'Zrno soli': Koga se tiče Draža Mihailović?

Sudski proces koji se upravo vodi na Višem sudu u Beogradu tiče se, nažalost, svakoga na ovim prostorima.

Splićanka sam, pradjed mi je iz sela Čišle u Poljičkoj krajini, pitoresknom kraju iznad Omiša. Prvih dana listopada 1942. godine u selima Gata, Čišle, Zvečanj i Naklice u Poljičkoj krajini četnici su ubili, zaklali i zatukli blizu 200 mještana, Gata su potpuno spaljena. Talijanski fašisti prevezli su Đujićeve četnike iz Splita kamionima u Omiš da za njih obave taj posao. U Gatima je pet mladih djevojaka mljekarica koje su se spremale u Omiš, silovano i izmasakrirano.

Na prošlogodišnjoj komemoraciji masakra u Gatima talijanski veleposlanik u Hrvatskoj ispričao se za taj zločin.

U optužnom spisu na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine našao se i ovaj zločin, uz stotine drugih. Sada se vodi proces za njegovu rehabilitaciju, jer mu je suđenje, navodno, bilo nepravedno.

O političkim dimenzijama treba razgovarati.

Službena Srbija rehabilitaciju Draže Mihailovića smatra pravosudnim pitanjem i srpskom unutarnjom stvari. Istina – „delikatnom“, kako je to izjavio ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić.

Još ranije u Srbiji je ravnogorski četnički pokret zakonski izjednačen s partizanskim. Dakle, rehabilitiran. Prema istraživanjima javnog mnijenja u Srbiji danas prevladava mišljenje da su četnici bili antifašisti i borci za slobodu. Partizanska Srbija s time se ne slaže. Susjedi, koji su doživjeli četnike na djelu, također.

Eventualna rehabilitacija Draže Mihailovića jest unutarnja stvar Srbije, ali tiče se svih, i zbog povijesne istine, i zbog budućnosti u miru. Pod četničkom kokardom i s ravnogorskom ideologijom o Velikoj Srbiji očišćenoj od Bošnjaka i Hrvata, u proteklom ratu, pali su deseci tisuća novih žrtava.

Pokušaj osobne rehabilitacije četničkog vođe ne može se promatrati izolirano od rehabilitacije samog pokreta. Ona je nastupila na valu općeg povijesnog revizionizma koji je zahvatio mnoge zemlje. Novi identitet zasnivao se često na potpunoj negaciji dotadašnjeg. U mnogim zemljama istočne Evrope – kojoj, nota bene, Jugoslavija politički nije pripadala, ali su nove političke elite dobrovoljno pristale biti tako tretirane – na mala vrata se rehabilitira kolaboracija s nacistima, organiziraju marševi preživjelih pripadnika kvislinških formacija, rehabilitiraju političke i vojne vođe. Njihovo strašno iskustvo pod sovjetskom čizmom argument je za novi nacionalizam.

„Ako se 1945. podrazumevala krivica, danas se podrazumeva nevinost. Šta iz toga društvo može da nauči?“, zapitala se povjesničarka Latinka Perović.

Ravnogorski pokret nastao je kao ustanički, kao vojna formacija izbjegličke vlade i do konca 1943. bio priznat i od saveznika. Od Teheranske konferencije četnici su, što se saveznika tiče, prekriženi. Vojni rezultati četnika u borbi s okupatorom su zanemarivi. Nakon mjesec-dva dana od ljeta 1941. praktički ih i nema. Kaotična i strašna situacija u okupiranoj Srbiji četnike Draže Mihailovića dovodila je i u sukobe i u suradnju s Nedićevom Srpskom državnom stražom, Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom, kao i s Nijemcima, ponekad istodobno. Pojedine jedinice izravno su sudjelovale kao pomoćne snage njemačkih snaga i bile su, istina loše, snabdijevane oružjem. Za borbu protiv partizana. I to je zapravo jedina konstanta vojnog četničkog angažmana – ogorčena borba protiv Titovih partizana.

Završili su ne samo kao poražena strana, već i kao izdajnička formacija.

​Izvan Srbije, a osobito na prostoru kvislinške Nezavisne države Hrvatske, četnički pokret nastao je s parolom obrane srpskog stanovništva od ustaškog režima. Četnički politički program ostavimo ovom prigodom po strani. Ustaški genocid nešto je najstrašnije što se dogodilo srpskom narodu u novijoj povijesti. Obrana je bila legitimna i prirodno pravo. Ali, kako su četnici branili Srbe? Kolaboracijom s talijanskim fašistima, izbjegavanjem borbe s ustašama, a kasnije je došlo i do suradnje i s ustašama i s Nijemcima, te masovnim zločinima nad hrvatskim i bošnjačkim civilima, kao i nad Srbima, pristašama partizanskog pokreta.

Iza četnika su u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, na Sandžaku ostale nebrojene jame i zgarišta.

Današnji pristaše ravnogorskog pokreta govore – to je bio građanski rat i zločina je bilo na svim stranama. Ustaše i partizani su jedno te isto, jer su bili protiv Srba.
Hrvatski povijesni revizionisti dodaju – četnički i partizanski pokret su jedno te isto, oba su bili protiv svake hrvatske države. I također - zločina je bilo na svim stranama. Ustaški termin „srbočetnici“ korišten je i u najnovijem ratu.

I jednima i drugima zajedničke su – pod krinkom tobožnjeg građanskog antikomunizma – neugasle nacionalističke težnje.

U Drugom svjetskom ratu postojala je samo prava i pogrešna strana.
Ustaše i četnici nisu samo ratni gubitnici, oni su bili na pogrešnoj strani.

Inzistiranje na rehabilitaciji Draže Mihailovića je ruganje istini. I koliko god se u vremenu općeg relativizma negirala nije nestala. U svojoj magičnoj knjizi „Tesla, portret među maskama“, srpski književnik Vladimir Pištalo priziva priču.

„Pošao mladić u svet da traži Istinu. Tražio je preko sedam gora i sedam mora. Pitao je sunce, pitao je mesec, pitao je vetrove. Troje je gvozdenih cipela iscepao i najposle je našao. Istina beše stara i ružna. Mladić je ostao sa Istinom tri godine. Ona ga je naučila mnogim stvarima. Došlo je vreme da se rastanu. Na rastanku, Istina ga je upitala:

- Hoćeš li da učiniš nešto za mene?
- Hoću – obećao je mladić.
- Kad se vratiš među ljude i kad te pitaju o meni, reci im da sam mlada i lepa“.