Dostupni linkovi

Srbija je oaza političke regresije


Bogdan Bogdanović
Bogdan Bogdanović
(Intervju s Bogdanom Bogdanovićem koji je urednik Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa Dragan Štavljanin napravio 18. aprila 2001 godine)

Nakon osam godina, nekadašnji gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović, sprema se da poseti svoj grad, koji je trenutno bez domaćina, odnosno gradonačelnika.

Čuveni arhitekta, koji već duže vreme živi u Beču, kao retko ko tako precizno je skicirao stanje srpskog duha i njegovo okruženje. Još nije izvršena suštinska promena u Srbiji, pre svega u svesti ljudi. Srbija još uvek nema ideju o samoj sebi, o svojoj budućnosti. Vojisilav Koštunica je legalista koji insistira na poštovanju zakona koji je na nelegalan i nedemokratski način doneo Miloševićev režim. Što se pre otrese kosovske priče, to bolje za Srbiju.

Uostalom, Srbi su dobro trgovali: za Kosovo su kroz istoriju dobili Vojvodinu. Beograd je počinio katastrofalne greške prema Crnoj Gori, tako da je njena nezavisnost neminovan epilog. Izručenje Miloševiča Haškom tribunalu bio bi moralni čin da se jedan zlikovac pošalje tamo gde mu je i mesto.

Svaki kompromis bio bi loš po stanje duhova u Srbiji, jer kao da se još uvek ne shvata da Srbi nose ogroman deo krivice za ono što se dešavalo.

RFE: Gospodine Bogdanoviću, najpre hvala vam što ste se odazvali pozivu Radija Slobodna Evropa za ovaj intervju. Ako se ne varam, poslednji put ste davali intervju za naš program u vreme rata, dakle pre dve godine. Šest meseci je prošlo otkako je došlo do promene u Srbiji. Naravno, nakon 13 godina vladavine jednog režima koji je u mnogo čemu unazadio tu zemlju, velika su očekivanja, kao što to obično biva na početku svake velike promene, da ne kažem revolucije. Ali, evo, već nakon šest meseci ulazi se u neke realnije okvire, gde se to klatno kreće od još uvek očekivanja mnogih da će se stvari napokon promeniti na bolje, do onih koji su umereni i smatraju da se ono što je 13 godina upropaštavano ne može povratiti ili promeniti na bolje tako brzo, već da maltene treba isto toliko vremena. A, s druge strane ima i onih, na kraju tog klatna, koji su razočarani, jer su očekivali mnogo više. Možda ne toliko u tom ekonomskom smislu promena, koliko u političkom ritmu onoga što se zove neophodnost izvlačenja iz krize. Kakav je vaš utisak odnosno pogled sa strane, jer ste vi u Beču, što i nije tako daleko?
Bogdanović: Pa, ipak je to pogled iz daljine. Ovog leta se navršava osam godina mog boravka u Beču. Spremam se na odlazak u Beograd negde tamo u junu ili julu.

RFE: Samo u posetu ili na duži povratak?
Bogdanović: Na jedan kraći boravak od možda mesec ili dva. Da najzad dođem do biblioteke.
Ja se pribojavam šoka kad vidim jedan grad koji se za osam godina morao promeniti i pod normalnim uslovima, a pogotovo pod uslovima kakvi su bili. Da li ću ja to uopšte shvatiti da to više nije onaj Beograd koji sam ja znao.


RFE: Da li vas sada iz te bečke perspektive na neki način okupira razmišljanje da se vratite ili ćete odluku prepustiti samom boravku u Beogradu?
Bogdanović: Prepustiću je samom boravku u Beogradu. Jer, naša situacija je tipična, i za jedan veliki broj i mlađih ljudi i ovih malo matorijih, tako da mi već imamo podeljen život Beč-Beograd.

RFE: Da li se pribojavate ili možda pritajeno strepite da će vas atmosfera u Beogradu ponuknuti da odlučite da se vratite ili se možda s druge strane pribojavate jednog razočarenja koje će vam pokazati da taj povratak nije realan u onom suštinskom, psihološkom smislu?
Bogdanović: Ja se pribojavam šoka kad vidim jedan grad koji se za osam godina morao promeniti i pod normalnim uslovima, a pogotovo pod uslovima kakvi su bili. Da li ću ja to uopšte shvatiti da to više nije onaj Beograd koji sam ja znao?

RFE: Kako vama izgleda taj učinak nakon šest meseci?
Bogdanović: Sporo ide i mnogo štošta nije jasno. Oklevalo se dugo. Nije bilo radikalnog reza. I tu sad ima jedan nonsens. Naš predsednik jako mnogo govori o legitimitetu, legalitetu, on jako pazi da ne poremeti zakonitost stvari, a gubi iz vida, možda i namerno, da ti zakoni nisu legalno donošeni. To su ilegalnizakoni, to je, ipak, nešto što je od početka pobrkano.

RFE: Da li smatrate da Srbija, ne samo u smislu htenja političke elite koja je sada na vlasti, nego i uopšte imajući u vidu jedan mentalitet koji je na neki način stvarao povoljan prostor i trenutak da Milošević ne samo dođe na vlast nego je i učvrsti, spremna, znači ne samo politička elita nego i Srbija u celini, njen većinski narod Srbi, na suštinski otklon od onoga što se zvalo Miloševićeva vladavina i vrednosti koje je oličavala?
Bogdanović: Neka krupna, suštinska promena u srpskoj političkoj svesti nije izvršena. Kad čitam novine, kad mi dođe poneko iz Beograda, ja još uvek vidim da je ono što se u Srbiji politički misli i oseća u velikoj diskrepanci sa onim što se događa u svetu. To je prosto neka oaza, ako tako mogu da kažem, političke regresije. Ja mislim da se to oseća i kod samog predsednika Koštunice, on misli na način pred balkanskim ratovima ili na versajski način. To sve izgleda jako staromodno. Tako da mislim da postoji jedna velika opasnost da svet ne razume Srbiju, ne razumem je ni ja ustvari, a isto tako da Srbija ne razume svet. Potrebna je radikalna promena svesti, koja bi morala da počne ne toliko od političara, već bi morala da počne od intelektualaca, pametnih ljudi. Ali, na žalost, znamo svi da su intelektualci u tom pogledu u Srbiji otkazali itekako i mislim da nose jedan veliki dio krivice za sve ovo što se događalo. Znači neka revolucija svesti bi bila potrebna, jedno otrežnjavanje, jedna modernizacija mišljenja, a odavde neke tragove toga ja ne nalazim.

RFE: Mislite pre svega u odnosu prema drugima na prostoru bivše Jugoslavije u shvatanju nacionalnog i državnog interesa, u shvatanju onoga što se zove evropejstvo?
Bogdanović: Sve to, a najvažnije od svega u shvatanju svog sopstvenog mesta u vremenu i prostoru. Imam utisak da se mi Srbi u ovom trenutku nismoprostorno i vremenski odredili. Mi smo u nekom mitskom prostoru u koji se, na žalost, jako mnogo meša, i više nego što sme, kler. Ja mislim da to postoji u dečijoj psihologiji – kaže se neadaptirano dete, dete koje se nije prilagodilo svetu. E, ja mislim da smo mi neadaptirana nacija i da je veliki zadatak jedne nove srpske inteligencije da odatle krene.

RFE: Kolevka te svesti dugo je bilo kosovsko pitanje. Da li su Srbi napokon, uslovno rečeno, prekinuli tu “pupčanu vrpcu”?

Bogdanović: Pa, ja se nadam. U kolikoj meri je to srpsko jadikovanje za Kosovom iskreno, a u kojoj meri je jedno ovako, hajde da kažemo, društveno sankcionisano priznato kukanje.

RFE: Mislite na činjenicu da Srbi poodavno nisu većinski narod na Kosovu?

Bogdanović: Pa, oni vekovima odlaze sa Kosova. Uzmimo samo za poslednjih 100 godina, samo se odlazilo i odlazilo i niko se nije vraćao. Na kraju krajeva, u tome nema ničega neobičnog, ničega tragičnog. Napušta se jedan siromašan region, ide se u bogatije regione, u Srbiju, u Šumadiju, u Vojvodinu.

RFE: Počev od velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem krajem 17. veka, tada se naseljavala Vojvodina.
Bogdanović: Da, to ide stalno. Taj proces je tada počeo i ustvari sad je već na kraju. Ja mislim da će i ono malo ljudi što još uvek žive dole na Kosovu, najdalje u sledećoj generaciji, a možda i pre, da se preseli. Tu ima nešto što ja često pominjem i što zvuči malo fiškalski, trgovački, mi smo jako dobro
Neka krupna, suštinska promena u srpskoj političkoj svesti nije izvršena. Kad čitam novine, kad mi dođe poneko iz Beograda, ja još uvek vidim da je ono što se u Srbiji politički misli i oseća u velikoj diskrepanci sa onim što se događa u svetu.
trgovali. Mi smo dali Kosovo za Vojvodinu, to je pun pogodak, ali, vidite, to niko u Srbiji neće ljudima da kaže. Da kaže – čekajte, jeste otišli smo s Kosova, izgubili smo Kosovo, što je sada već sasvim jasno, ali zato u Vojvodini sad imamo većinu.

RFE: Da li je nezavisnost Kosova, po vama, neumitnost i šta bi ona zapravo za Srbiju značila i politički i u ovom duhovnom smislu?

Bogdanović: Pa, ja mislim da za Srbiju ne bi značila ništa. Ne bi bila nikakav problem. To više nije naše. Mnogo je veći problem za Evropu i svet da li će da pristane na takve transformacije. Ja se plašim da će oni na neki veštački način opet da prilepe Kosovo Srbiji kao neku autonomiju ili ne znam šta i tako bi nastavio da se dalje produbljava jedan tragičan nesporazum. Što se pre otresemo Kosova i kosovske priče, to bolje za jednu modernu Srbiju. Kosovo takvo kakvo je u srpskoj svesti ne ide u moderan svet.

Relacija s Crnom Gorom

RFE: Drugi deo odnosno, uslovno rečeno, drugi segment, neću reći mitske svesti, ali jednog bliskog odnosa, koji je u nekoj formi ili neću reći suštini također mitski, to je relacija Srbije i Crne Gore.

Bogdanović: To je, na žalost, vrlo tužna tema, dramatičnija od kosovske. Srbijanske, beogradske greške prema Crnoj Gori su bile tako krupne i tako tragične da je ovo jedno finale koje se ne može izbeći. Crnogorci su bila jako vređani, udaralo se na ono na šta su oni vrlo osetljivi, na njihov nacionalni ponos, tako da je sada stvar već krenula tim putem da izgleda da će se to razdvojiti. Ali i tu ima nešto što niko u Srbiji neće da kaže jasno i glasno – pa, dobro, nije to nikakva tragedija, Srbija i Crna Gora su bile dve države, zajednički učestvovale u svim ratovima i bolje se razumevale nego posle Aleksandrovog prisilnog prisajedinjavanja Crne Gore i onih tragičnih događaja koji su, razume se, ceo taj odnos između Srba i Crogoraca postavili na jedan naopak način.

RFE: Da li onda postoji opasnost da se Srbija zaista svede na Beogradski pašaluk.

Bogdanović: Pa, postoji. Ali, ukoliko do toga dođe, za to će biti odgovorni sami srpski nacionalisti.

RFE: Da li bi to bila najveća tragedija koja bi se mogla desiti Srbima i Srbiji ili bi to bilo zapravo vraćanje na neke izvorne principe i svođenje u realne okvire?

Bogdanović: Treba se uvek prisetiti da je sve ovo o čemu mi sad govorimo u jednom novom kontekstu drukčije, jednom evropskom kontekstu, jednom kontekstu novih formi ujedinjavanja, saveza. Tako da kad jedna i rasparčana Jugoslavija nađe svoje mesto u evropskom sklopu, ništa se strašno neće dogoditi. Putovaće se, kulturni prostor ostaje.
Pitanje Vojvodine

RFE: Da li je decentralizacija Srbije neki put da se spreče ti dezintegracioni procesi?
Bogdanović: Šta više da se decentrališe? Ako, na žalost, ostane šumadijska varijanta ilivarijanta pašaluka, tu nema više šta da se decentrališe.

RFE: Mislio sam u ovom trenutku, imajući pre svega u vidu zahtev iz Vojvodine, pa i drugih regija, da se, ako ništa drugo, obezbedi bar ta lokalna samouprava, koja bi omogućila opštinama više upliva.

Bogdanović: Što se tiče Vojvodine, ova nova vlast apsolutno ignoriše ono što je Vojvodina već imala. Ona je imala svoju autonomiju i nikad, koliko ja znam, a mislim da znam, ništa više preko toga nije tražila. A, ona to sad više nema i to niko ne pominje u gradacijama srpske političke svesti. Da je ta svest moderna, našla bi se i moderna rešenja. To su sve već malo prevaziđene kategorije, i autonomije i republike i tako dalje. Sve to u jednom modernom sklopu zvuči drukčije. E, ali šta vredi kad vi još uvek imate jedan nacionalizam s kraja 19. veka u Srbiji. I ovde bih se opet vratio na ovog našeg predsednika, možda ga mnogo grdim, ali ima se šta i grditi. On kao predsednik jedne multinacionalne Srbije vodi celu svoju vladu na bdenje u Hilandar. Njegova vera, njegova konfesija je njegova privatna stvar. Širak je veliki katolik, ali on to nikad ne pokayuje i ne sme da pokaže u Francuskoj.

