Dostupni linkovi

logo-print

Tuzlić: Novinarsku misiju treba znati časno nositi


Dževdet Tuzlić

Dževdet Tuzlić

Gost RSE je Dževdet Tuzlić, kolega koji obilježava tri i po decenije vjernosti novinarskoj profesiji. Tim povodom je otvorena multimedijalna izložba „Treća dimenzija i više od toga, život na stiku”. Izložba objedinjava dio opusa koji je sadržan u susretima sa nekim od najeminentnijih aktera svjetske, regionalne i BiH kulturne scene u tom razdoblju. Dževdet Tuzlić je inače dobitnik brojnih profesionalnih i društvenih priznanja: Bosanskohercegovački novinar 1983. i dobitnik Nagrade sedam sekretara SKOJ-a, godinu kasnije.

RSE: Mislim da je malo kasno, a previše glupo, da sada pitam zašto si se opredijelio, ali zato evo pitanje, jesi li se pokajao?
Tuzlić: Na neki način i u nekim trenucima pomislim čak i na to. Iz prostog razloga što sam u prvo vrijeme bio nošen nekom energijom i nekim ushićenjem. Iz razgovora sa prijateljima i poznanicima, koji su ovaj čin smatrali važnim, iako sam ja bio jako skeptičan da li je suvišan, možda narcisoidan, prepotentan, smiješan, ali su mi govorili da ne griješim i da je potrebno da to uradim. Onda sam odlučio da ipak doguram do kraja.
RSE: Dosta novinara sa početka, svojom vlastitom voljom ili voljom urednika, traga za inspiracijama, za tematskim opredjeljenjem, žanrovima. Tvoj prvi, i čini se jedini, pik bila je kultura?

Tuzlić: Već na Sarajevu 202, jedne prilike, kada je naša kolegica Vukačević meni dala priliku da sa Matvejevićem nešto uradim u tadašnjem Domu JNA, gdje je on gostovao. Ja sam jedan od rijetkih koji je danas dobio njegovu izjavu. Kako je taj trenutak bio stvarnost medijske slike u tom trenutku, mene je opredijelilo da idem dalje i tragam za raznoraznim Matvejevićima. Zaista je impresivan spisak onih sa kojima sam imao priliku i radost da se sretnem.

U stvari, ova izložba više i nema veze samnom, odnosno više je ovo instalacija, možda neki hod kroz vrijeme ili kako god. Ovo ima veze sa ljudima koji su to vrijeme činili i koji su ostali zapisani na mojim magnetofonskim vrpcama ili zabilježeni kamerom u zadnjih petnaestak godina.

Tu su imena Zaima Muzaferije, Ćamila Sijarića, MIlana Konjevića, Zuke Džumhura, Hamze Štiglica, Mladena Oljače, Miroslava Pejovića, Oskara Danona, Živka Nikolića, Danila Kiša, zaista jedna impresivna imena kulturne scene nekadašnjeg jugoslavenskog kulturnog prostora. Zato kažem da je ovaj događaj više vezan za nekakvo sjećanje na to vrijeme, na te važne ljude, nego na činjenicu da je jedan novinar hodio kroz to vrijeme. Mi samo bilježimo one koji su važni, kao naši suvremenici. Mislim da je ta misija dobra i da je treba samo časno znati nositi sa sobom.
RSE: Za nečiji ukus, možda si se i malo prerano dočepao uredničke pozicije u emisijama iz kulture, ali čini mi se da nikada nisi zapustio navodno manje složene obaveze. I dan danas se javljaš sa lica mjesta, šalješ vijesti, podmećeš mikrofon, a ovamo šef čitavog jednog programa?

Tuzlić: Ja sam jednostavno novinar i od te činjenice ne mogu da pobjegnem, niti želim. Naprosto smatram da je i urednički status nešto što podrazumijeva vlastiti angažman, kako bi oni ljudi sa kojima rasteš i koji se na tebe oslanjaju, kao na urednika, mogli u tebi prepoznati onoga koji zna, koji može i koji umije to da napravi, da na taj način pokušavaju stvarati svoj vlastiti rukopis.
RSE: Naravno, bilo je i potrebe i prilike da se okušaš i u nekim drugim temama, kao saradnik regionalnih medija, onomad, a kasnije i kao dopisnik nekih svjetskih medijskih kuća?

