U čemu je tajna vladavine Đukanovićeve partije

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto se u Crnoj Gori već dve decenije ne menja vlast. Sagovornici su bili dva politička analitičara iz Podgorice - Žarko Rakčević i Svetozar Jovićević.

Bilo je reči o mehanizmima kojima se Demokratska partija socijalista održava na vlasti, zašto je opozicija slaba i razjedinjena, kako Beograd utiče na političku scenu Crne Gore, o ulozi Srpske pravoslavne crkve, može li sukob između dve vodeće ličnosti vladajuće koalicije - predsednika Crne Gore Filipa Vujanovića i predsednika parlamenta Ranka Krivokapića uzdrmati vlast, kao i o tome kakve su šanse da se u Crnoj Gori pojavi ozbiljna alternativa vladajućoj koaliciji, koja bi imala šanse da osvoji vlast.

Omer Karabeg: Kako tumačite ovu dugovečnost vladajuće garniture u Crnoj Gori? Da li je u pitanju slabost opozicije ili snaga vladajuće partije?

Svetozar Jovićević: To je zaista rijedak politički fenomen, ne samo na ovim prostorima, nego i šire. Pokušaću da dam neka objašnjenja. Kada je 90-ih godina došlo do raspada zemlje i sistema, Demokratska partija socijalista - jašući na valu nacionalizma koji je inicirao Milošević i potpuno povezana sa njegovim režimom - predstavila se kao jedini naslijednik Saveza komunista Jugoslavije, prisvajajući sve poluge vlasti koje je on do tada držao. Raspolagala je, za naše uslove, ogromnim fondovima koje je naročito koristila pred izbore. Ona je tada, da bi inscenirala ili fingirala višepartijski sistem, i
sama preko organa bezbijednosti učestovala u formiranju različitih partija. Svima je danas poznato da je, recimo, najjača opoziciona partija formirana uz pomoć Demokratske partije socijalista. To su kasnije i lideri tih stranaka priznali. Tako da smo dobili višestranački sistem koji de facto to nije bio. Demokratska partija socijalista se razvila u političkog mastodonta koji sve drži u svojim rukama. Preko svojih aktivista na terenu znali su bukvalno svakog čovjeka, njegove potrebe, nevolje i probleme. Zahvaljujući fondovima koje su kontrolisali, bili su u stanju da svakome učine po nešto - nekome da zaposle člana porodice, nekome da izgrade put i tako dalje. Stvorio se utisak da njima niko ništa ne može, da će oni vječito vladati. Pojavio se defetizam kod birača, pa su ljudi počeli ovako da rezonuju - ako već ne možemo da ih pobijedimo, onda im se pridružimo.

Žarko Rakčević: Crna Gora je mala država u kojoj faktor ekonomske zavisnosti i straha igra veliku ulogu. Crna Gora je mali sistem, lak za upravljanje, ali i za kontrolu i manipulaciju. Vlast se može osvojiti sa nekih 170 do 175 hiljada glasova, a upravo je otprilike toliko ljudi na budžetu. Imamo 105 ili 110 hiljada penzionera i osoba koje primaju neku vrstu pomoći iz budžeta, a u administraciji - što državnoj, sto lokalnoj - i u javnim službama
radi oko 55.000 ljudi. Najveći broj tih ljudi su, vjerujem, glasači vladajuće koalicije, jer se stalno podgrijava osjećanje - da nije DPS-a ne bi bilo ni penzija. Na drugoj strani članstvo u vladajućoj partiji donosi privilegije - mjesta u upravnim odborima, sinekure, kola, besplatno korišćenje mobilnih telefona i niz drugih beneficija koje su se namnožile tokom 20 godina vlasti i kojih se nije lako odreći. O tome ljudi progovore tek kad ostanu bez posla, pa tako imamo svjedočenja otpuštenih policajaca da su morali da budu članovi DPS-a, da su morali da vrbuju glasače, da prešute neke kriminalne radnje i tranzit nelegalnih roba preko granice i tako dalje. Ovaj sistem je građen 20 godina uz neosporno vješto kormilarenje. Ne treba potcijeniti izuzetnu vještinu političkog surfovanja vodećih ljudi vladajuće koalicije koji su preživjeli nekoliko država i nekoliko ideologija i zadržali monopol vlasti. To, nažalost, traje već 21 godinu i ta nesmjenjivost vlasti u Crnoj Gori zaista zabrinjava.

