Oni koji nisu Iranci i koji se još uvijek sjećaju Šaha misle o njemu prvenstveno kao simbolu vremena u kojem su petrodolari donijeli rijeke automobila na ulice i reforme u društvu. I to im je dovoljno. Ali, kaže u svojoj knjizi Milani, realnost je bila mnogo tragičnija. Čovjek koji je krenuo u transformiranje Irana završio je kao svoj osobni neprijatelj u tom procesu. Njegova se zemlja još uvijek bori s naknadnim efektima.
XS
SM
MD
LG