Dostupni linkovi

logo-print

Život poslije 30 godine sa roditeljima je komedija


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

I dok zemlje sjeverne Evrope karakteriše rana samostalnost mladih ljudi, u Crnoj Gori, kao i u drugim zemljama regiona, uobičajena je pojava takozvano produženo djetinjstvo ili života sa roditeljima u četvrtoj, pa i u petoj deceniji života.

Tražili smo odgovore na pitanja: kakve su posljedice i da li su za ovakav način života razlozi samo ekonomske prirode ili odsustvo volje da se preuzme odgovornost, započne samostalan život i odlože osnovna zadovoljstva, što po definiciji stručnjaka - jeste zrelost.

Objašnjavajući svoje razloge za život u roditeljskom domu, u 33. godini života, Peđa, inženjer iz Nikšića, podsjeća na dugu tranziciju, ekonomski loše stanje u društvu, ali govori i o traumatičnim godinama odrastanja njegove generacije i u tom dijelu života traži neke od razloga za život kod roditelja.

"Moja generacija je 1983. godište. Mi smo krenuli u prvi razred, počeo je jedan rat, pa smo krenuli u prvi razred srednje škole, pa je opet bio neki rat i bombardovanje. U međuvremenu smo prva generacija koja nisu Titovi pioniri, koja nije imala akcije kada su svi dobijali akcije, koji su izgubili hiljadu plus stanova. Vjerovatno će biti povoljniji uslovi narednih godina. Vrijeme tu ne radi za nas jer sa 35 godina smo postali prestari za taj program. Prije tri godine, jedan od pet najboljih, na dodjeli Oskara je rekao da je život poslije 30 godine sa roditeljima komedija. Taj film sam gledao sa djevojkom i već tada smo znali da ćemo živjeti sa mojim roditeljima", priča Peđa.

Na pitanje RSE ko u toj situaciji više trpi, primarna porodica ili nova, Peđa odgovara: "Mislim da najviše trpim ja, ta neka druga generacija muškaraca u porodici. To samo po sebi nigdje drugo ne funkcioniše, ni u životinjskom, a ni u ljudskom svijetu. Taj boljitak može baš od naše generacije da krene".

Stručnjaci sma­tra­ju da ži­vot sa ro­di­te­lji­ma ni­je stil života ili dobrovoljan izbor mladih ljudi u Cr­noj Go­ri, već da je većina jed­no­stav­no pri­mo­ra­na na to zbog loše ekonomske situacije i činjenice da se u našoj zemlji teško nalazi posao.

Ocjene stručnjaka potkrepljuje i is­tra­ži­va­nja Uje­di­nje­nih na­ci­ja (UN) za Cr­nu Go­ru, koje je pokazalo da za­po­sle­ne mla­de oso­be rje­đe žive sa ro­di­te­lji­ma, dok obr­nu­to va­ži za ne­za­po­sle­ne i stu­den­te.

Iako zaposlen, Peđa, sa ženom i djetetom, živi kod roditelja, u stanu, za koji kaže da ima dovoljno kvadrata, ali već 20 godina doprinosi kućnom budžetu. Njegova zarada danas nije dovoljna za samostalan podstanarski život njegove tročlane porodice.

"Naravno da bih živio odvojeno, da imam za nekih 60% veća primanja, nego što imam sad. Za neko preživljavanje treba oko 700 eura, ako živite privatno, a moja plata je 50% te cifre", navodi Peđa.

Ali, pored ekonomskih razloga, kako objašnjava klinička psihološkinja, Marija Šćepović, mladi ljudi se sve duže školuju i teško odvikavaju od, u roditeljskom domu, stečenih udobnosti i navika, ali i imperativ da budemo vječno mladi, doprinosi ovom trendu.

"Tu je nemogućnost pronalaska stalnog posla. Sve veći broj mladih u Crnoj Gori, ne samo da ostaje sa roditeljima, nego se vraćaju i oni koji su pokušali da se osamostale. Te neke mlade generacije, bumerang, više ne pokušavaju da plaćaju visoke stanarine, nego sa roditeljima dijele račune, a život u zajednici i pod zajedničkim krovom postaje glavni amortizer nevolja. Cijena takve podrške nije samo nedostatak privatnosti, već i rizik od infantilnosti", kaže Šćepović, te ističe:

"Rizik se očitava u odbijanju bilo kakvih obaveza, a nerijetko i nekih poslova koji nisu mnogo dobro plaćeni. Zbog toga naši mladi neće da rade za bilo kakve pare. Koliko puta smo čuli od roditelja, da kažu djeci - nemoj ti da se mučiš, ja ću to da uradim."

"Ovaj rizik se očitava u odbijanju bilo kakvih obaveza, a nerijetko i nekih poslova koji nisu mnogo dobro plaćeni. Zbog toga naši mladi neće da rade za bilo kakve pare. Koliko puta smo čuli od roditelja, da kažu djeci - nemoj ti da se mučiš, ja ću to da uradim. I negdje, kao da smo navikli da budemo manje sposobni. Onda čovjek zavisi više od roditelja. Najljepše je kod mame i tate, gdje je sve besplatno i lagodno. U Crnoj Gori, ljudi kao i dalje očekuju da ih neko vodi. Dobijaju sve na tanjiru."

Pored finansijskih razloga, kao presudan faktor za život pod roditeljskim krovom, Nikšićanka Lidija, koja je zaposlena i koja je napunila četrdeset godina, objašnjava i drugim razlozima, ukorijenjenim u vaspitanju i tradiciji.

"Ako se osvrnem na moj komšiluk, vidim da uglavnom svi mladi žive sa roditeljima, ili svojim ili od muža. Uglavnom, to su neke prinudne zajednice. Prinudne zajednice su zato što svako ima neke svoje navike. Tu vjerovatno svi trpe. Dobra strana života sa roditeljima je ta, što kada dođem sa posla, čeka me ručak, ili večera, nisam sama. Mane su da nemaš svoju slobodu, moraš da se prilagođavaš", riječi su Lidije.

Lidija, uz smijeh i ironiju, podsjeća i na tekst, koji je poslednjih dana kolao internet portalima, kako pojedini hoteli u Turskoj, za predstojeću sezonu, imaju ponudu da djeca do trideset pete godine, u pratnji roditelja, imaju gratis ljetovanje.

"Samo mi je žao što ne spadam u kategoriju do 35 godina jer bih onda mogla da ostvarim besplatno ljetovanje u Turskoj", kaže Lidija.

Psihoterapeutkinja Šćepović kaže da zbog života u zajednici, posljedice trpe i roditelji i odrasla djeca. Napominje da je za samostalan život, naravno, važan finansijski faktor, ali da su presudni i neki drugi razlozi, to jeste odluka da se mlada osoba uhvati u koštac sa svim što život nosi:

"Mladići i djevojke, koji žive sa roditeljima, su manje motivisani, obično manje uspješni. Te osobe često gube samopoštovanje. Život kod roditelja, kada imaš 35 godina, stavljaju te u neku infantilnu poziciju, zbog čega slobodno možemo reći da su isfrustrirani. Da bi mlada osoba stekla svoje iskustvo, samopouzdanje i sigurnost u svoje sposobnosti i ličnu zrelost, treba da se otisne iz roditeljskog krila", zaključuje Marija Šćepović.

  • 16x9 Image

    Lela Šćepanović

    U radio novinarstvu od studentskih dana 1997. Sarađivala sa brojnim radio i TV redakcijama, ali se najduže zadržala, šesnaest godina, u redakciji crnogorskog Montena radija. Za Radio Slobodna Evropa, kao dopisnica iz Nikšića, radi od 2008. godine. Od januara 2014. radi u birou RSE u Podgorici.

XS
SM
MD
LG