Dostupni linkovi

logo-print

Ovih dana u Pragu, u Narodnoj biblioteci Češke Republike, promovisan je roman “Stanari žute zgrade” sarajevskog pisca Rizaha Pašalića. Najveći dio romana događa se tokom posljednjeg rata u dijelu Sarajeva koji se zove Grbavica i koji je bio pod okupacijom Vojske Republike Srpske. Autor romana je od 1992. godine do kraja 1994. bio na Grbavici i bio je izložen svim nedaćama kojima je bilo izloženo civilno stanovništvo.

RSE: Ovo nije prva promocija vaših knjiga u Pragu. Vi ste 2008. godine također promovisali jedan svoj roman?

Pašalić:Tako je, 2008. godine u Pragu je promisan moj roman za djecu „Chief drvena noga” koji je preveden na česki. Radnja tog romana je smještena u jedno malo dalmatinsko mjesto, a glavni junak je četrnaestogodišnji dječak- invalid koji sa roditeljima dolazi tamo na ljetovanje. Zbog njegovog hendikepa - nogu je izgubio u saobraćajnoj nesreći - njegovi vršnjaci ga ne prihvataju kao sebi ravnog. Sve se mijenja kada on pokazuje nevjerovatnu hrabrost i vještinu tokom jedne morske oluje i spašava djevojčicu u koju je zaljubljen. Roman “Stanari žute zgrade”je na neki način nastavak “Chiefa drvena noga”, jer se likovi iz dječijeg romana sele u “Stanare žute zgrade”. Oni su sada odrasli ljudi, dječak je postao glumac, a djevojčica je njegova žena. Radnja se zbiva u rasponu od 1992. do 2001. godine i veliki dio je posvećen ratnim zbivanjima na Grbavici. Kada sam pisao dječji roman nisam mislio da ću ikada pisati roman za odrasle sa istim likovima. Pošto sam odlučio da napišem “Stanare žute zgrade“, učinilo mi se zgodnim da mi glavni lik bude glumac Diki, nekadšnji junak mog dječijeg romana. On kao invalid nije morao tokom rata da radi u radnom vodu, već je sve vrijeme sjedio u podrumu i dijelio sudbinu komšija iz žute zgrade u kojoj je i sam stanovao.

RSE:Vi ste gotovo do kraja rata bili na Grbavici i bili ste izloženi svim nedaćama kojima je bilo izloženo civilno stanovništvo. Ima li u romanu “Stanari žute zgrade“ autobiografskih elemenata?

Pašalić i Karabeg tokom razgovora u studiju RSE

Pašalić i Karabeg tokom razgovora u studiju RSE

Pašalić: Nema autobiografskih elemenata, ali ima atmosfere. Tokom rata ja nisam živio u takvoj zgradi već u jednospratnoj kući, ali u mom komšiliku je bilo mnogo višespratnica kao što je žuta zgrada u mom romanu. Sve vrijeme rata smo se družili i pomagali jedni drugima. Nekada je bilo i sukoba, ali većina stanara Grbavice se međusobno i pomagala i poštovala. Inače, ja nisam cijeli rat proveo na Grbavici. Izašao sam krajem oktobra 1994. godine uz pomoć mojih prijatelja, da kažem Srba, iako ja ne pravim razliku između nacija. Sa Grbavice sam, naravno, izašao ilegalno i to preko Beograda, gdje su me dočekali i pomogli mi moji tamošnji prijatelji. Onda sam otišao u Austriju, gdje mi je bila žena. U junu 1995. godine vratio sam se u Sarajevo kroz tunel i kraj rata dočekao u Sarajevu. Sve se to na naki način indirektno našlo u romanu - moj boravak na Grbavicu, u Beogradu, u Austriji i u opkoljenom Sarajevu. Mislim da je vrlo teško reći šta je teže u ratu. Vjerovatno je najteže biti u radnom vodu gdje morate da radite pod prinudom, ali je isto tako teško biti i izbjeglica, slušati o stradanjima, a nemati vijesti o svojim najbližima. Moja majka je sve vrijeme bila u opkoljenom Sarajevu, kao i kćerka. Supruga i sin, koji su izašli ranije, također su imali svoje probleme.

RSE: Jednom ste rekli da su vas, nakon što je roman objavljen, mnogi čitaoci zvali i pitali ko su u stvarnosti junaci vašeg romana. Ko je Diki? Ko su Vesna, Dušan, Mara? Da li ste likove stvarali prema stvarnim ličnostima?

Pašalić: Kao što sam rekao - ja u roman nisam prenosio likove iz stvarnosti, već atmosfere i okolnosti u kojima sam proveo dio života. Moji junaci pripadaju ambijentima koji su meni bliski. Glavni junak Diki je glumac, a moj otac je bio glumac, glavna junakinja Vesna je sudija, a meni je taj ambijent blizak - po profesiji sam advokat. To mi je pomoglo da napravim likove čiji će postupci biti uvjerljiviji.

RSE: Vi ste tokom rata vodili dnevnik. Da li vam je taj dnevnik poslužio kao osnova za pisanje romana?

Pašalić: Da, vodio sam dnevnik, ali to je bio jedan skučen dnevnik. Pošto sam bio u radnom vodu, uvijek je mogao naići neko od stražara i zatražiti da mu pokažem šta ja to pišem. To je bio dnevnik u kojem sam zapisivao - kakvo je vrijeme, šta smo jeli, šta sam radio u radnom vodu. Kada sam ilegalno izašao sa Grbavice, sa lažnim dokumentima, taj dnevnik nisam smio ponijeti sa sobom. Dnevnik sam zakopao, a iznad njega sam u istoj rupi sahranio psa koji je uginuo prije mog odlaska. Pretpostavio sam da bi me neko od vojnika mogao vidjeti dok sam zakopavao dnevnik, pa možda pomisliti da sakrivam nekakve dragocjenosti. Zato sam iznad dnevnika zakopao psa, misleći da će taj uginuli pas biti na neki način čuvar mog dnevnika. Međutim, uginuli pas nije sačuvao tajnu. Vojnici su vidjeli da je neko nešto čeprkao u mom dvorištu, pa su iskopali psa, ali i dnevnik. Listove dnevnika su razbacali po dvorištu. Srećom, moj komšija Zoran ih je pokupio i spojio - tako da je dnevnik sačuvan. Ima oštećenih listova, ali uglavnom je sačuvan.

RSE: Šta ste radili u radnom vodu?

Pašalić: Kopao sam rovove, nosio vreće sa pijeskom, istovarao ugalj, nosio hranu za vojnike, a nekada su me tjerali da prenosim i eksploziv. Morao sam raditi sve što su od mene tražili.

RSE: Stražari su vas često maltretirali. Da li se desilo da ste nakon rata sreli nekog od njih?

Sa praške promocije knjige Rizaha Pašalića

Sa praške promocije knjige Rizaha Pašalića

Pašalić: One koji su me maltretirali - nisam sreo. Ima ih nekoliko kojima je suđeno za ratne zločine, a neki se i danas skrivaju. Međutim, jedan broj vojnika nije bio takav. Oni su bili mobilisani i prinuđeni da budu u vojsci. Jedan vojnik iz Lukavice govorio mi je da bi najradije pobjegao, jer mu je bilo jako teško, ali ne može, jer ima bolesnu majku. Često nam je donosio krompire. Ne mogu reći da su svi bili isti. Među vojnicima je bilo i dobrih i loših.

RSE: Vaš glavni junak, glumac Diki, koji je tokom cijelog romana bio obrazac moralnosti - čovjek koji se gnuša, ne samo zločina, nego i onih koji okreću glavu od tuđe patnje - na kraju pravi kompromis i pristaje da, zarad svoje glumačke karijere, izda svoje moralne principe. To je dosta pesimistička poruka?

Pašalić: Diki se tako ponio, jer je došao do zaključka da je borba za pravdu i neke moralne principe - borba sa vjetrenjačama koja se ne može završiti usjehom.

RSE: Znači, poruka je da se moralnost ne isplati. Na kraju je ispalo da u mnogim slučajevima zločin, ne samo da nije bio kažnjen, već i nagrađen?

Pašalić: Na žalost, to ide vrlo sporo i vjerovatno će veliki broj ljudi ostati nekažnjen. Konačno, to se dogodilo i nakon Drugog svjetskog rata. Nije Nirnberški sud kaznio sve ratne zločince. Uradilo se koliko se moglo, pa se onda stalo. I danas se događa da se nađe pronađe neki ratni zločinac koji ima preko devedeset godina.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG