Ove godine u Bosni i Hercegovini zabilježena je prva sudska presuda kojom je utvrđena diskriminacija nad djetetom sa posebnim potrebama.
Iako je stručnom opservacijom potvrđeno da je ovaj trinaestogodišnji Mostarac sposoban pratiti redovnu nastavu, u tamošnjoj školi insistirano je da se prebaci u specijalnu.
Umjesto pomoći i humanosti, njegovi školski drugovi pokazali su okrutnost, te, iako natprosječno inteligentan, bio je izložen stalnom maltretiranju i zlostavljanju. Nažalost, to nije jedini slučaj u Bosni i Hercegovini.
Već šest godina Tidža i Ramiz Brkan bore se da njihov sin dobije pravo na redovno obrazovanje.
Nakon upisa djeteta u školu najbližu mjestu stanovanja, nastali su problemi. Od njih je uprava škole odmah zatražila da dijete odvedu u Centar „Vladimir Nazor“ u Sarajevu, kako bi se uradila opservacija.
"Otišli smo u Centar "Vladimir Nazor" gdje smo redili četiri godine redovno opservacije svako pola godine. Međutim, i pored tih nalaza i pored tih preporuka u kakvom je stanju dijete, da je dijete srčani bolesnik i da se ne smije izlagati frustracijama i podrugivanjima, da treba biti zaštićeno, naše dijete nije bilo zaštićeno. Naše dijete je prepušteno u prvom razredu maltene jednom haosu, gdje je doživjelo takav šok. Zabranjen je i meni bio boravak sa djetetom u razredu. Emocionalno i psihički je uništen. Dvadeset troje djece je jednostavno moralo učiteljicu slušati da bi se ismijavali, da bi ga maltretirali, to isto što je učiteljica radila. Napuštao je čas kad bi vidio da su se djeca pokomešala. Napusti čas, ode u kuhinju, zadrži se, da bi došlo do tuče i da bi moje dijete bilo pretučeno. Iako su mu nalazi da je moje dijete psihički i emocionalno slabo i srčani bolesnik, oni nisu odustajali od tog nekog pritiska da dijete završi u specijalnoj, da mi napustimo tu školu", kaže Brkan.
Roditelji su vjerovali da je njihov sin sposoban da prati redovnu nastavu, što su pokazali i rezultati.
"On posjeduju memorativnu inteligenciju natprosječnu, tako da ne postoji stvar, lekcija, pjesma, bilo šta, što može neko dijete, njegov vršnjak zapamtiti kao on. Uz dodjelu asistenta se pokazalo to. Mogućnosti djeteta su takve bile. Bio je zakazan jedan sastanak u školi gdje je bio predstvanik "Vladimira Nazora", defektolog, pozvana je bila savjetnica iz Pedagoškog zavoda, direktor škole, pedagog škole, učiteljica i ovaj asistent što je bio. Uvidom u radove djeteta svi su složili i potpisali jednu zajedničku izjavu: Mogućnosti su djeteta takve da dijete može plan i program zadovoljavati po redovnom planu i programu. I te godine je dijete završilo treći razred po redovnom planu i programu", kaže otac trinaestogodišnjeg mostarca.
Prvi put sudskim putem utvrđena diskriminacija
Zbog finansijskih razloga škola je ukinula pomoć asistenta. Roditelji su bili voljni da oni finansiraju rad asistenta, ali to nije dozvoljeno. Majka Tidža kaže da je to loše uticalo na dijete.
"Djetetu je prekinuto sve, uništeno, njegova ličnost. Živi u jednom okruženju u kojem ne ide u školu, a njegovi vršnjaci idu", kaže ona.
Ilustracija
Prije dvije godine odlučili su tužiti školu. I uz pomoć nevladine organizacije Vaša prava iz Mostara dobili su spor, čime je prvi put u BiH utvrđena diskriminacija.
Ovom presudom stvorena je mogućnost da i druga djeca sa posebnim potrebama dobiju pravo na redovno školovanje, ističe Ahmed Salčin iz Udruženja Vaša prava.
"Otvara se jedan široki put da se prekine s tom diskriminacijom i da se svoj ovoj djeci omogući školovanje u skladu sa zakonima", kaže on.
Komentar o ovom slučaju nismo uspjeli dobiti u osnovnoj školi koju je pohađao ovaj dječak. Nisu su se odazvali našim pozivima.
Nažalost, ovakih primjera diskriminacije u Bosni i Hercegovina ima još mnogo. Na adresu Institucije ombudsmena stalno pristižu žalbe o diskriminaciji djece sa posebnim potrebama, što je bio znak da ova institucija treba uraditi specijalni izvještaj.
Predrasude kao najveći teret
Stanje na terenu je poražavajuće, kaže ombudsmanka Nives Jukić.
"Veliki broj djece se ustvari nalazi u svojim domovima, sa svojim obiteljima.Oni nisu uključeni u sistem školovanja, općenito nisu nigdje uključeni. Nalaze se u domovima. Drugi problem, koji je finansijske prirode, je da se inkluzija u školama u BiH provodi na način da ova djeca u biti nisu podržana stručnim kadrom koji je neophodan da se provodi inkluzija u školama", ističe ona.
Inače, zakonom regulisano uključivanje djece sa posebnim potrebama u obrazovni sistem sporo se odvija, kaže Haris Čaušević, iz nevladine organizacije Altruista „Svjetlo“.
"Mi nismo dobro odabrali model inkluzivnog obrazovanja. Ne mora biti to jedan jedinstven model, ali može da bude i način inkluzivnog obrazovanja. Zašto? Zato što imamo djecu koja se zbog svojih psihofizičkih sposobnosti mogu lakše uklopiti u zajednicu u sredinu u kojoj su, a imamo i djecu koja ne mogu, koja se mogu teško uklopiti, ali bi ta sva djeca trebala da budu praćena. I mi se zalažemo za školu po mjeri djeteta", naglašava on.
Istraživanja pokazuju da su predrasude su ogroman teret i roditeljima i djeci sa posebnim potrebama, ali i razlog zbog kojeg se ovi mladi ljudi teško mogu zaposliti. Neka do te dece za RSE kažu:
"Radio sam u štampariji. Negativna stvar koja mi se desila: ja sam počeo tu raditi i htio sa da povučem svog kolegu sa sobom kad mi je šef rekao da mu tu više ne dovode osobe s umanjenom sposobnosti. To je bilo isto kao da mi je najtežu riječ neko rekao i u tom trenutku sam razmišljao i ja da napustim".
"Volio bih da radim, da imam svoj dinar, da mogu pomoći svojoj porodici i da mogu sebi da imam - i da mogu sa svojom rajom se družiti i da mogu pomoći".
Iako je stručnom opservacijom potvrđeno da je ovaj trinaestogodišnji Mostarac sposoban pratiti redovnu nastavu, u tamošnjoj školi insistirano je da se prebaci u specijalnu.
Umjesto pomoći i humanosti, njegovi školski drugovi pokazali su okrutnost, te, iako natprosječno inteligentan, bio je izložen stalnom maltretiranju i zlostavljanju. Nažalost, to nije jedini slučaj u Bosni i Hercegovini.
Već šest godina Tidža i Ramiz Brkan bore se da njihov sin dobije pravo na redovno obrazovanje.
Nakon upisa djeteta u školu najbližu mjestu stanovanja, nastali su problemi. Od njih je uprava škole odmah zatražila da dijete odvedu u Centar „Vladimir Nazor“ u Sarajevu, kako bi se uradila opservacija.
"Otišli smo u Centar "Vladimir Nazor" gdje smo redili četiri godine redovno opservacije svako pola godine. Međutim, i pored tih nalaza i pored tih preporuka u kakvom je stanju dijete, da je dijete srčani bolesnik i da se ne smije izlagati frustracijama i podrugivanjima, da treba biti zaštićeno, naše dijete nije bilo zaštićeno. Naše dijete je prepušteno u prvom razredu maltene jednom haosu, gdje je doživjelo takav šok. Zabranjen je i meni bio boravak sa djetetom u razredu. Emocionalno i psihički je uništen. Dvadeset troje djece je jednostavno moralo učiteljicu slušati da bi se ismijavali, da bi ga maltretirali, to isto što je učiteljica radila. Napuštao je čas kad bi vidio da su se djeca pokomešala. Napusti čas, ode u kuhinju, zadrži se, da bi došlo do tuče i da bi moje dijete bilo pretučeno. Iako su mu nalazi da je moje dijete psihički i emocionalno slabo i srčani bolesnik, oni nisu odustajali od tog nekog pritiska da dijete završi u specijalnoj, da mi napustimo tu školu", kaže Brkan.
Roditelji su vjerovali da je njihov sin sposoban da prati redovnu nastavu, što su pokazali i rezultati.
"On posjeduju memorativnu inteligenciju natprosječnu, tako da ne postoji stvar, lekcija, pjesma, bilo šta, što može neko dijete, njegov vršnjak zapamtiti kao on. Uz dodjelu asistenta se pokazalo to. Mogućnosti djeteta su takve bile. Bio je zakazan jedan sastanak u školi gdje je bio predstvanik "Vladimira Nazora", defektolog, pozvana je bila savjetnica iz Pedagoškog zavoda, direktor škole, pedagog škole, učiteljica i ovaj asistent što je bio. Uvidom u radove djeteta svi su složili i potpisali jednu zajedničku izjavu: Mogućnosti su djeteta takve da dijete može plan i program zadovoljavati po redovnom planu i programu. I te godine je dijete završilo treći razred po redovnom planu i programu", kaže otac trinaestogodišnjeg mostarca.
Prvi put sudskim putem utvrđena diskriminacija
Zbog finansijskih razloga škola je ukinula pomoć asistenta. Roditelji su bili voljni da oni finansiraju rad asistenta, ali to nije dozvoljeno. Majka Tidža kaže da je to loše uticalo na dijete.
"Djetetu je prekinuto sve, uništeno, njegova ličnost. Živi u jednom okruženju u kojem ne ide u školu, a njegovi vršnjaci idu", kaže ona.
Prije dvije godine odlučili su tužiti školu. I uz pomoć nevladine organizacije Vaša prava iz Mostara dobili su spor, čime je prvi put u BiH utvrđena diskriminacija.
Ovom presudom stvorena je mogućnost da i druga djeca sa posebnim potrebama dobiju pravo na redovno školovanje, ističe Ahmed Salčin iz Udruženja Vaša prava.
"Otvara se jedan široki put da se prekine s tom diskriminacijom i da se svoj ovoj djeci omogući školovanje u skladu sa zakonima", kaže on.
Komentar o ovom slučaju nismo uspjeli dobiti u osnovnoj školi koju je pohađao ovaj dječak. Nisu su se odazvali našim pozivima.
Nažalost, ovakih primjera diskriminacije u Bosni i Hercegovina ima još mnogo. Na adresu Institucije ombudsmena stalno pristižu žalbe o diskriminaciji djece sa posebnim potrebama, što je bio znak da ova institucija treba uraditi specijalni izvještaj.
Predrasude kao najveći teret
Stanje na terenu je poražavajuće, kaže ombudsmanka Nives Jukić.
"Veliki broj djece se ustvari nalazi u svojim domovima, sa svojim obiteljima.Oni nisu uključeni u sistem školovanja, općenito nisu nigdje uključeni. Nalaze se u domovima. Drugi problem, koji je finansijske prirode, je da se inkluzija u školama u BiH provodi na način da ova djeca u biti nisu podržana stručnim kadrom koji je neophodan da se provodi inkluzija u školama", ističe ona.
Inače, zakonom regulisano uključivanje djece sa posebnim potrebama u obrazovni sistem sporo se odvija, kaže Haris Čaušević, iz nevladine organizacije Altruista „Svjetlo“.
"Volio bih da radim, da imam svoj dinar, da mogu pomoći svojoj porodici i da mogu sebi da imam - i da mogu sa svojom rajom se družiti i da mogu pomoći."
"Mi nismo dobro odabrali model inkluzivnog obrazovanja. Ne mora biti to jedan jedinstven model, ali može da bude i način inkluzivnog obrazovanja. Zašto? Zato što imamo djecu koja se zbog svojih psihofizičkih sposobnosti mogu lakše uklopiti u zajednicu u sredinu u kojoj su, a imamo i djecu koja ne mogu, koja se mogu teško uklopiti, ali bi ta sva djeca trebala da budu praćena. I mi se zalažemo za školu po mjeri djeteta", naglašava on.
Istraživanja pokazuju da su predrasude su ogroman teret i roditeljima i djeci sa posebnim potrebama, ali i razlog zbog kojeg se ovi mladi ljudi teško mogu zaposliti. Neka do te dece za RSE kažu:
"Radio sam u štampariji. Negativna stvar koja mi se desila: ja sam počeo tu raditi i htio sa da povučem svog kolegu sa sobom kad mi je šef rekao da mu tu više ne dovode osobe s umanjenom sposobnosti. To je bilo isto kao da mi je najtežu riječ neko rekao i u tom trenutku sam razmišljao i ja da napustim".
"Volio bih da radim, da imam svoj dinar, da mogu pomoći svojoj porodici i da mogu sebi da imam - i da mogu sa svojom rajom se družiti i da mogu pomoći".