RFE: Predsednik Jugoslavije, Vojislav Koštunica, izražava ono što se zove tradicija, odnosno tipične srpske vrednosti. S druge strane gospodin Zoran đinđić, predsednik srpske vlade, je, kako ga svi ocenjuju, izuzetno pragmatičan. Da li su to izraziti polovi, da li je tu nužna i moguća neka sredina? Ako Srbija treba da bira između ove dve opcije, sve učestalije se govori o neizbežnom sudaru, kako personalnom, tako i dvaju koncepata. Šta je za Srbiju bolja opcija?
Bogdanović: Ono što mi je kod Đinđića simpatično, to je njegov politički temperament, ali ono što mi je istovremeno i nesimpatično, to je njegova lakomislenost. On je stalno u kontradikciji. Govori jedno, pa govori drugo. Ja znam da u politici ne mora baš sve da bude potaman i sve uvek strogo etički raspoređeno, ali to je suviše pragmatično.
Povratak u Srbiju

RFE: Mislite da u politici moraju postojati neki principi?
Bogdanović: Apsolutno. Koncepcije. E, sad, to je ono što fali u Srbiji. U Srbiji fali ideja Srbije, da idemo na platonske kategorije. Srbija nema ideju o
Ono što mi je kod Đinđića simpatično, to je njegov politički temperament, ali ono što mi je istovremeno i nesimpatično, to je njegova lakomislenost.
samoj sebi. Ona nema ideju o svojoj budućnosti. To je velika kriza, to je duboka kriza koja je proizašla iz čitavog položaja Srbije u Jugoslaviji, gde smo mi, ipak, okreni-obrni nekako sebe videli kao vladajući narod ili kao jezgro Jugoslavije, kao njeno srce, srž. E, sad, kad smo ostali sami, mi smo sada siromašni u samorazumevanju.

RFE: Pominjali smo evoluciju kao nužnost, dakle promenu načina mišljenja. Da li postoji neki konkretan potez, konkretna akcija, koja bi mogla da tome doprinese, da to ubrza? Često se govori o nužnosti saradnje sa Haškim tribunalom na način da se izruči i bivši predsednik, kao o jednoj meri otrežnjenja i zrenja.
Bogdanović: Ja mislim da da. To je jedan etički i moralni ritual da se jedan zlikovac pošalje tamo gde mu je mesto i tu je svaki kompromis loš za Srbiju, loš za stanje duhova u Srbiji. Mi, ipak, moramo da shvatimo da nosimo jedan ogroman deo krivice za sve što se događalo. A, bojim se da niko u Srbiji to još uvek nije prelomio. Ima tu i takvih ljudi, ali to je sve manjina.

RFE: Da li bi izručenjem Miloševića mnogi zapravo oprali ruke tako što bi sve svalili na Miloševića ili bi se, kako mnogi kažu, izručenjem Miloševića priznala kolektivna krivica naroda.
Bogdanović: Bojim se da je to lep izgovor, to lepo zvuči. To bi bilo vrlo pametno i mudro da mi imamo pravni sistem na koji se možemo osloniti. Ali, bojim se da je to za sada utopijska priča. A, pretpostavljam da se oni tamo neće da zadrže samo na bračnom paru Milošević. On će pre svega sam da priča, on će sam ponuditi usluge, pa će da otkriva mnoge saučesnike. Zato postoji želja da se on zadrži u Srbiji, jer će tu manje da razveze ko je sve i čime njemu pomagao, činio i tako dalje.

RFE: Gospodine Bogdanoviću, da završimo ovaj razgovor ovim čime smo i počeli, dakle govorili smo o mogućnosti vašeg povratka. Kao što smo pomenuli, tokom devedesetih nekoliko stotina hiljada, ne zna se tačno, pre svega mladih i stručnih ljudi, je napustilo zemlju. Kakva je mogućnost da se i oni, a i vi sa njima, vratite u suštinskom smislu.
Bogdanović: Povratak mene i moje žene nije toliko bitan, jer smo mi matori. Ali, prava katastrofa nije Kosovo, već je prava katastrofa upravo ovo o čemu vi sad govorite. To je tragedija i to je nešto što sve nas užasno boli, kad vi vidite kakve su intelektualne snage otišle iz Srbije. Vrlo mali broj tih mladih koji su se rasturili po svetu je dospeo do onoga na šta bi imao pravo po svojoj pameti i po svojim kvalifikacijama, ali im je život, ipak, daleko bolji i lakši nego da su ostali u Srbiji. Prava dilema Srbije je kako njih pozvati natrag i ko da ih pozove i na šta.

RFE: Ima li Srbija snage, osim materijalnih mogućnosti, da pozove te ljude, jer bi oni promenili i njenu “krvnu sliku”, uslovno govoreći?
Bogdanović: Apsolutno. I to je, na žalost, opet jedna utopijska priča. Svi o tome mnogo razgovaramo. To vraćanje intelektualne snage i energije u Srbiju bi za nju bilo dragoceno.

RFE: Ali bi verovatno i poremetilo neke balanse u okviru postojećeg načina mišljenja.

Bogdanović: Pa, dabome i zato će biti otpora.
XS
SM
MD
LG