Isječena košarkaška lopta kao prijetnja i pokušaj zastrašivanja. S tim se suočio Nedim Salaharević, svjedok na suđenjima za ratne zločinima nad Bošnjacima u Vlasenici koji su se dogodili tokom 90-ih prošlog stoljeća.
Salahareviću su 1992. godine u Vlasenici ubijeni otac i brat, koji su prethodno s njim i majkom bili u kućnom pritvoru, a kasnije i logoru "Sušica".
O maltretiranju i zločinima koje su proživjeli Nedim je svjedočio u nekoliko sudskih procesa koji se odnose na ratne zločine u tom gradu na istoku Bosne i Hercegovine.
On je o stradanju svoje porodice govorio kao svjedok i 12. jula, na ročištu u predmetu "Mane Đurić i ostali", kojima se pred Sudom BiH sudi za zločine u Vlasenici.
Jedan od optuženih u ovom predmetu je i Miroslav Kraljević, aktualni načelnik općine Vlasenica i kadar Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika.
Nešto više od dva mjeseca nakon ovog svjedočenja Nedim se, kako tvrdi, suočio s pokušajima zastrašivanja kada je tokom posjete porodičnoj kući, na teritoriji entiteta Republika Srpska (RS), u dvorištu pronašao isječenu košarkašku loptu.
"Vjerujem da je bilo isplanirano, jer je moj brat bio košarkaš. To je bila poruka da ću završiti kao ta lopta, odnosno kao što je završio moj brat", ističe on za RSE.
Prema podacima udruženja preživjelih, u Vlasenici je tokom rata ubijeno oko 2.800 Bošnjaka.
Od maja do kraja septembra 1992. godine kroz logor Sušica prošlo je više od 8.000 osoba, a prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog križa ubijeno njih 1.617.
Među žrtvama je i Nedimov otac, Muhamed, te brat Edin koji je bio košarkaš tuzlanske "Sloboda Dite" i juniorski reprezentativac bivše Jugoslavije.
Nedim se prisjeća da njegovog brata, kao jednog od najtalentiranijih košarkaša u bivšoj državi, nije spasila ni činjenica da je imao 18 godina, kao ni molbe iz beogradskih klubova Partizan i Crvena Zvezda da ga se oslobodi iz logora.
Očeve posmrtne ostatke pronašao je u masovnoj grobnici 2009. godine, a iste godine je identificirao i brata Edina čije kosti su pronađene u nekoliko masovnih grobnica.
Svjedoci bez zaštite
Nedim danas živi u Tuzli, a rodnu Vlasenicu posjećuje tek povremeno.
Izrezanu košarkašku loptu pronašao je ispred vrata porodične kuće 23. septembra, a slučaj nije prijavio policiji u tom gradu jer joj, kako kaže, ne vjeruje.
Tokom svjedočenja o zločinima, od pravosuđa nije tražio da mu bude određen status zaštićenog svjedoka koji, uz ostalo, omogućava svjedočenje pod pseudonimom, bez pojavljivanja u sudnici.
"No, to ne abolira odgovornosti institucije da zaštite nas koji svjedočimo pod imenom i prezimenom. Bukvalno smo bez ikakve zaštite. Kad krenem u Vlasenicu mogu zaštitu tražiti od policije, a onda se sjetim da sam svjedočio protiv načelnika i pitam se kome da se obratim", kaže Nedim za RSE.
Pred Sudom BiH se trenutno sudi četvorici bivših pripadnika stanice javne bezbjednosti u Vlasenici koji su optuženi za zločine u tom gradu 1992. i 1993, te progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.
Među njima je aktulani načelnik Općine Vlasenica Miroslav Kraljević koji je jedan od optuženih u predmetu "Mane Đurić i ostali", u svojstvu nekadašnjeg komandira Specijalnog voda u Stanici javne bezbjednosti.
Kraljević i ostali optuženi terete se za zatočenja, mučenja i zlostavljanja više desetina osoba u Vlasenici, a u optužnica protiv njih se odnosi i na ubistvo i nestanak najmanje 22 osobe.
Kraljević, koji je od 2016. godine na poziciji načelnika općine Vlasenica, nije odgovorio na upit RSE za razgovor o navodima svjedoka o pritiscima i pokušajima zastrašivanja.
Za ratne zločine u Vlasenici i logoru Sušica do sada su pravosnažno osuđeni Dragan Nikolić, komandant tog logora, na 20 godina zatvora, te Predrag Bastah i Goran Višković na ukupno 40 godina zatvora.
Za zločine u tom gradu, bivšem pripadniku Vojske Republike Srpske Radi Gariću Sud BiH je drugostepenom presudom umanjio kaznu sa 20 na 17 godina zatvora.
U nekima od ovih procesa, poput onog protiv Bastaha, svjedočio je i Nedim Salaharević koji tvrdi da se do danas nije suočavao sa prijetnjama.
Ko štiti svjedoke?
Vijeće ministara BiH je 2008. godine usvojilo Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina koja, među ostalim, predviđa zaštitu i podršku žrtavama i svjedocima u postupcima pred svim sudovima u BiH.
Zaštita i podrška svjedocima regulirana je u nekoliko zakona, poput onih o programu zaštite svjedoka, te o zaštiti ugroženih i svjedoka pod prijetnjom. Također, pri Sudu BiH postoji odjel za podršku svjedocima, dok u okviru Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) djeluje poseban odjel za zaštitu svjedoka.
No, iako je učešće žrtava i svjedoka u sudskim postupcima veoma važno, BiH nije preduzela odgovarajuće mjere za zaštitu svjedoka, upozoravano je proteklih godine u izvještajima Misije OSCE-a u BiH.
Status zaštićenog svjedoka može odobriti Sud BiH.
Odjel za zaštitu svjedoka SIPA-e, kao jedini specijalizirani za te namjene u BiH, pružio je od 2004. do danas zaštitu za više od 1.000 svjedoka koji su svjedočili na Sudu BiH i entitetskim sudovima, navedeno je na web stranici ove policijske agencije.
'Svjedočiti protiv jačih od države?'
Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, kaže za RSE da, unatoč zakonskim rješenjima, sistem u praksi ne funkcionira a svjedoci nemaju nikavu podršku.
"Jasno je da ljudi koji imaju porodicu neće da svjedoče protiv onih koji su i danas tako moćni. Nisu to samo ratni zločini, nego i organizirani kriminal. Ko će svjedočiti i biti na nišanu onih koji su jači od od države", kaže Nezirić.
Upozorava da Sud BiH osigurava zaštitu svjedocima dok se nalaze u zgradi te pravosudne inistitucije, dok brojni sudovi na nižim nivoima koji, također, procesuiraju osumnjičene za ratne zločine nemaju nikakav institut zaštite.
Prema zakonu, svjedoci su obavezni da se odazovu pozivu za svjedočenje. Ukoliko to, odbiju, bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, mogu biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 maraka (oko 15.000 eura), navedeno je u Zakonu o krivičnom postpuku BiH.
Nezirić ističe da svjedoci mogu odbiti izjašnjavanje, ali da takva situacija predstavlja poraz države.
"Šta će država reći kad dođu i kažu: ‘Časni sude, ja ne da odbijam da svjedočim, nego ne smijem jer mi ova država nije pružila zaštitu’”, ističe on.
Kako kaže, situacija nije mnogo bolja ni u slučajevima kada svjedoci dobiju status zaštićenih u sudskim procesima.
"Zaštite identitet, dodijele pseudonim, izmijene glas. Onda se te mjere učine smiješnima jer kroz neke druge dokaze svi u sudnici znaju ko je svjedok, a svi se pravimo da ne znamo", kaže Nezirić.
Sarajevski advokat ističe da sistem u BiH jedino funkcionira kada je u pitanju program koji predviđa ekstremne mjere zaštite svjedoka i njihovih porodica, kada se preseljavaju u druge države, pod izmijenjenim identitetom.
'Zaštita se svodi na sok i vodu'
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja "Žena - žrtva rata" svjedočila je nekoliko puta u procesima o ratnim zločinima u Višegradu koji su se vodili pred Haškim tribunalom i Sudom BiH.
Prema presudama Haškog tribunala, Višegrad je bio mjesto opsežne kampanja etničkog čišćenja koju je provodila Vojska Republike Srspke, a u kojoj je ubijeno oko 3.000 Bošnjaka.
Pri tome se, kako kaže, suočavala s pritiscima i pokušajima zastrašivanja.
Hasečić za RSE ocjenjuje da je odnos prema svjedocima katastrofalan, te da se svi slažu da država ne osigurava svjedocima podršku prije, tokom i poslije svjedočenja.
"Mi Sudu trebamo dok smo u sudnici, a poslije postajemo ničija briga. Tbriga o nama se svodi na to treba li nam sok i voda", kazala je ona.
Hasečić ističe da neadakevatna zaštita nije jedini problem s kojim se svjedoci susreću, te upozorava i na često neprimjeren odnos prema njima tokom suđenja.
"U jednom predmetu, odbrana je upitala žrtvu silovanja da li vam je bio bolji prvi ili drugi. Tada se suđenje prekinulo", ističe ona, dodajući da je otkrivanje identiteta zaštićenih svjedoka gotovo uobičajena pojava.
Na nezavidan položaj u kome se nalaze svjedoci upozoreno je i iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Traume nakon svjedočenja
Predsjednik Udruženja Murat Tahirović naglašava za RSE da se mnogi svjedoci plaše za život, a osobito ako žive na istom području kao i optuženi za ratni zločin.
"Optuženi su, uglavnom, ljudi koji su visokopozicionirani u politici ili općenito visoko kotiraju, te imaju veze i sredstva i mogu nanijeti probleme svjedocima", kazao je Tahirović za RSE.
Kako kaže, u slučaju i kad se dodijeli zaštita, ona se svodi na period trajanja sudskog procesa.
"To traje određeni period koliko je svjedok na raspolaganju tužilaštvu, međutim, poslije toga nemaju nikakve zaštitte. Odbrana, odnosno optuženi, znaju za to i onda pritisicima kod samog saznanja da će biti podignuta optužnica pronađu modele da dođu do imena svjedoka i pritiscima zastraše kako bi promijenili iskaz", ističe on.
Prepušteni sami sebi, svjedoci nakon procesa ostaju, kako kaže, s teškim traumama.
"Ti ljudi su heroji. Mi pokušavamo vlastima ukazati na njihov značaj, ali nažalost društvo i insitucije nemaju sluha", kaže Tahirović.
Iz Tužilaštva i Suda BiH nisu odgovorili na pitanja RSE o načinima i propustima u zaštiti svjedoka, kao i broju ljudi kojima je ona omogućena.
Prema izvještaju Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) iz 2014. godine, procjenjuje se da je u sukobima nakon raspada bivše Jugoslavije ubijeno 140.000 osoba. Od toga broja, 100.000 ubijenih je u BiH ali država nema jedinstvenu bazu sa njihovim imenima.
Međunarodne inistucije, poput OSCE-a, upozoravale su decenijama nakon rata da vlasti u BiH moraju osigurati novac i tehnička sredstva kako bi se uspostavio sistem zaštite svjedoka, ali i ozbiljnije pristupiti prijetnjama koje se upućuju svjedocima u sudskim procesima.
Facebook Forum