Dostupni linkovi

logo-print
*Iz neobjavljene knjige Nenada Pejića “Isključi TV i otvori oči” donosimo u dva nastavka sjećanje autora na aferu Agrokomerc. Pejić je izvještavao sa suđenja Fikretu Abdiću i kako sam autor kaže bili su to prvi pomaci u slobodi medija, ironijom sudbine sloboda u izvještavanju ispoljava se uz aferu koja Abdiću oduzima slobodu.

Tužna je bila ta afera, imala je svoj tužan početak i još tužniji kraj. Mislio sam tada da se afera dogodila na valovima demokratizacije u Bosni i Hercegovini. Danas mislim malo drugačije. Ali, krenimo redom.

1986-e godine, kada se sve počelo dešavati, sam bio dopisnik iz Banjaluke. Sredinom augusta 1987. godine, mediji su u tadašnjoj Jugoslaviji počeli objavljivati senzacionalne informacije o mjenicama bez pokrića u velikokladuškom gigantu ¨Agrokomerc¨. Bosna i Hercegovina je tada već bila zapljusnuta aferama o vikendicama političara u Neumu, vodila se politički motivirana akcija ¨Imaš kuću vrati stan¨.

Bilo mi je neobično i tada i danas da su mediji u drugim republikama uglavnom pisali o zloupotrebama u – Bosni i Hercegovini. Dok su mediji objavljivali tekstove o aferama vikendica u Neumu, ćutali su o vikendicama na Jadranu, Zlatiboru. Dok su se bosanskohercegovački političari ¨prali¨ po jugoslavenskim novinama o drugima se ćutalo, pa je ispadalo da se sve afere dešavaju baš u Bosni i Hercegovini. Mediji u Sarajevu su brzo osvajali taj nenadano otvoreni prostor tumačeći sve demokratizacijom Bosne i Hercegovine. To je i bilo vrijeme kada je rukovodstvo RTSA ponudilo Skupštini BiH zakon o RTSA kojim se predviđa poslovna i urednička nezavisnost, bitno jača uloga kolektiva, a kontrola nad javnog televizijim je dobijala javni, a gubila stranački karakter. Tada je predlagano (a kasnije i usvojeno) da rukovodstvo RTSA biraju radnici na tajnim glasanjima, izmedju više kandidata, a da tako izabrani kandidati budu potvrdjeni od strane Socijalističkog saveza (SSRN). Time je onemogućeno da se bilo kakav rukovodilac nameće kolektivu ali i spriječeno da kolektiv sve sam odlučuje jer smo ipak bili RTSA, javna institucija, odgovorna sa svojim javnim funkcijama. Po tom ću zakonu kasnije i sam biti izabran za glavnog i odgovornog urednika.

Afera ¨Agrokomerc¨ se svodila na činjenicu da je ovaj gigant za proizvodnju hrane izdao oko 400 milijuna dolara mjenica bez pokrića i to kod 63 jugoslavenske banke. Više sam puta bio u Velikoj Kladuši i svojim očima viđao objekte peradarske u druge industrije hrane i jedno što je svakome moglo ostati kao osnovni utisak nakon obilaska tih fabrika je – šok i iznenađenje. Znao sam da se tamo dešavaju velike stvari ali da se radi o tako dobro organiziranom poslu nisam ni sanjao. Ko to nije vidio ne može ni shvatiti zašto su autora svih tih projekata, Fikreta Abdića svi jednostavno zvali – Babo. Bio je polubog. Ne zato što su mediji tu sliku o njemu napravili nego prije svega zato što je tamošnjim obiteljima donio posao, djeci škole, gradu ulice i bazene i da dalje ne nabrajam. Objekti su bili vrlo uredni, proces proizvodnje je tekao besprijekorno. S kim sam god razgovarao svi su bili ushićeni činjenicom da je ¨Agrokomerc¨ preokrenuo ovaj kraj iz jednog od najnerazvijenih u jedan od najperspektivnijih dijelova Bosne i Hercegovine.

Ja takodjer.