Tuzlić: Osim kulture, radio sam u nekim prilikama i onu drugu vrstu novinarstva, političku, ako tako mogu reći. Bio sam dopisnik BBC-a od ranih devedesetih, kada se zaljuljalo u EX YU, radio više od 15 godina u svjetskoj sekciji BBC-a na južnoslavenskim jezicima. Kasnije, kada su se i oni podijelili na razne redakcije, na hrvatsku, srpsku i slovensku, a onda i bosansku, koja je kratko trajala, i za njih sam izvještavao. Na VDF Kelnu i na Dojče Vele sam također radio na temama koje nisu samo kultura. Ipak je kultura glavni segment kojim sam se bavio svih ovih godina, ne uzimajući naravno vrijeme kada sam bio urednik Nezavisnih novina u Sarajevu, odnosno njihovog dopisništva. I tada je politički segment bio jedan od važnih kojima sam se bavio.
RSE: Trenutno si na čelu programa za kulturu BH televizije. Dugo si bio urednik na radiju, a evo i šef dopisništva Nezavisnih novina. Koji medij preferiraš, drugim riječima, gdje se to osjećaš najkomotnije?

Tuzlić: Davno sam rekao da je moje srce ostalo na radiju. Radio je prvi medij u koji sam zakoračio i u kom sam najduže boravio. Nekako je radio prostor u kom se najbolje osjećam. I na televiziji, kada radim bilo koju emisiju, radijski razmišljam. Moji džinglovi, moje špice emisije koja se zove Dimenzija, više su naslonjeni na radijski osjećaj i na taj osjećaj džingla, kako ga radio pravi i doživljava. Baza iz koje se sve drugo moglo razvijati, je radio, ali nekako je radio mezimče.
RSE: Obojica dobro pamtimo onomadno vrijeme, profesionalni ambijent u nekadašnjem vrijednosnom sistemu, a okusio si i čari i zamke ovog sadašnjeg vremena. Prepoznaješ li neku značajniju razliku?

Tuzlić: Razlika je bitna, sa jedne strane, ali sa druge strane, svako vrijeme, barem za kulturu, je bilo jednako oporo i nesklono, tako da je stvaraocima u kulturi uvijek bilo prilično teško, a i nama novinarima koji smo to pratili, morali smo dijeliti njihovu sudbinu.

Ovo današnje vrijeme je za mene drugačije od onog prethodnog iz prostog razloga što su na sceni neki mladi stvaraoci, koji ne nose isti senzibilitet kao ja. Nekako imam osjećaj da ove nove generacije zaboravljaju da imaju neke korijene tamo negdje daleko i da su ti korijeni veoma važni za njihovo formiranje i njihov stvaralački opus koji je nastajao u onim vremenima ere digitalizacije i drugih tehnoloških revolucija.

Prema tome pokušavam se, kao onaj starinski tip novinara, usresrediti na to da taj veliki jaz, koji je stvoren između onih nekadašnjih stvaraoca i ovih današnjih, nekako premošćivam, tako da često pravim razgovore sa važnim likovima iz kulturne scene koji su i nekad bili ono što se može nazvati alfom i omegom, kako bi njihove misli i ideje pomogli mladim ljudima da čvršće stoje na nogama.
RSE: Možda za pravog profesionalca i nema neke bitne razlike. Govorim dakle o ljudima koji poštuju elementarne principe i ne zanima ih ništa osim činjenica. Ipak, čini se da je za novinarsku profesiju onda bilo barem lagodnije. Živjelo se sigurnije, a uslovi za rad su bili daleko bolji.

Tuzlić: Mogu to podijeliti sa tobom. To vrijeme smo hodili skupa. Imam recimo mnogo akreditacija, koje će biti dio ove postavke. Nekada se u stvari manje putovalo. Teže se dolazilo na neke velike i daleke destinacije. Nije bilo baš previše para, ali se nekako osjećanje novinarske profesije tada drugačije gledalo. Kada si bio novinar iz kulture, bio si pozivan često i bez obaveze da nekome uzvratiš, ukoliko odeš u Bordo sa SARTR-om ili na neku drugu destinaciju. Onda je bilo bitno da se zabilježe ta gostovanja naših kulturnih poslanika. Radio i TV su tada bili medij koji je bio nezaobilazan. Mislim da je to danas nešto drugačije. Danas je mnogo više mogućnosti za putovanja, ali slast onoga prethodnog, nikada ne bih preveć mijenjao za ovo sada.
RSE: Želio bih sa tobom provjeriti još jedan utisak o tome kako su kolege, koje su se prije rata bavile kulturom, tokom rata i kasnije, pisali mnogo bolje tekstove od većine okorjelih političkih komentatora i izvještača sa plenuma i foruma?

Tuzlić: To je naprosto vrijeme valjalo u nama neke društveno svjesne likove, koje smo morali u društvenom vidu da posmatramo iz njene suštine i onoga što nam se dešava kao sudbinsko pitanje biti ili ne biti. Onda je samo ta kulturna aura, koju nose i stvaraoci, a i novinari u kulturi, samo možda mogla pomoći da bolje prenesemo suštinu problema i suštinu svega onoga što nas je zaokupillo od devedesetih pa sve do danas.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG