Dostupni linkovi

Ovo je možda početak kraja Erdoganovog režima, kaže turski analitičar


Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan drži govor pred lokalne izbore, Istanbul, 24. mart 2024.
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan drži govor pred lokalne izbore, Istanbul, 24. mart 2024.

Možda smo svedoci početka kraja režima turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana jer je njegova Partija pravde i razvoja (AKP) već iskusila trend opadanja glasova u poslednjih deset godina, kaže za Radio Slobodna Evropa Berk Esen, profesor Univerziteta Sabandži u Istanbulu.

"Sve ove godine Erdogana je na vlasti održavala ne nužno vitalnost i izborna snaga njegove vladajuće stranke, već pre fragmentacija i podele unutar opozicionog tabora. Sada kada je glavna opoziciona stranka ostvarila tako čistu pobedu, mislim da će te podele u velikoj meri pripadati prošlosti", ističe Esen.

Po njegovim rečim, Erdogan se suočava sa izazovima sa različitih strana.

"U prvom redu iz glavne opozicione stranke, posebno u velikim gradovima. Uobičajena pojava za desničarsku populističku vladavinu je da ove stranke gube izbore u glavnim gradskim oblastima, ali je dosada mogao da to nadoknadi mobilizacijom masa na selu i malim mestima Međutim, izgleda da AKP sada ima konkurenciju u ovim oblastima iz manje islamističke stranke koja je sve privlačnija", ocenjuje Esen.

On smatra da će Erdoganu biti zaista teško da se izbori sa ova dva različita izazova, ali da ne želi da pravi preterano optimističku projekciju, "jer je ovo još uvek autoritarni režim".

Kada je reč o spoljnoj politici, Erdogan je dosada nastojao da balansira između Zapada, iako je Turska članica NATO-a, i Rusije.

"To je spoljnopolitička strategija koju koriste desničarski populistički lideri, kao što su Vučić, Orban. Kada je reč o Turskoj, ona je članica NATO-a i istorijski konkurent Rusije, pa se Erdogan uzdržao od proruskog držanja, za razliku od dvojice političara koje sam upravo pomeuo. Ali, to je manje-više ista strategija ravnoteže snaga, igranje na više karata, dobijanje ustupaka sa obe strane i pokušaj da se opstane kao populistički autokrata u ovakvoj međunarodnoj klimi. Mislim da će Erdogan nastaviti tu strategiju", ističe Esen.

Ali, imajući u vidu razmere ekonomskog pada, Esen smatra da će Turska u bliskoj budućnosti morati malo da se približi Zapadu jer joj je potrebna finansijska podrška sa te strane i veće investicije.

Pad standarda uzrok Erdoganovog poraza na lokalnim izborima

RSE: Koji su ključni razlozi za ubedljivu pobedu opozicije na lokalnim izborima u Turskoj, pre svega, Republikanske narodne partije (CHP)? Da li su bili presudni ekonomski problemi sa kojima se Turska suočava, korupcija, ili zasićenost vladavinom predsednika Redžepa Tajipa Erdoana koja traje više od 20 godina?

Berk Esen, profesor Univerziteta Sabandži u Istanbulu
Berk Esen, profesor Univerziteta Sabandži u Istanbulu

Esen: Mislim da postoji više razloga za pobedu opozicije na lokalnim izborima. Neki se tiču onoga što vladajuća stranka nije uradila, a drugi su odnose na uspehe koje su ostvarile opozicione stranke, posebno glavna Republikanska narodna.

Turska ekonomija je u padu od 2018, ali su provladini birači do sada od izbora do izbora disciplinovano glasali za Erdogana i njegove kandidate. Međutim, mislim da je došao kraj njihovom strpljenju, naročito posle Erdoganove pobede na predsedničkim izborima 2023. godine.

Naime, od tada se nije mnogo promenilo u životnom standardu birača koji su glasali za njega. Naprotiv, stanje se pogoršalo. Erdogan nije koristio instrumente politike uoči ovih izbora kao što je to činio pre prošlih, nadajući se da će pobediti bez pružanja biračima raznih benefita.

Mislim da je to bio veliki problem. Minimalna plata je neznatno povećana, ali je inflacija u zemlji prilično visoka kao i kamate. Raste stopa nezaposlenosti, a troškovi života, posebno u velikim gradovima, nepodnošljivo su visoki. Uprkos tome, Erdoganova vlada je odbila da poveća penzije. Dakle, svi ovi ekonomski problemi imali su kumulativni efekat.

Istovremeno, pošto je reč o lokalnim izborima, tu su mnogo manji ulozi za provladine birače, odnosno nisu im toliko važni kao nacionalni. Stoga su neki odlučili da glasaju za glavne opozicione kandidate, drugi nisu izašli na birališta pa je opala izlaznost (76 odsto u odnosu na 87 procenata na izborima 2023. godine).

Takođe, neki glasači vladajuće AKP, odlučili su da podrže novu islamističku partiju (Nova stranka blagostanja) koja je sa desne pozicije dovodila u pitanje vladinu agendu.

Ona je zastupala ne samo ekonomski populistički diskurs već je i kritikovala Erdoganovu stranku da nije istinski konzervativna po nekoliko pitanja – od snažne porodice preko položaja LGBT populacije do palestinske krize.

Opozicija podmladila vođstvo

Kada je reč o glavnoj opozicionoj, CHP partiji, ona je povukla nekoliko dobrih poteza.

Pre svega, posle prošlogodišnjeg izbornog poraza je promenila lidera i uključila novu, mlađu generaciju kandidata, posebno u većim gradovima.

Na čelu nekih od ovih velikih gradskih područja kao što su Istanbul, Ankara i još nekoliko drugih, već od 2019. godine su gradonačelnici iz opozicije. Stoga su u pripremi za ove izbore imali dobru startnu poziciju i u kombinaciji sa opadanjem popularnosti vladajuće partije, ostvarili su odličan rezultat. Tom uspehu je doprinelo, kao što sam pomenuo, odliv dela birača vladajuće partije ka manjoj islamističkoj stranci.

Ankete sugerisale neizvesniji ishod izbora

RSE: Da li je rezultat iznenađujući jer ankete uoči izbora nisu sugerisale da će opozicija ostvariti takvu pobedu?

Esen: Izborni ishod je prilično iznenađujući kada je reč o uverljivosti pobede glavne opozicione CHP partije. Ona je ostvarila najbolji rezultat od 1977. godine. Nadmašila je vladajući AKP i postala najjača stranka u zemlji, što se nije desilo više od četiri decenije, a svakako u poslednje dve otkako je Erdogan na vlasti.

Pored rasta svog udela glasova na nacionalnom nivou, CHP je povećao broj provincija koje kontroliše na 35 od ukupno 81. Ali, mnogi od ovih gradova imaju veliki broj stanovnika. CHP je pobedila u šest od sedam najvećih gradskih oblasti u zemlji.

Istraživanja javnog mnjenja su sugerisala da će većina dosadašnjih gradonačelnika iz CHP biti ponovo izabrana, ali da će kandidati vladajuće stranke preuzeti od opozicije kontrolu nad nekim gradovima, te da će pobediti u ostatku zemlje.

Istraživanja javnog mnjenja su pokazivala da je manja islamistička Nova stranka blagostanja u usponu, ali ne i ovakvu pobedu opozicije.

Ja nisam očekivao da će CHP loše proći, ali svakako niko od nas nije očekivao da će ostvariti tako impresivnu pobedu. Mnogi opozicioni birači bili su zaista razočarani nakon prošlogodišnjeg izbornog poraza i nekako su očekivali najgore.

Zato su neki od njih, kao i posmatrači i vladini zvaničnici, bili iznenađeni.

Erdogan neće moći lako da podriva opozicione gradonačelnike

RSE: Šta sledi? Da li neka vrsta trvenja između lokalnih vlasti u gradovima u kojima je pobedila opozicija i centralne vlasti jer predsednik Erdogan nije toliko sklon podeli vlasti? Da li će pokušati da potkopa vlast u tim gradovima s obzirom na činjenicu da su ključne poluge moći na nacionalnom nivou, ili će zauzeti manje antagonistički pristup?

Esen: Već smo videli od 2019. godine natezanje konopa između CHP gradonačelnika u ključnim gradovima, posebno u Istanbulu, i centralne vlade. Turska ima autoritarni režim koji toleriše političku konkurenciju do izvesne mere.

Postoje redovni izbori, ali koji nisu ni slobodni ni fer. To znači da prevladava politički ambijent koji favorizuje vladajuću partiju. Zato vlada zaista čini sve što može da suzi demokratski prostor opozicionim partijama i svakako pokušava da ograniči fiskalne resurse opštinama pod kontrolom opozicije.

Ta politika će se verovatno nastaviti, ali mislim da će Erdoganu biti mnogo teže da zadrži ovu strategiju. Gradonačelnici iz CHP koji su ponovo izabrani sada će kontrolisati i lokalni opštinski savet u kome su u prethodnom sazivu imali manjinsku podršku.