(YouTube arhivski promotivni video o poslovanju Agrokomerca)


Nade da će se Abdić i Akromerc možda izvući sa manjim posljedicama su trajale negdje do prve polovice 1988-e godine. Tada je sve palo u vodu. Šestog maja 1988-e godine 25 optuženih je sjelo na optuženičku klupu. 13-og septembra su iz SKJ isključena 42 člana koja su imala veze sa aferom, istog dana je ostavku dao i Hamdija Pozderac, najutjecajniji član političar iz BiH.

Suđenje Fikretu Abdiću je bilo, naravno, daleko najatraktivinije. Istovremeno, bilo je i najosjetljivije. Očekivalo se da će samo suđenje otkriti kako je čitav sistem ekonomije tada funkcionirao u SFRJ, ko je sve od političara bio uključen, ko je na koga vršio kakav pritisak i slično.

Svi su imali razloga da budu zabrinuti. Banke koje je Abdić snadbjeo lažnim mjenicama, političari koji su ga slijedili (na lokalnom nivou) i štitili na republičkom i saveznom nivou, uposleni kojima se rušio san, pa i mi novinari koji smo to pratili i na čije izvještaje je mogao stići svaki oblik primjedbi od tadašnjih vlasti. Počele su kasniti plaće, objekti propadati. U takvim su se osjetljivim suđenjima, rekli su mi, u ranijim prilikama novinarima davale precizne instrukcije. Ali ja sam ovaj put sam dobio samo jednu i to od svojih kolega. Tadašnji glavni i odgovorni urednik Televizije Sarajevo, Besim Cerić, mi je samo rekao – izvještavaj po profesiji i savjesti.

Ne znam zašto je meni ostavljen ovaj ¨kolač¨u profesionalnom smislu te riječi, odnosno zašto iz redakcije nije niko dolazio da izvještava. Neki su mi rekli da su se kolege bojale izvještavanja jer se sve to lako moglo završiti posve drugačije. Ali, ja sam sklon tvrdnji da iza odluke da ja izvješatavam ne stoji ništa drugo do praktični dio posla. Ja sam bio stacioniran u Banjaluci, znao sam posao, znalo se i da će izvještavanje biti dugo i jedini profesionalni način je bio da to radim baš ja.

Fikret Abdić, 9. marta 2012. nakon oslobađanja iz zatvora

Fikret Abdić, 9. marta 2012. nakon oslobađanja iz zatvora

Sva moja komunikacija sa sudskim procesom i onim što se tamo događalo je bila ovisna o odlukama sudije Rifata Konjića koji je vodio proces Fikretu Abdiću. Ovaj tridesetogodišnjak u vrijeme sudjenja (rodjen je 1951-e godine) je sa novinarima uspostavio vrlo profesionalan odnos medjusobnog povjerenja. Mojoj je TV kameri omogućio da snima praktično čitav proces, imali smo dvije kamere u sudnici, i snimali. Sve mi je to poslužilo kao osnova za izvještavanje. Nije bilo nikakvih komunikacija sa redakcijom u smislu uputstava šta da radimo. Komunikacija je u tom smislu bila posve jednosmjerna – od mene ka njima, kad sam ih izvještavao šta i koliko da od mene očekuju tog dana.

Sudija Rifat Konjić je na početku donio jednu odluku koja se meni i tada i danas činila neobična. Naime, u sudskim pravilima ovakvih suđenja tada je bilo mogućnosti da se optuženom, u ovom slučaju Fikretu Abdiću, sasvim po zakonu, omogući da svoju odbranu izloži u vremenski ograničenom periodu. Ali, sudija Konjić je Abdiću omogućio da govori danima. Dakle, nije htio svesti njegovu odbranu na nekoliko sati. Činjenica da mu je dao priliku da govori danima, značila je da je Abdić danima bio citiran u novinama, na televiziji, na radiju. Njegove poruke da se radi o političkom suđenju su odzvanjale, a da novinarske izvještaje niko nije cenzurirao.

Da li je to bio vjetar demokratizacije? Da li je Konjić htio da kroz Abdićeve izjave na javnost izadju svi mogući marifetluci? Da li je to radio iz nekih osobnih, profesionalnih ili bilo kakvih drugih razloga – nije mi poznato. Činjenica stoji da je suđenje bilo za izdavanje mjenica bez pokrića, dakle imalo je obilježje kriminala, da se Abdić branio sa političkim argumentima i nastojao da suđenje pretvori u političko suđenje i da je sudija sve to dozvolio.

Osim Rifata Konjića koji je suveremno vladao sudnicom, jedna druga osoba me impresionirala. Radi se o supruzi Fikreta Abdića. Svakog je dana bila u sudnici, sjedeći u sali postojano iz sata u sat. Lice joj je bilo poput kamena, ponosno, rekao bih. Da sam slikar i danas bih je mogao naslikati. Shvatio sam da je bila tu kao podrška suprugu. Ne bih rekao da je uspjevala da se snalazi kroz sve te zakonske i advokatske igre, kao ni mi ostali uostalom, ali je svojom prisutnošču slala poruku – uz tebe sam.

Krajišnici su punili salu svaki dan. Čekalo se na red da se uđe u sudnicu, ali je ona bila stalno – puna. To je, također, bila manifestacija podrške optuženom Abdiću. I, osim toga, manifestacija protesta prema vlastima koje su zatvorile njihovog Babu.

Ta je afera značila i nastavak procesa osvajanje slobode na TV Sarajevo i bosanskohercegovačkim medijima u cjelini. U društvu u kojem je voluntarizam dominirao u ekonomskom ponašanju, gdje su zakoni ekonomije uzmicali nad zakonima političkih pritisaka, mjenice bez pokrića su se lako mogle upotrijebljavati.

Problem “Agrokomerca” nije bio u tome što ih je koristio za lažna pokrića jer su to radila i poduzeća u drugim republikama. Konačno, Abdić je koristio sistem koji su kreirali političari koji će Abdića kasnije i optužiti. Njegova greška je bila u tome što je mjenice bez pokrića koristio masovno i bez kontrole. Pored svega afera se rađala 1986-e godine u vremenu kad se na nivou jugoslovenske federacije, planirao i dogadjao ¨rasplet¨ (Knjiga Slobodana Miloševića nosi naziv ¨Godine raspleta¨) koji će kasnije postati u stvari raspad. Bosna i Hercegovina je u tim planovima trebala biti glavni plijen. Fikret Abdić, prvi čovjek kompanije “Agrokomerc”, je uhapšen 1987-e godine na osnovu člana 139 krivičnog zakona koji definira državne neprijatelje. Izvještavanje sa tog suđenja i emitiranje tih izvještaja su bili i dio procesa osvajanja novinarske slobode. Novinari koji su izvještavali nisu dobijali nikakva “uputstva” od strane svojih urednika, niti je urednicima iko davao slična uputstva. Bili smo, konačno, ostavljeni sami sebi. Kada sam u izvještaju sa suđenja u jednom trenutku napisao da tužilac još nije ponudio nikakve konkretne dokaze o krivici Fikreta Abdića za “neprijateljsko djelovanje”, kako piše u optužnici, taj je izvještaj emitiran i svi su bili iznenađeni:

- Ja, kao autor izvještaja zato što je on objavljen bez kraćenja
- Redakcija informativnog programa jer ih niko nije zvao od strane političara da protestira;
- Advokati odbrane jer se novinar uopće usudio tako nešto izvjestiti.

Ja sam bio dio osvajanja slobode na muci čovjeka koji je svoju slobodu izgubio.

(Ima dosta tekstova koji tvrde da je afera namještena s ciljem da oslabiti Bosnu i Hercegovinu u susret dogadjajima koji su dolazili – raspad SFRJ i rat. Meni to tada nije izgledalo, ali jeste bilo profesionalnih elemenata koji su na to ukazivali, piše u drugom nastavku pod nazivom "Da li je afera Agrokomerc bila namještena?", koju možete pročitati na našim stranicama u ponedjeljak 12. marta, umjesto u nedjelju 11. marta kako smo prvobitno najavili)
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG