Dostupni linkovi

logo-print

Krsmanović: 'Retrospektrum' ili o povezivanju BiH umjetnošću


Strajo Krsmanović

Strajo Krsmanović

Razgovaramo o jednom atraktivnom projektu Umjetničke galerije BiH. U pohode ljubiteljima likovnog stvaralaštva krenula je stalna izložba u pokretu, koja će predstaviti dio velikog blaga što ga čuva najveća i najznačajnija domaća institucija ove vrste. Izložba se zove "Retrospektrum" a njen inicijator je direktor Galerije, Strajo Krsmanović.

RSE: Šta se krije iza projekta "Retrospektrum"?

Krsmanović: "Retrospektrum" je stalna postavka Umjetničke galerije BiH iz fundusa naše galerije, koja je postavljena 2010. godine a koncipirana na jedan dosta originalan način. Budući da se takve izložbe po pravilu prave, ili istorijski ili tematski, u ovom slučaju je naša kolegica Ivana Udovičić napravila izložbu u kojoj je glavna odrednica bila boja, kao jedan temeljni slikarski element. Grupisala je radove po bojama. Unutar toga je mogla da postavi radove iz svih epoha, od freski iz XVI vijeka, do savremenih radova. To je prilika da se stekne jedna dobra slika dva vijeka umjetnosti na teritoriji Jugoslavije, uz jedan koncept koji je dosta neobičan i originalan.

RSE: Nazvana je stalna izložba u pokretu. Krenula je iz Banjaluke nedavno, a planirano je da pohodi još 15-tak gradova.

Krsmanović: Ta izložba je od 2010. u Galeriji, kao stalna postavka, a onda smo aplicirali na konkurs Ministarstva unutrašnjih poslova, sa idejom da je izvezemo u druge gradove BiH i tako učinimo dostupnom širem broju gledalaca. Vođeni smo činjenicom da umjetničko blago koje čuvamo u našem trezoru, a to je preko 6.000 djela izuzetne umjetničke i materijalne vrijednosti, zapravo nije naše vlasništvo, mi samo brinemo o njemu. Ono je vlasništvo ovih građana i naša je obaveza da ga učinimo odstupnim, što je moguće šire i lakše.

U tom smislu smo se odlučili da izložbu izvedemo vaš našeg prostora i da krenemo put gradova BiH. Počeli smo iz Banjaluke, a to ne slučajno. Tamo imamo Muzej savremene umjetnosti RS koji ima odlične uslove. Banjaluka je glavni grad RS. Time smo simbolički htjeli reći da Umjetnička galerija BiH nije nikakva federalna institucija, nego institucija ove države odgovorna za razvoje likovne umjetnosti na cijeloj teritoriji BiH.

RSE: Mislim da je teško izdvojiti neka imena, pošto moramo biti nepravedni prema drugima, ali mi se čini, da barem profesionalna radoznalost, insistira na tome da čujemo imena nekih od autora.


Krsmanović: To su zaista antologijska imena kao Gabrijel Jurkić, Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Roman Petrović, Gvozdenović, Lubarda, Šumanović, do savremenih, poput Brace Dimitrijevića, Jusufa Hadžifejzovića, Lipovca i drugih.

RSE: Ima dosta imena za koje naša javnost nije ni svjesna da imaju slike u fundusu vaše Galerije.

Krsmanović: Taj fundus je uistinu možda najbogatija riznica u ovoj državi. Sve ono što je značilo u likovnom životu Jugoslavije, u tom periodu od dva vijeka, je na neki način zastupljeno u našem fundusu.

RSE: Projekt sam predstavlja malo iznenađenje. Čini mi se više nego hrabri iskoraka, u svakom slučaju neuobičajeno za naše prilike.

Krsmanović: Upravo tako, ja to stalno ponavljam. Taj fundus nije naše vlasništvo, mi njime ne raspolažemo, već samo upravljamo. Mi ga evidentiramo, čuvamo, restauriramo i činimo dostupnim kada je to potrebno i kada smo u mogućnosti. Rukovođeni tom činjenicom smo odlučili da izađemo van.

S druge strane, u BiH ima dosta zaista dobrih galerijskih prostora i za nas je izložba u Banjaluci bila iznenađenje jer izložba puno bolje stoji u tom Muzeju, nego kod nas. Doduše nije kompletna, ali je jedan najveći dio, tako da je to jedan potpuno novi život te izložbe.

RSE: Meni je fascinantno da je vaša galerija prije dvije godine bila pod ključem, kao Zemaljski muzej, ali sad je „išetala“ sa svojim najboljim stvarima.

Krsmanović: Taj ključ je bio kao neka vrsta performansa, kao neka vrsta vapaja da se skrene pažnja javnosti na položaj Galerije. Problem je bio što Galerija, gotovo dvije godine, nije imala nikakvog rukovodstva. Petnaest ljudi je tu sjedilo, čuvalo zgradu i fundus, bez plata i bez ikakve orijentacije.

Trenutno se razgovara da se riješi status za svih sedam institucija, međutim stvari idu sporije nego što smo željeli. Svjedoci ste da su opet problemi u federalnoj vlasti, tako da se to malo razvuklo. Mi smo rekli da nemamo pravo ni prema tom blagu, ni prema likovnoj umjetnosti uopšte, ni prema sebi, sjediti i čekati. Kad su ljudi već tu, primili, ne primili oni platu, oni hoće da rade, i rade. Doduše, krenulo je i sa platama i mislim da je sve skupa znatno bolje nego što je bilo, ali treba imati na umu da status još uvijek nije riješen.

