Dostupni linkovi

logo-print

Porodica zatočenika iz Gvantanama: Prošli smo pakao


Sarajevo: Nađa Dizdarević dočekuje na aerodromu tadašnjeg supruga Al-Hadja Boudellea nakon što je pušten iz Gvantanama 2008.

Sarajevo: Nađa Dizdarević dočekuje na aerodromu tadašnjeg supruga Al-Hadja Boudellea nakon što je pušten iz Gvantanama 2008.

Jedanaestog januara ove godine je tačno deset godina postojanja američkog pritvoreničkog kampa u Gvantanamu. Sedam od tih deset godina u zatočeništvu je, bez objašnjenja ili optužnice, provelo šest bh. državljana porijeklom iz Alžira.

Pripadnici takozvane „Alžirske grupe“, uhapšeni su 2001. godine u BiH. Uhapšeni su zbog sumnje da su pripremali napad na američku i britansku ambasadu u Sarajevu i predati vlastima SAD koje su ih poslale na Gvantanamo. Prethodno ih je zbog nedovoljno dokaza, Vrhovni sud FBiH oslobodio.

Pušteni su koncem 2008. godine odlukom američkog Saveznog suda, koji ih je oslobodio odgovornosti za planiranje napada na Američku ambasadu u BiH.

Trojica su tada prebačena u BiH, a Mustafa Ait Idir i Boudella Al-Hadj su u njoj ostali da žive. Tokom njihovog zatočeništva život nije bio lagan ni njihovim porodicama u BiH. Zid šutnje i zatvorena vrata najčešće su ih dočekivala. Nađa Dizdarević, bivša supruga Al-Hadja Boudellea, kaže da im je život i danas isti.

Dizdarević kaže kako su preživljavali pakao tih sedam godina.

"Prošli smo jedan dunjalučki pakao u najboljem smislu riječi, ali ono što je najžalosnije jeste da ti ljudi kojima je učinjena tolika nepravda, toliki zulum i danas, već skoro tri godine nakon njihovog oslobađanja, nemaju ama baš nikakve satisfakcije, niti im se kad ko izvinio, šta više, ova država i sve institucije u njoj trude se da im maksimalno otežaju i najsitnije pravne poslove poput vađenja lične karte, pasoša, ostalih dokumenata, o zaposlenju da i ne govorim. Znači, njima su vrata zatvorena gdje god da dođu'', priča Dizdarević.

Al-Hadj Boudelle i Mustafa Ait Idir ostali su da žive u BiH. Nakon povratka u BiH o njihovim životima se malo zna. Mediji ne izvještavaju o njima. Ni na naše pozive nisu željeli odgovoriti. Nađa Dizdarević smatra da je to razumljivo, jer se i danas plaše svega.

''Oni su jako uplašeni kao i svi ovi drugi ljudi koji su izašli iz Gvantanama, ne znaju kako da postupe, uplašeni su. Živjeli su dugo vremena u strahu i ne znaju da li njihova jedna riječ može biti pogrešno protumačena, jer na kraju krajeva oni su završili u Gvantanamu bez ikakvog argumenta. Sigurno da su prošli jedan težak period njihovog života i da je teško vratit povjerenje koje je izgubljeno već sedam godina'', objašnjava ona.

"Moja djeca su obilježena"

No, 2008. godine nakon što je pušten na slobodu i vraćen u Sarajevo, ovako je Mustafa Ait Idir opisao Guantanamo:

(FOTOGALERIJA: 10 godina Guantanama)

"Ja stvarno ne mogu vama opisat kako smo živili tamo. Jedino mogu da vam kažem da sam bio na najgorem mjestu. Kako ću vam objasnit, pričat kako su nas maltretirali, nije zato što smo teroristi, kako su nas maltretirali zato što smo muslimani. Ne znam što sam bio tamo, a ne znam ni zašto su me uzeli u Gvantanamu, Amerikanci su mi rekli; mi ne znamo šta ti radiš ovdje. A nikad mi nisu rekli ni da sam Al kaida, ni da sam terorist, nikad mi nisu rekli", izjavio je tada Mustafa Ait Idir.

Prije nešto više od tri godine Ait Idir je u prvim medijskim istupima nakon oslobađanja rekao i da želi ostati u BiH, te pokušati osvojiti srca svoje djece, koja ga se tada nisu ni sjećala.

"Moram prvo da se snađem, ja sam izgubljen čovjek sad. Prvo moram sjest malo sa djecom, sa porodicom, onda ću polako. To je velika, ogromna razlika između tog mjesta tamo i ovog ovamo, posebno kad vidiš svoju djecu koja su narasla, a posebno mog malog kojeg nisam ni vidio, to je prvi put da ga vidim. Ima sad sedam godina", kazao je on.

Težak život, stigmatizaciju u društvu proživljavale su i porodice članova takozvane “Alžirske grupe”. Nađa Dizdarević kaže kako je najbolje godine života potrošila tražeći načine da oslobodi muža, ali i ostale nedužne zarobljenike iz Guantanama.

''Ono što sam proživljavala tih sedam godina proživljavam vjerujte mi i danas. Jako je teško biti samohrana majka četvero djece. Moja djeca su imala teško djetinjstvo, imaju i danas dan, obilježeni su. Javljala sam se na oglase da čistim haustore i razne druge poslove, međutim kažem vam, vrata su svuda zatvorena. Velike je posljedice ostavilo kako na moj život i život moje djece, vjerujte mi, tako i na sve druge'', ističe Dizdarević.

Prema izvještajima Amnesty Internationala poznato je da su vlasti SAD, uhapšene smjestile u zaljev Guantanamo u prostoru koji je ličio na kavez, u kojem zarobljenici borave vezani lancima sa maskama na licu i u klečećem položaju. Nađa Dizdarević, koja i danas pomaže porodicama zarobljenih u Guantanamu smatra kako bi društvo trebalo obratiti veću pažnju na nekadašnje zarobljenike zloglasnog američkog zatvora.

"Ovdje se radi o ljudima koji su prošli najgore moguće torture, koje mi ne možemo, ne može ljudski um da zamisli. Nažalost, oni su zaboravljeni, interes je prije svega Amerike da se ovi ljudi zaborave, da se njihove sudbine zaborave. Sama činjenica da niko od njih ne može još da podnese tužbu protiv SAD-a i da traže neku odštetu za sve ono što su proživjeli tamo samo po sebi dovoljno govori", ocjenjuje ona.

Zbog izostanka podrške bh. vlasti da se oslobodi šest Alžiraca, bosanskih državljana, koji su bili zatočeni u Guantanamu, američka advokatska firma tužila je BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Još uvijek se ne zna ishod ove tužbe.


Intervju sa Nađom Dizdarević: Moja djeca i ja smo obilježeni

Razgovarala: Selma Boračić


RSE: Obzirom da ste bili jedna od najagilnijih osoba u borbi za oslobađanje bosansko-hercegovačkih državljana, koji su sedam godina proveli u Gvantanamo, danas, dvije-tri godine od njihovog oslobođenja, kako komentarišete tu činjenicu?

DIZDAREVIĆ: Znate koliko je bila teška borba, iako se radilo o potpuno nevinim ljudima, koji su imali oslobađajuće presude ispred najviše sudske institucije u BiH. Prošli smo jedan dunjalučki pakao u najboljem smislu riječi, ali ono što je najžalosnije jeste da ti ljudi, kojima je učinjena tolika nepravda, toliki zulum i danas, već skoro tri godine nakon njihovog oslobađanja, nemaju ama baš nikakve satisfakcije, niti im se kad ko izvinio, niti se potrudio da im olakša život, ispravi koliko toliko učinjenu nepravdu koju je nemoguće ispraviti. Čak šta više, ova država i sve institucije u njoj trude se da im maksimalno otežaju i najsitnije pravne poslove, poput vađenja lične karte, pasoša, ostalih dokumenata, o zaposlenju da i ne govorim. Znači, njima su vrata zatvorena gdje god da dođu. Samim tim to dovoljno govori kakva je svijest onih ljudi koji vode ovu državu, koji su svih proteklih sedam godina koristili takozvanu Alžirsku grupu za svoja međusobna potkusurivanja. Danas nikada niko, ama baš ništa, za te ljude nije uradio da se poboljša njihov status.

RSE: Kako je bilo tih sedam godina podizati djecu?

DIZDAREVIĆ: Ono što sam proživljavala tih sedam godina proživljavam i danas. Jako je teško biti samohrana majka četvero djece. Moja djeca su imala teško djetinjstvo, a imaju i dan danas. Moja djeca su obilježena. Kada treba da iznajmim stan imam velike probleme. Jedni se boje zbog moje borbe i kažu da se borim protiv države a oni nemaju dovoljno hrabrosti da stanu iza mene. Drugi se brinu da li ću moći da plaćam. Uglavnom svi imaju neki razlog. O zaposlenju nema ni govora. Javljala sam se na oglase da izvodim pse u šetnju, da čistim haustore i razne druge poslove, međutim, vrata su svuda zatvorena. Zaista je teško i žalosno da živimo u državi u kojoj je tako malo suosjećanja i tako malo rahmeta među nama.

RSE: Činjenica je da pripadnika Alžirske grupe nema u javnosti otkako su vraćeni u BiH. Ni oni sami ne žele da se prisjećaju tih iskustava, niti žele o tome da pričaju. Kako vi to komentarišete?

DIZDAREVIĆ: Nakon što je prošlo vrijeme i pošto su imali priliku da iščitavaju medije, koji su izvještavali o njihovom kidnapovanju, vidjeli su da je bilo jako puno onih koji su pisali u negativnom smislu o njima. Danas iz njihove perspektive teško je znati ko je pravi novinar, dobronamjernik, a ko je onaj koji je imao unaprijed pripremljene priču, kojima nije bila važna druga strana. Oni su jako uplašeni, kao i svi ovi drugi ljudi koji su izašli iz Gvantanama. Ne znaju kako da postupe, uplašeni su. Živjeli su dugo vremena u strahu i ne znaju da li njihova jedna riječ može biti pogrešno protumačena jer na kraju krajeva oni su završili u Gvantanamu bez ikakvog argumenta. Sigurno da su prošli jedan težak period njihovog života i da je teško vratit povjerenje koje je izgubljeno već sedam godina.

RSE: Kakve posljedice je sve to, od odvođenja vašeg bivšeg muža i ostalih članova Alžirske grupe, ostavilo na vaš život i kako se danas nosite sa tim?

DIZDAREVIĆ: To je ostavilo velike posljedice, kako na naš život i život moje djece, tako i na sve druge. Vrlo je teško vratiti izgubljeno djetinjstvo djece, koja su bila tek rođena a nisu ni vidjela babu. Nakon toliko godina djeca su već odrasla a pojavljuje se neki babo. Djeca su izgubila djetinjstvo. Umjesto da su oni gledali crtane filmove, oni su gledali političke dnevnike i emisije. Najbolje dane mog života sam izgubila u hodanju od institucije do institucije. Bila sam i pretučena nakon čega sam zadobila ozbiljne posljedice. Zaista trebalo bi malo više vremena da bi čovjek mogao da opiše situaciju i sudbine tih ljudi. Ovi ljudi su prošli najgore moguće torture, koje ne može ljudski um da zamisli. Interes Amerike prije svega je da se oni zaborave, da se njihove sudbine zaborave. Sama činjenica da niko od njih ne može da podnese tužbu protiv SAD-a i da traži neku odštetu za sve ono što su preživjeli tamo, samo po sebi dovoljno govori.
  • 16x9 Image

    Selma Boračić-Mršo

    Nakon sticanja prvih iskustava na u Balkanskim istraživačkim mrežama (BIRN) i BHT-u, od 2007. radi kao novinar-reporter za radijski program i TV magazin Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG