Dostupni linkovi

logo-print

Zarastanje bosanskih rana


Gradska vijećnica bila je spaljena u toku rata

Gradska vijećnica bila je spaljena u toku rata

Priredila: Sabina Čabaravdić

Nakon što je napisao knjigu o krvavom raspadu Jugoslavije, Roger Cohen 16 godina nije dolazio u Bosnu. U tekstu kojeg objavljuje New York Times on kaže kako se nije mogao iznova suočavati s još jednom balkanskom istorijskom lekcijom koja podrazumijeva ignorisanje dobronamjernih ljudi.

“No, lijepo je vratiti se”, piše Cohen opisujući kako je tiho u bosanskom glavnom gradu, medju prelijepim brdima koja više nisu sinonim za smrt. Svidjelo mu se polako voziti sarajevskim ulicama bez straha od toga šta ga čega kad predje liniju.

Autor opisuje suvenirnice u kojima se dobro prodaje karta Grada pod opsadom, japanske turiste koji obilaze mjesto turističkim autobusima.

Cohen primjećuje kako je, od zvuka granata ili drugih projektila, ljepše slušati čak i strahote poput prigovora o “bijednoj upravi, korupciji, neprimjenljivom Daytonu, političkim strankama podijeljenim po etničkoj liniji...”

Sasvim slučajno Robert Cohen je sreo Tarika Šabanovića, mlađeg Farukovog brata, o kojem je pisao kad je pogodjen ispred hotela Holiday Inn, 1995.godine. Tarik se medjutim, prilikom ovog susreta prisjetio dogadjaja od 9.novembra 1993., kad mu je bilo devet godina.

"Bio sam u školi s mojim Mickey Mouse ruksakom, čekao da zvoni i da idem kući, kad sam čuo reski zvuk koji je proparao zrak. Nakon 18 mjeseci rata znaš šta je to i da se moraš baciti na pod. Iz ležećeg položaja vidio sam druga koji nije imao oko. Pogledao sam desno i ugledao Sahira Kapu kojem je zjapila rana iznad desne nadlaktice. S lijeve strane uvijek mi je bio najbolji prijatelj, Vedad Kujkanović, koji je živio u mojoj zgradi. Nigdje ga nisam vidio. Bio je raznesen u komadiće. Onda sam pogledom tražio moju učteljicu, Fatimu Gunić. Njena je glava ležala na katedri, a iz rupe na školskoj tabli virila je kosa”.

Tarik je pobjegao i blizu zgrade sreo Faruka koji ga je odnio do stana. Nešto kasnije susreo je uplakanu Vedadovu majku. Nije uspjela pronaći niti jedan komadić svoga sina na kojeg bi spustila oproštajni poljubac. “Jedino što je srpska granata ostavila od njenog djeteta bili su zubi”, piše Cohen.

Autor detaljno opisuje i vrlo emotian susret s Farukom kojem je bilo 20 godina kad ga je pronašao u sarajevskoj bolnici na Koševu kako gleda video na kojem je zabilježeno njegovo ranjavanje kojeg su posmatrali vojnici UN-a i nisu preduzeli ništa. “Svojom je paralizom Zapad podržavao genocid nad bosanskim muslimanima što se na kraju završilo Srebrenicom”, kaže Cohen.

Nakon teksta kojeg je objavio o Faruku, zainteresirali su se liječnici u New Yorku. On odlazi na liječenje gdje ga, nakon sarajevskog mraka u odsjaju svijeća, dočekuje Manhattan, slap najjače svjetlosti.

“Bio sam u Maimonides medicinkom centru u Brooklynu s ogromnim prozorom s kojeg se vidio cijeli Manhattan, kao razglednica. A onda su mi liječnici rekli da više nikada neću hodati i cijeli je grad potonuo u mrak", priča Faruk Šabanović, koji se vratio u Sarajevo.

Studirao, zaljubio se i oženio. Potom razveo. Počeo je raditi muzičke spotove i reklame, a onda shvatio da je “svoje dragulje prodavao za lažove koji proizvode deterdžente”. A onda je odlučio napraviti i film u kojem bi ispričao svoju priču, s posebnim akcentom na šestomječno naporno treniranje nakon kojeg je, prvi put u 17 godina, ustao i stajao 30 sekundi.

"On je Bosanac, borac, neko tko živi i dijeli sa svima. Interesuju ga ljepota i mir. Ne rat” piše Cohen.

Film se zove "Ptice poput nas", a podložak mu je poema koju je u XIII stoljeću napisao Farid al-Din Attar. Faruk je napisao scenarij za ovaj 3D animirani film. Angažovan je i brat Tarik.

Bilo mu je teško naći u Sarajevu kvalficirane ljude. Dvojica koji su bili tehnološki dobri bili su Srbi s Pala, ratnog sjedišta nacionalista koji su bombardirali Sarajevo. Možda je jedan od njih ispalio granatu na Tarikovu učionicu? Možda je drugi bio snajperist koji je paralizirao Faruka?

Faruk ih zaposlio 2010. Oni su puno pričali o ratu. Kasnije je jedan od njih poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na pogrebu u blizini Pala rečeno je da je “napravio grešku što je radio za muslimane”.

“Ali nastaviš dalje vjerovati. Čak i kad 17 godina traje dok prvi put ne staneš na svoje noge, makar i 30 sekunndi. Svako, i najmanje ozdravljenje se računa.”

“Zapošljavanje momaka s druge strane bila je konačna pobjeda”, prenosi Tarikove riječi Robert Cohen u svom tekstu “Zarastanje bosanskih rana”

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG