Autori: Serge Brammertz i Michelle Jarvis
Pitanje žena i rata nikad kao u današnje vrijeme nije zauzimalo istaknutije mjesto u međunarodnim prioritetima. Stravični izvještaji o otetim nigerijskim učenicama, stotinama žena i djevojčica na pijacama roblja IDIL-a i desetine žena „nestalih“ u Siriji ne ostavljaju prostor za sumnju da rat više nije – ako je ikada i bio – ograničen na vojnike na bojištu.
Do sada je u žarištu uglavnom bilo seksualno nasilje povezano s ratovima. Ujedinjene nacije (UN) imenovale su specijalnog predstavnika generalnog sekretara za seksualno nasilje u sukobima, a generalni sekretar UN-a svake godine podnosi izvještaj o seksualnom nasilju u ratovima širom svijeta. Jednim od najneočekivanijih događaja smatra se inicijativa Ujedinjenog Kraljevstva za sprečavanje seksualnog nasilja u sukobima koju je 2012. godine pokrenuo bivši ministar vanjskih poslova William Hague uz podršku holivudske glumice Angeline Jolie, koja je po prvi puta stavila odgovornost za seksualno nasilje u ratovima na istaknuto mjesto političkog programa. Prepreke koje ometaju naša nastojanja da se bavimo seksualnim nasiljem zahtijevaju ozbiljnu pažnju. Ali postoji i prilika da svoju pažnju još više proširimo da priznamo mnoge druge karakteristične boli koje rat nanosi ženama i da za to obezbijedimo pozivanje na odgovornost.
Tokom rada na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) stekli smo neposredna saznanja o tome koliko je važno baviti se ratnim zločinima počinjenim i nad ženama i nad muškarcima. Naročito uvjerljivo na to podsjećaju događaji u Srebrenici iz jula 1995.
Srebrenica je dramatičan primjer za to kako spolna pripadnost utiče na iskustva žrtava rata. Dok su snage bosanskih Srba u julu 1995. napredovale prema Srebrenici, većina muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, uhvaćena je, zatvorena u strašnim uslovima, a na hiljade ih je masovno pogubljeno u roku od samo nekoliko dana. Sudbina žena i djevojčica, bosanskih Muslimanki, bila je drugačija. Njih oko 30.000 je terorizirano, odvojeno od muških članova porodica, silom ukrcano u pretrpane autobuse i protjerano iz domova i mjesta u kojima su živjele. Iako su žene preživjele, a muškarci nisu, one su, dok su nastojale da započnu novi život i da spoje svoje razbijene porodice i zajednice, bile izložene mnoštvu razarajućih posljedica: realnosti života u izbjeglištvu i pokušaja da se vrate kućama, borbi da zadovolje svoje osnovne potrebe i osnovne potrebe njihove preživjele djece, suočavanju s psihološkom traumom genocida i dugotrajnom potragom za članovima porodica koji se još uvijek vode kao nestali – supruge koje traže svoje muževe, majke koje traže svoje sinove, sestre koje traže svoju braću. Ove bolne činjenice, zabilježene u svjedočenjima svjedoka pred Međunarodnim sudom, i dalje su isuviše često zanemareni dio srebreničkog zločina.
Za međunarodne tužioce koji se suočavaju s dvojnom realnošću ogromnih zločina i ograničenih resursa, uvijek je postojao rizik da sudski predmeti budu usredotočeni na ubijanja u Srebrenici do te mjere da zločini počinjeni nad ženama i djevojčicama budu zanemareni. Srećom, na Međunarodnom sudu smo taj rizik zaobišli. Da su se krivično gonila samo ubistva, to ne bi samo značilo da zločini počinjeni nad ženama i djevojčicama ne bi bili uzeti iz obzir, nego bi i slika genocida u Srebrenici bila nejasna. Žalbeno vijeće Međunarodnog suda je potvrdilo da je dokazano da su ubistva u kombinaciji s protjerivanjem predstavljala namjeru da se uništi ciljana zajednica bosanskih Muslimana što je dovelo do sudske presude za genocid. Bez dokaza o uticaju zločina počinjenih u Srebrenici na žene i djevojčice, Međunarodni sud ne bi prihvatio da su zločini u Srebrenici zaista uništili temelje ciljane zajednice bosanskih Muslimana.
Ali tu se ne završava ono što smo naučili od Srebrenice. Traženje da se počinitelje pozove na odgovornost karakteristika je koja definiše genocid u Srebrenici. Iako su zaokupljene svakodnevnim problemima osnovnog preživljavanja, preživjele žene uvijek su prije svega tražile da se najodgovorniji izvedu pred lice pravde. Tokom mnogih godina nepopustljivo su se zalagale za hapšenje i dovođenje u Haag Radovana Karadžića, političkog vođe bosanskih Srba tokom rata i komandanta njegove vojske Ratka Mladića. Njihovom zahtjevu je na kraju udovoljeno, nakon što su njih dvojica izbjegavali hapšenje više od desetljeća. Žene su takođe na više načina olakšale naš posao na Međunarodnom sudu: kao svjedoci, kao zagovornici i kao sugovornici. Svako ko sumnja da je pozivanje na odgovornost preduslov za pomirenje nakon sukoba treba provesti neko vrijeme sa ženama iz Srebrenice.
Kako se približava dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici, dobro ćemo učiniti ako dublje razmislimo o onome što nas Srebrenica uči o ženama i ratu. Međunarodna zajednica samo će se na trenutak zaustaviti da se prisjeti što se dogodilo u Srebrenici prije nego što se vrati hitnim problemima koje donose današnji sukobi. Ali, onih nekoliko stravičnih dana iz jula 1995. zauvijek su obilježili sve aspekte života žena iz Srebrenice. Ova godišnjica predstavlja priliku da se nagradi njihova hrabrost, odlučnost i humanost ponovljenom opredijeljenošću da se bolje bavimo cijelim dijapazonom problema koji pogađaju žene tokom i poslije rata. Cjeloviti pristup ispravljanju nepravde koji obuhvata pravdu i pozivanje na odgovornost, ekonomsku i socijalnu podršku i kompenzaciju bio bi dobar početak. U oktobru ove godine, kada se bude obilježavalo 15 godina od usvajanja ključne rezolucije 1325 u vezi sa ženama, mirom i sigurnošću, Savjet bezbjednosti UN-a će ocijeniti dosadašnji napredak na osnovu informacija iz Svjetske studije UN-a. Ovaj pregled pružiće važnu platformu za djelovanje u budućnosti.
A moramo i obezbijediti da preživjeli više ne budu izloženi daljnjoj traumi time što se zločini koji su nad njima počinjeni negiraju. U svjetlu nepobitnih dokaza da se u Srebrenici u julu 1995. dogodio genocid, preživjele žene zaslužuju barem toliko.
*****
Serge Brammertz je glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i na toj dužnosti je od 2008. godine. Michelle Jarvis je glavni pravni savjetnik u Tužilaštvu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, gdje radi posljednjih 15 godina.