To znači da će ovi saveti odobriti mnoge političke odluke gradonačelnika, a centralna vlada neće imati dovoljno moći da to spreči.

Dakle, zbor uverljive pobede opozicije, Erdogan nema mnogo manevarskog prostora da spreči pojedine poteze ovih gradonačelnika. On i njegova vlada će to pokušati, ali nisam baš siguran da li će to imati efekta.

Reč je o veoma iskusnim gradonačelnicima, posebno Istanbula (Ekrem Imamoglu). On upravlja najvećim turskim gradom koji, zapravo, ima više stanovnika od većine evropskih zemalja.

Gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu posle lokalnih izbora u Turskoj, 31. mart 2024.
Gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu posle lokalnih izbora u Turskoj, 31. mart 2024.

U Istanbulu živi skoro 18 miliona ljudi, kao i skoro dva miliona migranata te brojni turisti koji posećuju grad.

Dakle, zbog količine resursa kojima raspolaže, veličine samog biračkog tela koje kontroliše, Istanbul je zaista najveća politička nagrada. Mislim da će Imamoglu to iskoristiti sa velikim efektom.

Ne znam šta još Erdogan može da uradi osim neke vrste ograničavanje nadležnosti lokalnih samouprava predsedničkim ukazima. Naravno, to bi bila veoma rizična strategija zato što bi time dodatno centralizovao vlast u vreme kada više nije popularan kao nekada, a vladajuća stranka je svakako jako oslabljena.

Erdogan ne bi prihvatio vanredne izbore

RSE: Da li će opozicione stranke pokušati da kapitalizuju uspeh na lokalnim izborima tako što bi izdejstovale raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora, ili bar da se bolje pozicioniraju za redovne izbore na nacionalnom nivou?

Esen: Prvo, nisu sve opozicione stranke ostvarile uspeh na ovim izborima. Pored CHP, istakao bih samo manju islamističku Novu stranku blagostanja.

Sve ostale opozicione stranke dobile su manje glasova. U stvari, umerena turska nacionalistička partija IYI i prokurdska DEM partija su ostvarile razočaravajuće rezultate.

DEM je osvojio vlast u većini opština u kojima je dominantno kurdsko stanovništvo u kojima je pobedio i na lokalnim izborima 2019, ali njena izborna baza je skoro nestala u glavnim gradskim oblastima, jer su kurdski birači, shvativši da njihova partija ne može da dobije gradonačelnika, na kraju podržali kandidate CHP u nadi da će pobediti kandidata vladajuće stranke i to je uspelo.

Dakle, CHP i Nova stanka blagostanja su u dobroj poziciji da upute izazov vladi. U stvari, Nova stranka blagostanja je već tražila vanredne izbore. Ne mislim da bi Erdogan to prihvatio i verovatno će pokušati da upravlja zemljom dokle god može do sledećih predsedničkih izbora.

Opozicija neće žuriti sa preuzimanjem centralne vlasti

Mislim da će CHP slediti prilično oprezniji pristup. Neće tražiti vanredne izbore, jer nije nužno spremna da dođe na vlast. U ovoj partiji je upravo promenjeno vođstvo, ali treba da stabilizuje partijske redove. CHP verovatno igra na kartu da vladajuća AKP izgubi još više podrške građana zbog tekućih ekonomskih problema.

Turska ekonomija je zaista slaba i Erdogan će morati da preduzme neke oštre mere u narednim godinama kako bi se izborio sa ovim problemima. Stoga glavna opoziciona stranka verovatno ne želi da se nađe u poziciji da guta gorku pilulu i gubi podršku ako bi preuzela vlast.

Zato verovatno čeka svoj trenutak. CHP takođe želi da njeni gradonačelnici efikasno upravljaju svojim gradovima u narednih nekoliko godina da bi stekla još veću podršku i ojačala.

Tako da verovatno nećemo čuti zahteve iz glavne opozicione stranke za raspisivanje prevremenih izbora bar u naredne dve godine. Nakon toga se može nagađati.

Malo verovatna najavljena samokritika AKP

RSE: Kada je reč o poziciji turskog predsednika Erdogana i njegove AKP partije, on je rekao da je narod uputio "poruku" koju će "analizirati" uključujući "hrabru" samokritiku. Šta bi to značilo?

Esen: Pa, ne znam da li AKP može da se hrabro bavi samokritikom, jer je ona vladajuća stranka u sve autoritarnijem režimu, gde vlast monopolizuje predsednik Erdogan.

Dokle god je on na vlasti, teško je zamisliti sprovođenje značajnije reforme režima. Verovatno će doći do čistki u rukovodstvu vladajuće stranke. Verovatno će Erdogan smeniti neke nepopularne političare, regionalne lidere AKP u gradovima u kojima je doživela izborni poraz.

Ali, ne vidim nužno kako AKP može da se upusti u ovu vrstu samokritike jer bi to potkopalo Erdoganovu moć. Mislim da niko zaista ne može direktno da izazove Erdogana.

Pretpostavljam da se možda razgovara o nekim ustavnim promenama, jer se Erdogan suočava sa ograničenjem predsedničkog mandata.

Težak put do produženja Erdoganovog mandata

RSE: Erdogan je uoči ovih izbora poručio da neće tražiti promene Ustava da bi ostao na vlasti i posle 2028. Da li je to sada još manje verovatno i ko bi mogao da ga zameni na mestu lidera AKP?

Esen: Erdogan je, prema nekim tumačenjima, već u trećem mandatu, ali prema njegovom viđenju, služi drugi mandat. U svakom slučaju, Ustav ne dozvoljava da se kandiduje treći put.

On može da se založi za izmenu ustava kako ukinuo ovo ograničenje.

Možda se odluči da vrati neka ovlašćenja parlamentu kao način da odobrovolji neke manje opozicione stranke da bi podržale promene Ustava. Na primer, da se ukine prag od 50 odsto glasova u prvom krugu glasanja neophodnih za pobedu na predsedničkim izborima.

Videli smo da čak i Erdogan ima poteškoća da osvoji 50 odsto glasova u prvom krugu. Zato će pokušati da promeni to pravilo.

Možda će nastojati da progura ustavne promene koje ističu porodične vrednosti, tako da pridobije nazad konzervativne glasače koji su podržali Novu stranku blagostanja, koja je na ovim izborima osvojila skoro sedam odsto glasova na nacionalnom nivou i mislim da bi u narednim godinama mogla još ojačati.

Dakle, ove ustavne promene mogu ojačati Erdoganovu poziciju u nastojanju da se ponovo kandiduje za predsednika. Time bi, istovremeno, stekao priliku da razjedini opoziciju pridobijajući manje desničarske partije za usvajanje još konzervativnijeg Ustava.

U parlamentu, Erdogan može da prikupi 360 od 600 glasova, koliko je potrebno za raspisivanje referenduma. Ali, to nije nužno lak put jer Erdoganova vladajuća koalicija ima samo 320 poslanička mandata.

On može da pokuša da pridobije manje desničarske stranke, ali nije jasno koje bi ga podržale imajući u vidu da je Erdoganova AKP upravo doživela najveći izborni poraz otkako je osnovana (2001). Takođe, nije jasno koliko birača Erdogan može da pridobije u ovom trenutku. U najbolje slučaju, polovinu biračkog tela, ali verovatno manje.

Turski birači vremenom ne postaju konzervativniji. U stvari, čini se da su mladi glasači skloniji opoziciji a ne Erdoganu. On uživa veću podršku među starijim biračima, tako da ove ustavne promene ne bi nužno povećale podršku njemu.

Takođe, nisam siguran da bi u sadašnjoj političkoj klimi Erdogan pobedio na referendumu, tako da to nije lak put.

Erdogan će zbog krize morati da se više okrene Zapadu

RSE: Kako ovakve političke okolnosti u Turskoj mogu uticati na njenu spoljnu politiku? Da li će Erdoganova vlada pokušati da smanji razlike u odnosima sa saveznicima iz NATO-a kao što su Sjedinjene Države i susedna Grčka? Takođe, na njene odnose sa nezapadnim akterima, poput Rusije?

Esen: Erdogan je poslednjih nekoliko godina nastojao da balansira na međunarodnoj sceni igrajući na više karata, između dve velike sile SAD i Rusije, možda čak može i Kina da se uključi u ovu jednačinu.

On je je dosta oštro razgovarao sa zapadnim vladama, verbalno izazivao neke zemlje članice EU, usprotivio se nekim potezima SAD na Bliskom istoku, ali ne narušavajući nužno u potpunosti mesto Turske u okviru zapadnog vojnog saveza.

U isto vreme, on je uspostavio odnose sa Putinom na povoljnim osnovama, pregovarao sa njim, dobio neke koncesije, povoljan sporazum sa gasom, zeleno svetlo ruskog lidera da preduzme vojnu operaciju u severnoj Siriji.

To je spoljnopolitička strategija koju koriste desničarski populistički lideri, kao što su Vučić, Orban. Kada je reč o Turskoj, ona je članica NATO-a i istorijski konkurent Rusije, pa se Erdogan uzdržao od proruskog držanja, za razliku od dvojice političara koje sam upravo pomeuo. Ali, to je manje-više ista strategija ravnoteže snaga, igranje na više karata, dobijanje ustupaka sa obe strane i pokušaj da se opstane kao populistički autokrata u ovakvoj međunarodnoj klimi. Mislim da će Erdogan nastaviti tu strategiju.

Ali, imajući u vidu razmere ekonomskog pada, mislim da će Turska u bliskoj budućnosti morati malo da se približi Zapadu jer joj je potrebna finansijska podrška sa te strane i veće investicije. Stoga ne znam da li Erdogan može da priušti izazivanje Zapada, pa zato očekujem neku vrstu njegovog odmerenijeg diskursa.

On će početkom maja posetiti SAD i sastati sa Džom Bajdenom (predsednik SAD) u Beloj kući.

Već je dao zeleno svetlo prvo Finskoj, a zatim Švedskoj za ulazak u NATO.

Tako da će verovatno pokušati da bude popustljiv prema SAD.

Erdogan će teško zaustaviti uspon opozicije

RSE: Na kraju, da li bi glavna opoziciona CHP partija mogla da kapitalizuje uspeh na lokalnim izborima tako da pobedi i na sledećim parlamentarnim i predsedničkim izborima, s obzirom na to da prošle godine nije iskoristila razočarenje javnosti ekonomskom krizom i zemljotresom koji je otkrio slabost sistema, kao što je nekvalitetna gradnja povezana sa korupcijom i tako dalje?

Esen: Glavna opoziciona stranka svakako može da kapitalizuje svoju pobedu na lokalnim izborima i pretvoriti je u veliku prednost na sledećim predsedničkim izborima. Možda smo svedoci početka kraja Erdoganovog režima jer je njegova AKP već iskusila trend opadanja glasova u poslednjih deset godina.

Bilo je nekoliko prilika u kojima je vladajuća partija uspela da zaustavi rastuću (opozicionu) plimu, ali čini se da je ovo proces koji traje.

Sve ove godine Erdogana je na vlasti oddržavala ne nužno vitalnost i izborna snaga njegove vladajuće stranke, već pre fragmentacija i podele unutar opozicionog tabora.

Sada kada je glavna opoziciona stranka ostvarila tako čistu pobedu, mislim da će te podele u velikoj meri pripadati prošlosti.

Opoziciji neće nedostajati popularnih političara da se kandidutuju protiv Erdogana.

Njemu će biti teško da to zaustavi. Čak i ako pokuša da onemogući Imamoglua, glavna opoziciona stranka ima druge kredibilne kandidate, posebno Mansura Javaša, aktuelnog gradonačelnika Ankare.

Gradonačelnik Ankare Mansur Javaš posle lokalnih izbora u Turskoj, 31. mart 2024.
Gradonačelnik Ankare Mansur Javaš posle lokalnih izbora u Turskoj, 31. mart 2024.

Dakle, nije samo jedna popularna harizmatična figura unutar opozicije ta koja zaista izaziva Erdogana, već je nekoliko drugih kandidata u usponu na horizontu. Čini se da oni dobro rade svoj posao u vođenju svojih gradova i ne vidim kako može da se promeni sadašnji trend.

Ali, što je još važnije, Erdogan se suočava sa izazovima sa različitih strana. U prvom redu iz glavne opozicione stranke, posebno u velikim gradovima. Uobičajena pojava za desničarsku populističku vladavinu je da ove stranke gube izbore u glavnim gradskim oblastima, ali je dosada mogao da to nadoknadi mobilizacijom masa na selu i malim mestima.

Međutim, izgleda da AKP sada ima konkurenciju u ovim oblastima iz manje islamističke stranke koja je sve privlačnija.

Dakle, Erdoganu će biti zaista teško da se izbori sa ova dva različita izazova, zbog čega postoji mnogo optimizma i osećaja olakšanja u opozicionom taboru.

Ne želim da pravim preterano optimističku projekciju, jer je ovo još uvek autoritarni režim.

Tek treba da se vidi i to će biti postepen proces, ali možda se približavamo kraju Erdoganovog režima.

Koliko je Erdogan uzdrman?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:04:43 0:00

XS
SM
MD
LG