RSE: Ne bih pravio analogije niti pozivao tvoje kolege, menadžere kulturnih institucija na razmišljanje, ali nešto takvo se samo od sebe nameće. Čini se kako bi malo više aktivizma u svim kulturnim institucijama bilo korisno.

Krsmanović: Mi smo u različitim pozicijama. Neka čudna mehanika nas je spojila u jednu priču. Prema Zemaljskom muzeju svi trebamo imati jedan puno veći stepen odgovornosti i ta ustanova je svih nas i tamo ima preko 70 uposlenih u četiri zgrade, gdje nema grijanja i gdje ima ne znam koliko hiljada artefakata. To je stvarno jedna teška situacija i to nije pitanje jednog menadžera. Ja znam i kolegu i znam da se tamo radilo i pokušavalo, ali se došlo do situacije kad se više nije moglo.

Kod nas je situacija srećom malo lakša. Manje nas je i imamo ovu zgradu koju nam je švicarska vlada restaurirala nakon ovog rata i sa nešto više ideja, prije svega i medijskog angažmana i malo povlačenja političara za rukave i ove koji imaju neke pare, je to nekako krenulo i čini mi se da ima nekog optimizma, ali i dalje se status mora riješiti. Nemamo Upravni odbor, nemamo osnivača. To nije naša privatna prćija. Meni kad kažu budi menadžer. Ja kao trebam da prodam Visoravan Gabrijela Jurkića, pa ćeš vidjeti kakav sam menadžer? Stalno to ponavljam kada je ta tema u pitanju.

Tih sedam institucija mora biti na rangu ministarstva zato što radimo javni posao i brinemo o javnom dobru. Ne možemo biti na taj način menadžeri da manipulišemo tim. To je kao kad biste ministru rekli - Nemoj svojim uposlenicima deset mjeseci dati platu, nego budi menadžer i snađi se na tržištu. Sticajem nekih okolnosti, manifestaciona kultura je dobila na značaju, menadžeri su tamo očigledno našli vlastiti interes, pa su bolje motivisani. Nekako je to išlo malo bolje, nego što je slučaj sa institucionalnom, a institucionalna je zapala u krizu na dva nivoa. Jedan je ovih famoznih sedam institucija koje nemaju osnivača i nisu ničije i to se jednom mora riješiti.

Drugi, možda ne manji problem, ali trenutno nije dovoljno vidljiv, je famozno trezorsko poslovanje u kulturi. Ja mislim da nam trezor nije donio ništa dobro. Ozbiljno treba razmisliti o reviziji poslovanja u kulturi kada je u pitanju trezor. Čudno je to da su na trezoru samo najsiromašniji - kultura, sport, socijala. Što to na trezoru nije Elektroprivreda ili Telekom? To su isto tako javne pare. To je jedno ozbiljno političko pitanje. S druge strane, kada ste na trezoru, imate poziciju da vam je račun u ministarstvu i da direktno zavisite od ministra.

RSE: Zanimljivo je da je banjalučku promociju "Retrospectruma" otvorio, među kulturnim radnicima, ne baš omiljeni državni ministar. Da li je time date prilika Sredoji Noviću da se barem malo pospe pepelom jer najveći broj kritika za stanje u našim kulturnim institucijama je upereno upravo protiv njegovog ministarstva?

Krsmanović: Ja sam ciljano išao na to i zamolio gospodina Novića da otvori tu izložbu, budući da je Ministarstvo civilnih poslova podržalo ovaj projekt, pa da se na licu mjesta uvjeri gdje je dao pare. S druge strane, Ministarstvo civilnih poslova je nešto što ne postoji nigdje na svijetu. Za sve što nemaš ministarstvo su nadležni civili, pa je tamo i zdravstvo, i poljoprivreda, i policija i kultura i sa te strane je to malo čudno.

Međutim ima jedan drugi problem, ovih sedam institucija, dok je ministar bio Safer Halilović, su imali grant iz tog ministarstva i nekako su preživljavali. Dolaskom Sredoja Novića i pritiskom iz RS je rečeno da nema grantova i da svi trebaju aplicirati za projekte. Mi apliciramo za projekt, dobijemo pare za projekt i potrošimo za projekt, a nemamo za plate. Institucije iz RS-a su zbrinute u Ministarstvu prosvjete i kulture i imaju plate i plus što dobiju za projekte iz Ministarstva civilnih poslova. To vam je, nažalost, priča o našoj državi i o odnosima koji vladaju i u Vijeću ministara i u odnosima između entiteta koji su postavljeni na naopak način. Nema nam druge nego plivati i čekati nove izbore, te da navijamo da na tom mjestu bude neko ko će biti nama naklonjeniji ili da bude iz Federacije, vrlo direktno, a institucije iz Banje Luke i drugih gradova u RS-u će vjerovatno navijati da opet bude neki Sredoje Nović. Sistem nije dobro postavljen.

Sredoje Nović je na otvorenju rekao rečenicu: „Ja ovo čekam godinama. Ovaj način komuniciranja, ovaj način otvaranja između gradova iz Federacije i RS je primjer kako treba.“ Meni laska ta njegova konstatacija.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG