Rusija zaglavljena u ćorsokaku između dvije političke ere

Piše: Brian Whitmore

Kako se zvijezda ruskog predsjednika Vladimira Putina lagano gasi, jedna se era približava kraju. No, nova se još uvjek oblikuje da bi je smijenila. Analizirali smo godinu za nama u kojoj se Rusija našla u ćorskokaku nejasnog i nesigurnog koraka između dvije političke epohe.

Bila je to godina u kojoj se sve promijenilo i godina u kojoj se ništa nije promijenilo.
Dugogodšnji vladar je izgubio svoju auru omnipotencije, ali se svejedno vratio na prijesto. Njegovi protivnici izrastaju u neku strukturu, ali se prepiru i bore da pronađu zajednički glas. I jako dugo poslušni građani probudili su se i zahtijevaju nešto novo, ali su ostali nemoćni suočeni s drskom državom.

Dobrodošli u novo uobičajeno stanje u Rusiji. Zemlji zaglavljenoj u ćorsokaku nelagodanog prelaska iz jedne političke ere u samrtnim ropcu, ka novoj koja tek treba da se rodi.

Vladimir Putin se vratio u Kremlj. No, s podijeljenim i posvađanim dvorjanima, uznemirnom javnosti i sve upornijom opozicijom, tako da je njegova neranjivost stvar prošlosti. No, dok je Putin možda prilično oslabljen, nema vidljive alternative njegovoj vladavini - niti naglog raspada autoritarnog sistema izgrađenog tokom protekle decenije.

Rezultat je, prema Nikoli Gvozdevu, ekspertu za Rusiju i profesoru na Američkom mornaričkom ratnom koledžu (U.S. Naval War College)nesigurnost i potencijalna nestabilnost:

„Završavamo godinu sa mnogo više pitanja nego što smo ih imali na početku: gledamo li u čisti rat, gledamo li u čistke, gledamo li u potpuno preslaganje sistema? Ulaskom u 2013. godinu moramo reći da su sve opklade u igri", ocjenjuje Gvozdev.

Nesumnjivo, Putin ostaje daleko najmoćnija politička snaga u ruskoj politici. Kao predsjednik on ima svu moć ruske države na raspolaganju. Može korisititi poslušne sudove da hapsi svoje oponente i uređivati administrativnemetode tako da lažira izbore. Njegovi poslušnici kontrolišu tradicionalne medije, energetski sektor i najveći dio teške industrije u zemlji.

Ali Putinov unutrašnji krug i šira elita u cjelini postaje nesigurna. Kako je godina napredovala podjela u vladajućoj eliti oko političkog smjera u kojem se kreće Rusija postajala je naglašeno očigledna.

Tehnokrate, poput šefa državnog aparata Vladislava Surkova, preferiraju političko otopljavanje u cilju uvođenja promjena u društvu. Veterani bezbjednosnih službi, poput šefa službe Kremlja Sergeja Ivanova i prvog čovjeka Istražnog komiteta Aleksandra Bastrykina, žele da režim slomi i uguši neposlušne disidente.

Pozivu zapadno orjentisanih ekonomista, kao što su bivši ministar finasija Aleksei Kudrin i potpredsjednik Vlade Arkady Dvorkovich - da se ruska ekonomija odmakne od fokusa stavljenog na gas i naftu - čvrsto su se suprostvili moćni Putinovi ljudi poput izvršnog direktora Rosnefta Igora Sechina koji dominira enegretkom industrijom.

Sa svim sukobima i intrigama na vrhu Putinova razmetljiva „vertikala moći“ od vrha do dna autoritarnog sistema, konstruisana tako da uspostavi kontrolu nad svim zvaničnicima na velikoj ruskoj teritoriji, izgleda sve nesigurnije.

I kako Putinova politička moć djeluje slabija, ugrožena je njegova tradicionalna uloga kao krajnjeg donosioca odluka – nezamjenljivog mešetara koji može suvereno vladati među različitim političkim klanovima i interesnim grupama.

„Apsolutno je jasno da se Putin vratio na čelo. Ali čelo čega?I kako?On izgleda polako gubi svoju ulogu neupitnog arbitra za rusku politiku. Imamo sve te intrige koje izlaze na vidjelo a da u pozadini nikome nije jasno ko je na čijoj strani i zašto se te stvari dešavaju", smatra Edward Lucas, urednik za međunarodnu politiku u britanskom "The Economist" i autor nedavno objavljene knige "Prevara: Špijuni, laži, i kako Rusija nasamari Zapad".

Pobjeda tvrdolinijaša

U prvoj polovini protekle godine opozicija koja je pronašla svoj glas masovnim protestima koji su pratili sumnjive izbore u decembru 2011. za državnu Dumu pozivali su na nacionalni dogovor. Slavne osobe poput u aktivistkinje Ksenije Sobchak, glumca Aleksei Devotchenka i pisca kriminalisitičkih romana Boris Akunina iskoristili su svoju slavu da pozovu na promjene.

Opozicija je uspješno sprovela pritisak za reforme, iako s teškom mukom, ponavljanjem izbora za regionalne guvernere i ublažavanjem pravila za registraciju političkih stranka.

Ali ubrzo nakon što se Putin vratio na predsjedničku funkciju u maju, kratko odmrzavanje političkih prilika ustupilo je mjesto osvetoljubivoj oštrici kada se režim usmjerio na gušenje rastućeg disidentskog fronta. Od hapšenja i zatvaranja članica feminističke punk grupe Pussy Riot, do restriktivnih novih zakona usmjerenih ka iz inostranstva finasiranim NVO i javnim demonstracijama moći u slučajevima krivičnog gonjenja opozicionih aktivista Alekseja Navalnyija i Sergeja Udaltsova, bilo je jasno da su tvrdolinijaši odnijeli pobjedu u debati u Kremlju i rukavice su skinute.

„Putinov režim se suprostavio političkom pokretu sa kakvim nije imao iskustva još od početka uspostavljanja poluga moći dolaskom na vlast 2000-ih.Tako da je on reagovao na pravu opoziciju teškom rukom bez promišljanja. Putinova vlada traži odgovarajuću agendu i još nijesu došli do toga šta bi ta agenda mogla biti“, smatra Sean Guillory, saradnik na Univerzitetu u Pitsburgu iz Centra za ruske i istočnoevropske studije.

(VIDEO: Članice benda Pussy Riot proglašene krivim)

Ali režimi kao što je Putinov ne mogu preživjeti na samoj repesiji. Da bi bili stabilni i uspješni njima je takođe potrebna, u nedostaku boljeg termina, ono što se naziva „meka sila“ (soft power) – sposobnost da osvoje ne samo javnu poslušnost već i njihov pristanak da bi vladali ne samo preko straha, već i kroz inpiraciju.

Tokom Putinovog prvog vladanja, na funkciji predsjednika od 2000-2008 bio je u tome savršen.Nije više. Priča Kremlja o oživljavanju izgubljenog nacionalnog ponosa i prevazilaženja haosa o otimačine s početka 1990-ih nosili su i odgovarali za drugu dekadu 21 stoljeća.

Putinovi zaštitni znaci bili su vrhunski marketinški odrađeni, ronjenje u dubine u potrazi za blagom, lov i ribolov golih prsa privlačili su i pažnju i imaginaciju javnosti. Ali kako Lukas objašnjava, ta maska je sada umnogome skinuta, naročito kako Putin ulazi u godine i sa nedavnim špekulacijama o njegovim mogućim zdravstvenim problemima.

„Njemu je potrebno da bude u prilici da konstruiše javnu priču o uspjehu, kompetenciji i neupitnoj moći vladanja, što je mjesto gdje se njegova lična fizička sremnost i ruski ekonomski oporavak u velikoj mjeri preklapaju. Veoma je teško za njega da sve to sada čini. Veoma je teško da odradite ulogu simboličkog ispunitelja narodnih nadanja. On sam je brzo propadajuća imovina“, ocjenjuje Edward Lucas.

Krajem godine Putin je pokušao da iskoristi inicijativu pokretanja antikorupcijske kampanju koja je, na iznenađenje mnogih, zapravo zamka za neke zvaničnike u vrhu - uključujući i Anatolija Serdjukova, koji je smijenjen sa mjesta ministra odbrane zbog skandala oko pronevjere. No, veliki dio javnosti i nezavisnih medija ostao je uvjeren da je ovaj čin bio mnogo više korak usmjeren ka rješavanju sporova među zaraćenim klanovima u Kremlju.

Fundamentalni problem Kremlja, kažu analitičari, je to što se rusko društvo razvija brzo, a politička klasa ne uspijeva da uhvati korak. Najvažniji rezultat prosperiteta Putinovih godina je uspostava i pojava srednje klase, koja je, pak, poslužila kao osnova za formiranje mladog civilnog društva koje se sada pojavljuje tražeći svoja politička prava.

Samouvjeren, čovjek koji je proputovao mnogo, vrlo informisan i povezan sa društvenim medijima - ova nova „horizontalna moć" je sada spremna za izazove Putinovu "vertikalnu moć."

I kao što Maša Lipman iz moskovskog Carnegie Centra kaže za RSE, to neće uskoro proći:

"Kremlj i dalje kontroliše politički prostor, ali oni ne mogu kontrolisati građansku prostor. Ovo građansko buđenje je nepovratno. Politika Kremlja prema tome čini se da je zatvaranje ove građanske energije koja je nastala prije godinu dana. Mislim da to nije moguće“, procjenjuje Maša Lipman.