Omer Karabeg: Zbog čega crnogorska opozicija već godinama ne može jedinstveno da nastupi na izborima? Šta je to što je razjedinjuje? Da li su u pitanju sujete lidera ili velike razlike u političkim programima?

Svetozar Jovićević: Sujeta ima - sigurno, ali mislim da to nije dominantno. Crnu Goru već 20 godina oštro dijeli odnos prema državnom pitanju – dijeli i porodice, i partije, i prijatelje. U situaciji kada je potpuno nejasna i neizvjesna državna sudbina Crne Gore teško je očekivati konsenzus među političkim subjektima, koji imaju potpuno različit pristup tom krucijalnom pitanju. Mnogi analitičari često su znali kritikovati Crnogorce ističući da je u Srbiji došlo do formiranja DOS-a u kome su se našle mnoge raznorodne političke stranke, dok se u Crnoj Gori ne mogu složiti ni tri partije. Ali u Srbiji su sve članice DOS-a imale manje-više jedinstven stav oko statusa Kosova, dok je u Crnoj Gori bilo nemoguće postići takvo jedinstvo oko državnog pitanja. Odnos prema državnom pitanju je suštinski dijelio opoziciju i onemogućavao njen jedinstven nastup. Zbog toga se DPS ne plaši opozicije, ali ono čega se istinski plaši je formiranje bloka građanski orjentisanih grupa ili partija koje imaju jasnu poziciju prema državnom pitanju, ali i jasan kritički stav prema karakteru ove vlasti. To je ono što njih brine jer bi takav politički subjekt mogao pridobiti dio njihovih glasača. Na žalost, takvih subjekata nema. Bio je već poznati pokušaj sa Grupom za promjene, koji iz poznatih razloga nije uspio i sada smo tu gdje jesmo.

Žarko Rakčević: Nije lako smoći snage i boriti se sa takvim mastodontom, sa
takvom hobotnicom koju je napravila vladajuća koalicija i koja je pokrila sve u Crnoj Gori - da se našalim - od rudara 100 metara ispod zemlje do 10 hiljada metara iznad zemlje, gdje lete avioni Montenegro airlines-a. Oni bukvalno kontrolišu sve pore društva. Teško je boriti se protiv njih, ali moram reći da i opoziciji nedostaje osmišljenog, strateškog nastupa i procjene šta je važnije, a šta je manje važno.

Crkva ušla u modu

Omer Karabeg: Koliko Beograd utiče na crnogorsku političku scenu? Ima li partija koje su direktni eksponenti Srbije?

Svetozar Jovićević: Nažalost, utiče. Ako bi me neko pitao da izdvojim jedan jedini glavni razlog zašto se ova vlast toliko dugo održava, pomenuo bih ponašanje opozicionih partija takozvane prosrpske provinijencije, čije se djelovanje može svesti na jedan apsurd. Oni se bore za vlast u državi koju na mnogo načina negiraju. Naravno da se tu ne može očekivati uspijeh. Ima tu pomaka u zadnje vrijeme, ali kada se ponadate da se nešto promijenilo, onda dođu popis ili izborni zakon i ponovo najvažnije stvari postaju nacionalni simboli, zastave i tome slično.U pozadini takvog ponašanja nekad direktno, a vrlo često indirektno, stoje institucije iz Srbije. Prije svega Srpska pravoslavna crkva, ali i srpski politički establišment. Kako drukčije tumačiti činjenicu da vlada Srbije podržava Srpsku pravoslavnu crkvu u sporu sa Crnom Gorom oko imovine, za naše uslove enormne imovine, koja se prostire skoro na trećini teritorije Crne Gore. Srpska vlada kaže da vodi računa o interesima i pravima srpskog naroda. Ali ko je taj srpski narod? Pa, to je moj brat od strica, brat od
tetke ili moj prvi komšija. To su oni ljudi koji jesu Crnogorci, koji su ovdje rođeni, ovdje žive i ovdje će umrijeti, ali u svojoj svijesti imaju jače izraženu srpsku komponentu. Srpska politika je uvijek to koristila, direktno ili indirektno to i sada čini. To je, nažalost, konstanta sa kojom treba računati još dugo vremena, ali je pitanje kakav treba da bude odgovor Crne Gore na sve to. Treba li da mi svaki put dokazujemo da smo Crnogorci, da se prepiremo oko našeg identiteta, naše istorije, naše crkve, da negiramo različite komponente naše svijesti, pa i onu srpsku? Ne. Pravi odgovor je da naša država bude uspješna, pravno zasnovana, demokratski utemeljena, pravedna, da obezbijeđuje ravnopravnost za sve svoje građane bez obzira kojoj naciji pripadali.

Žarko Rakčević: Beograd je uticao i uticaće i u narednom periodu. To je datost. Neznatne su oscilacije u ponašanju zvaničnog Beograda prema Crnoj
Gori. U Srbiji je suviše političkih subjekata koji i dan danas negiraju i crnogorsku državu i crnogorsku naciju. Iako je to datost s kojom treba dugoročno računati, ja sam ubijeđen da je su danas glavni problemi Crne Gore kriminal, korpucija, nepostojanje pravne države i uništena privreda. To bih sigurno stavio na prvo mjesto. I da podsjetim. I pored sijaset uvredljivih izjava velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve na račun crnogorske države i crnogorskog naroda, koji se ne samo dovodi u pitanje nego se i vrijeđa i upoređuje đavolom, sotonom, kopiletom, Srpska pravoslavna crkve je prema svim anketama jedna od institucija kojoj se najviše vjeruje u Crnoj Gori. To se meni ne sviđa, ali je to tako.

Svetozar Jovićević: Tačno je da Srpska pravoslavna crkva uživa najveće povjerenje. Ja mislim da to nije toliko vezano za samu tu crkvu - koliko za činjenicu da smo decenijama potpuno ignorisali religiju. Ljudi su se odvojili
od crkve, ja ne mislim da su time mnogo izgubili, ali to se desilo. I sada je odjednom crkva ušla u modu. Svi slave sve moguće slave i crkvene praznike. Vraćaju se stari običaji. Nemam ništa protiv toga, ali to mi liči na pomodarstvo. No, bez obzira na to, mislim da je odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi jako bitno i važno pitanje i nije ga lako riješiti. Za mene nije sporno da Srpska pravoslavna crkva ima svoje eparhije po Crnoj Gori, nemam ništa protiv toga, ali sam, kao građanin Crne Gore, protiv toga da crkva iz neke druge, ma koliko nama bliske države, gazduje našim dobrima. Ja prosto ne mogu da se pomirim s tim da cetinjski manastir, koji je sinonim za crnogorsku državu i koji nema nikakve veze sa Srpskom pravoslavnom crkvom, pripada toj crkvi.

Čistilište

Omer Karabeg: Kako gledate na sukob između predsednika Crne Gore Filipa Vujanovića i predsednika parlamenta Ranka Krivokapića? Da li će on uzdrmati vladajuću koaliciju?

Žarko Rakčević: Ne mislim da će taj sukob uzdrmati vladajuću koaliciju. Tu postoje izvjesne razlike, ali ne tolike da bi uzdrmale monopol o kojem smo pričali i slast dvodecenijskog vladanja. To je daleko od ozbiljne konfrotacije. Mislim da je to više kao neka zvečka za djecu. Zabava.

Svetozar Jovičević: Degutantno mi je da to komentarišem. Neozbiljno je i neodgovorno da se čelnici dvije vladajuće partije, koje su u zagrljaju već 12 ili 13 godina, prepucavaju oko nekih identitetskih pitanja. Prva pomisao čovjeka naviknutog na mnoge političke mahinacije je da je to inscenirano, da to nije stvarni sukob, nego dodvoravanje jednoj ili drugoj strani. Ne dolikuje predsjedniku države da sada kaže da mu se ne sviđa državna himna, a nije mu smetala svih 7 ili 8 godina njegovog mandata. Moram reći da to izgleda smiješno. Sa druge strane, Krivokapić se predstavlja kao tvrdi branitelj
crnogorskog identiteta - često u tome pretjerujući. Ja mislim da će to biti bura u čaši vode. Rekao bih da i jedan i drugi, iako to, naravno, neće priznati, imaju aspiraciju da budu kandidati vladajuće koalicije na slijedećim predsjedničkim izborima - vrlo je vjerovatno da se Đukanović zbog raznih okolnosti neće kandidovati - pa u onom drugom vide potencijalnog rivala.

Omer Karabeg: Moram da kažem da me je iznenadila izjava predsednika Vujanovića da u Crnoj Gori postoji ekstremni crnogorski nacionalizam. To je prvi put da takva optužba dolazi iz vladajućih krugova. Kako to tumačite?

Žarko Rakčević: Mislim da se predimenzionira opasnost od crnogorskog nacionalizma. Vrlo često se ljudi koji se bore za crnogorsku naciju i državu i za svoju vjeru, koji dižu glas protiv asimilatorskog ponašanja Srpske pravoslavne crkve i pojedinih krugova iz Beograda, proglašavaju crnogorskim nacionalistima. Moguće je da se i u malom narodu, kakav je crnogorski, pojavi nacionalizam, ali mislim da bi se to u ovom času teško moglo spočitati pripadnicima crnogorskog naroda. Bez obzira na neka pretjerivanja i izjave koje ja nikad ne bih potpisao, mislim da nema osnova za to.

Svetozar Jovićević: Vujanović nam otkriva Ameriku sada kada su se neke njegove stvari i stavovi našli na udaru. Nacionalizma ima svuda u Evropi, pa i kod nas. Ne bih to označio kao ekstremni nacionalizam, naročito ne šovinizam, ali ne lezi vraže, na izazove koji dolaze iz Srbije vrlo često se neracionalno reaguje i to predstavlja opasnost. Zbog toga naš odgovor na to mora biti krajnje racionalan. Unaprijedimo sami sebe, budimo kritični prema sebi samima, pa će ovo drugo postati marginalno.

Omer Karabeg: Ima li šanse da se u Crnoj Gori pojavi ozbiljna alternativa sadašnjoj vladajućoj koaliciji, koja bi zaista imala šanse da osvoji vlast?

Žarko Rakčević: Ja to priželjkujem. Volio bih da se pojavi politički subjekt koji će biti za državu Crnu Goru i za evroatlantske integracije i koji će ugroziti
monopol Demokratske partije socijalista i Socijalističke partije. Nadam da će se do narednih izbora pojaviti takva partija ili makar grupa građana. Daleko sam od pomisli da bi oni mogli odnijeti pobjedu na izborima, to nije realno, ali vjerujem da bi takva partija mogla osvojiti 8,10,12 procenata glasova, što bi dovelo do debalansa na političkoj sceni, ugrozilo monopol DPS-a i SDP-a i otvorilo proces demontiranja njihove vlasti. Vjerujem, takođe, da će i Crna Gora morati da prođe kroz ono što se sada dešava u Hrvatskoj, a što bih nazvao čistilštem desanaderizacije, jer je ovo što imamo u Crnoj Gori zaista teško prihvatljivo.

Svetozar Jovićević: Mogla bi da se pojavi, a to svi i priželjkujemo, mala partija, koja ne može osvojiti mnogo, ali može ući u biračko tijelo DPS-a. Jer, ako ta partija uzme glasove sadašnjoj opoziciji, onda tu nema sreće, onda će to biti nešto što apsolutno odgovara DPS-u. Mora se pojaviti partija kojoj DPS ne može nabijati na nos nejasan odnos prema državi i u kojoj će biti ljudi koji su
čisti i nijesu, kao najveći deo političkog establišmenta, upleteni u različite afere. Takva partija bi imala šanse da nešto osvoji, pa makar i 5 posto glasova. I to bi bilo dovoljno da se okrnji hegemonija DPS-a, ali samo pod uslovom da ta partija uzme glasove DPS-ovog biračkog tijela. Ali ja naslućujem i nešto drugo. Možda ću reći nešto u šta mnogi neće povjerovati. Uvjeren sam da je inostrani faktor, prije svega mislim na Evropsku uniju i Sjedinjenje Američke Države, svejstan fenomena nepromjenjivosti vlasti u Crnoj Gori. Ako se odluče da nešto preduzmu, mislim da će oni pokušati da unutar vladajućih partija nađu relativno nove ličnosti, koje bi mogle preuzeti dirigentsku palicu od ljudi koji su već punih 20 godina na vlasti i koji su se u mnogo čemu kompromitovali. Jedno vrijeme se moglo naslutiti da daju podršku novom mlađahnom predsjedniku vlade, ali nijesam siguran da će to predugo trajati, ukoliko on ne postigne konkretne rezultate. Možda će se pojaviti neka druga jača ličnost, koja može preuzeti dirigentsku palicu u Demokratskoj partiji socijalista. Ja to nagađam, možda nijesam u pravu.