Dostupni linkovi

logo-print

Selo Lokve: Dvonacionalni povratak uprkos vlastima



Žana Kovačević

Ratna ’92. i ’93. gotovo su zbrisle sa lica zemlje selo Lokve u blizini Domanovića, na pola puta između Čapljine i Stoca. Mještani Lokvi, međutim, nisu odustali - vratili su se, obnovili kuće, podigli nove zasade voća i loze i krenuli od početka, sve sami i bez pomoći lokalne vlasti i države.

Uradili su i popravili koliko su mogli, ali tvrde da sami ne mogu dalje, te da lokalna politika i političari ipak moraju priznati da su oni tu, u Lokvama, gdje su oduvijek i bili, te da ih prestanu ignoroisati.
"Do rata smo imali tri nacije, sad imamo samo dvije. Jednom smatram one koji su ostali na svome, a drugom one koji su pomjereni sa ognjišta, bez razlike koje vjere.."

U selo Lokve stiže se za dvadesetak minuta iz Čapljine. Iz Mostara treba desetak minuta duže, a najbliže je Domanovićima. Kraj poznat po uzgoju voća, a vijekovima su se na ovom području uzgajale najkvalitetnija žilavka i blatina, autohtone vinske sorte.

Na 200 metara nadmorske visine, iznad kanjona Neretve i korita Bregave, uspijeva sve što se u zemlju baci. Uz put, od glavne ceste do Lokvi, je novopodignuto Bobanovo, naseljeno Hrvatima iz srednje Bosne.

U ratu potpuno iseljene, u Lokve 1998. godine prvi se vratio Marinko Mihić. Našli smo ga sa komšijama, Bošnjacima i Srbima, u nekadašnjem centru sela, gdje i danas stoje porušeni dom kulture i osnovna škola. Priča kako su Lokve dočekale kraj rata:

„Potpuno iseljeno. I ono je, koliko ja znadem, bilo zamišljeno da se ne vraćaju Selo Lokve

Selo Lokve

ni Srbi ni muslimani, već je napravljeno dole ovo veliko naselje Bobanovo selo, u kome je trebalo, kako su oni kazali - mi to ne znamo, da im je obećano bilo po deset hektara svakome od opčićkog i od lokavskog imanja i da bude to njihovo. Ja smatram da su ti ljudi prevareni gore nego ja. I po meni, do rata smo imali tri nacije, sad imamo samo dvije. Jednom smatram one koji su ostali na svome, a drugom one koji su pomjereni sa ognjišta, bez razlike koje vjere. A po čitavoj BiH selio se oni ondole, oni ondole. Mi pokretani smo svi braća. I evo danas smo se sastali mi koji smo se ponovo vratili na svoje i radimo i živimo. I nakon toliko vremena država zaživjela još nije, koliko vidim. Ne osjećam od nje nikakve bezbjednosti ni koristi. Imanja nisu zaštićena, rade mafije šta hoće.“

Neuklopljeni u Dejton

Okupljeni ispred nekadašnjeg doma kulture mještani pokazuju da na ulazu u Lokve nikada nije vraćena tabla sa natpisom, pa ko ne zna - ne može ovo selo lako ni naći. A kakva je veza politike i table pojašnjava Marinkov komšija iz sela Himzo Šator:

„Lokava nema, tzv. herceg-bosna, i ljudi u mjesnoj zajednici Lokve gdje žive Bošnjaci i Srbi nisu se uklopili u Dejton, nema ih na mapi nikako, a oni su tu.“

U Bobanovu uređene okućnice, asfalt i ulična rasvjeta. Gdje počinju Lokve a završava Bobanovo, zna se tek po posljednjem stubu ulične rasvjete. Iz Bobanova niko nije želio govoriti za naš radio jer, kako kažu, imali su loša iskustva sa medijima.

Čak ni kiša, tmuran i siv novembarski dan ne kvari idiličnu sliku sela Lokve. Uređeni vinogradi, podigniti novi zasadi voća koje ovdje, kažu, uspijeva kao nigdje u dolini Neretve, uzorana zemlja spremna za nove mladice. Kiša, koja pada bez prestanka, pojačava miris čempresa kojih ima svuda naokolo, a najviše u dvorištu nekadašnje škole, koja je srušena poslije rata.

U Lokvama ima više od 40 momaka za ženidbu, koji će ako se ožene zauvijek otići, kaže Mehmed Šunjo, koji i sam nekada išao u ovu školu:

Selo Lokve

Selo Lokve

"Škola je renovirana tri puta do rata. Sad iza rata - vidjeli ste šta je. Bošnjaci đaci idu autobusom za Domanoviće, Ovčiće i u Mostar. Škole nema. Koliko će potrajati? Već je evo 12 godina, možda još deset - živ niko ne zna. Iz vlasti niko ovdje nije došao, iz Sarajeva ili Mostara, Čapljine. Evo i ovaj novi načelnik bio je nedavno u Sarajevu na tv-u, on još nije došao u Lokve da se obrati narodu. Nismo mi protiv njega, nedajbože, ali dva naroda ovdje žive, snalazi se kako ko zna i umije.“

U školu u Lokvama, podignutu je još davne 1924. godine, išla su djeca iz tri okolna sela. 1934. godine sagrađen je dom kulture, a tek nakon toga selo je dobilo crkvu i džamiju - sve od hercegovačkog kamena koji još čvrsto drži zidove. Uz malo brige i pomoći lokalne vlasti i opštine Čapljina moglo bi se kao nekad, ali toga nema, kaže Senad Šator:

„Škola, dom, putevi, rasvjeta - niko. Samo dolaze ovdje kad su izbori. Mjesec, dva dana prije izbora - daj kule, vile, obećavanja, a na kraju od tog nema ništa.“

Lokve još uvijek nemaju uličnu rasvjetu, asfalt je iz 80-ih godina, a zahvaljujući ličnim poznanstvima lokalnog imama i vjeroučitelja Amira Šatora, u selo je poslije rata stiglo tek nekoliko stotina metara novog asfalta. Uspio je obnoviti i lokalnu džamiju. Pita sviđa li nam se. U nedostatku novca sam je projektovao. Taman je kolika i kakva treba mještanima Lokvi. Amir ne odustaje, kaže uskoro se ženi, vjeruje da ima budućnosti u rodnim Lokvama i da će tu i ostati:

„Rješenje problema je jednostavno, a to je da se uvede podsticaj na prozvode. Da ljudi za ono što prodaju po tim niskim cijenama na pijacama u Tasovčićima i u Sarajevu imaju određeni podsticaj da ga mogu platiti na vrijeme. Jer desilo se prošle godine, ja ću uzeti samo jednu kulturu, radi se obreskvi, Hepok je otkupio svu breskvu, cijena je bila pola marke. Da se džava pobrinula, pa da na to da bar 20, 30 feninga, ljudima bi se isplatilo i mogli bi živjeti od te grane na ovim prostorima.“

Dok napuštamo Lokve i plato Dubrava ispraćaju nas i dalje kiša i omamljujući miris primorskog bilja i čempresa, obrađene njive koje čekaju nove zasade. I nije teško vjerovati Amiru sa kraja priče da će ipak i on i ostali ostati u Lokvama - jer se ovakva ljepota teško zauvijek napušta.
XS
SM
MD
LG