Dostupni linkovi

logo-print

Porodica Beća iz Nikšića: Borba za golu egzistenciju


Šemsija i Nusret Beća sa djecom, Nikšić, april 2016.

Šemsija i Nusret Beća sa djecom, Nikšić, april 2016.

Na Međunarodni dan Roma donosimo priču iz života romske porodice Beća koja, pored svakodnevne borbe da obezbijedi hljeb, živi u uslovima nedostojnim čovjeka.

U trošnoj neuslovnoj baraci u centru Nikšića živi, bez ikakvih primanja, devetočlana porodica Beća.

Bježeći od ratnih dešavanja Nusret i Šemsija su sa Kosova pobjegli u Crnu Goru, u Nikšić.

Prije nekoliko godina zbog neregulisanih papira ovoj porodici je ukinuta socijalna pomoć, pa roditelji i sedmoro djece, od kojih petoro školaraca, preživljava od kante i prosjačenja – priča Nusret (56) koji je imao ozbiljnih zdravstvenih problema.

"Teško se živi, teško. Živimo samo od kante do kante. Što pronađem to donesem i to pojedemo djeca i ja. Tako živimo. Prodajem željezo, prodajem bakar, neku sitnicu koju prodam na otpadu i tako. Prije smo imali socijalnu pomoć, ali, evo tri godine ne primamo ništa. Iako smo najugroženija porodica tvrdim da nemamo nikakvu pomoć. Vidite gdje živimo", objašnjava Nusret Beća.

Šemsija (40) kroz plač priča da su izbjeglice i socijalni slučajevi nedavno dobili stan, dok njihova porodica nema ništa.

"Svi su dobili stan, a samo mi ne možemo da dobijemo ništa. Kažu nam da nemamo status, nemate dokumenta. Kad idem da tražim pomoć za djecu u Centru za socijalni rad mi kažu: Ajde idi, nemamo para. Idi, stavi molbu'. Ostavila sam deset molbi za pomoć tamo i ovamo, opet ništa", priča nam Šemsija.

Na Međunarodni dan Roma iz Institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda ukazali su kako Romi u Crnoj Gori žive na marginama društva i ta populacija i dalje je jedna je od najdiskriminisanijih.

Nevladina organizacija Centar za građansko obrazovanje takođe je upozorila da je položaj Roma izuzetno loš, od socijalnog i ekonomskog statusa, do potpune isključenosti iz političke participacije.

U Centru za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) su, ipak, konstatovali kako su vidljivi pomaci u životu Roma u Crnoj Gori u proteklih deset godina ostvareni u oblasti inkluzivnog obrazovanja i suzbijanja segregacije u školama.

Iako je svo sedmoro djece porodice Beća rođeno u Nikšiću, djeca nijesu upisana u knjige rođenih, pa nemaju prava na socijalnu pomoć.

Nusret i Šemsije su rođeni u opštini Peć i imaju lične karte Kosova, ali nemaju novca za put i boravak tamo gdje bi pribavili dokumenta neophodna da regulišu svoj status u Crnoj Gori.

Nusret zna koliko je škola važna za djecu i zbog toga iako, objašnjava Nusret, "samo on zna kako" djecu šalje u školu.

"Bajran, Egzan, Faton, Anita i Abedin idu u školu 'Olga Golović', a ovo dvoje je još malo. Najmlađa Medina ima dvije godine. Svako jutro moram da im nabavim 50 centi ili euro za školu, to mi je važno. Ali, ako im dam, onda nemam za džak brašna da ih prehranim. Kad dođu iz škole traže da jedu, a nema. Neće djeca da idu u školu ako im ne dam pedest centi, a odakle meni to", ističe Nusret.

Na pitanje RSE kako uče djeca i kako im je u školi, Nusret Beća odgovara: "Uče dobro, hvala Bogu. Kako teško žive – dobro oni uče, vjeruj mi. Ja ne bih mogao tako. Više idu gladni i žedni nego siti. Završio sam ja osnovnu školu i dobro znam šta znači škola i sve to znam... Ali, da sam ja na njihovom mjestu ja ne bih mogao da idem tako kako idu moja djeca, koja nemaju ništa".

Poslije škole djeca idu da pomognu ocu u skupljanju otpada ili da prose za hljeb ne bi li se prehranili, priča Šemsija koja nije spremila ručak jer nije imala od čega. Djeca će večerati ono što donesu.

"Nemam ni za hleb, ništa nijesmo prodali, neću da te lažem. Kad dođu iz škole idu, traže... nabave dva kila hljeba i jednu salamu... jedu i spavaju", kaže Šemsija.

Porodica Beća

Porodica Beća

Na naše pitanje da li djecu tjeraju sa ulice dok prose, Šemsija i Nusrte Beća zajednički odgovaraju: "Tjeraju, kako ne. I pored toga djeca idu, čim dođu iz škole. Ostave torbe i idu. Tjeraju, neko ih i udari po glavi, neko ih vrijeđa i govori: 'Mrš, Cigani'. Svašta im govore, neću da ti lažem, a ne daju ljudi – maltretiraju ih. Bježi, šta ćeš, hajde idi radi. Reci tati da radi, ne znaju da sam ja bolestan, da nema posla i da djeca nemaju da jedu. Ljudi misle da su moja djeca lutalice i skitnice, a oni su poštena djeca koja idu u školu ali traže za hljeb jer su gladna. Traže za parče hljeba da bi imali da jedu".

Samo u Crvenom krstu u Nikšiću pomažu ovoj porodici, priča Nusret, dok u Centru za socijalni rad ne mogu da dobiju bilo ikakvu pomoć. Nusret objašnjava da u tom Centru doživljava samo neprijatnosti.

"Nemamo pare, nema. Dođi za mjesec dana, nema nikoga ovdje, na terenu su. 'Ajde idi, vani, vani... da ti ne zovem policiju'. A u Crvenom krstu nam pomažu i niko drugi. Ana i Goran iz Crvenog krsta najviše nam pomažu. Za robu, za cipele djeci... hvala im", iskreno će Nusret.

Od nadležnih državnih i međunarodnih organizacija za izbjeglice traže pomoć da bi dobili dokumenta i regulisali staus.

Nusret od Opštine Nikšić traži da ga zaposle da mete ulice. To bi mogao da radi i hrani porodicu ili da djeci dodjele socijalnu pomoć.

"Ono što tražim je samo ono što sleduje nama, od države tražim ne od ovoga ili onoga. Pomoć tražim da bi se podigla moja djeca nekako kao sva druga djeca. Teško je meni to, plače mi srce kad nemam 50 centi da im dam za školu gdje im je dobro. Idu plačući u školu. Neki dan kad je kiša neće da ide jer nema šta da obuje, bez cipela. Ostani kažem ja, nemoj ići danas - sjutra ću ja da opravdam to", prepričava nam Nusret Beća svoja svakodnevna iskusta u borbi za golu egzistenciju.

  • 16x9 Image

    Lela Šćepanović

    U radio novinarstvu od studentskih dana 1997. Sarađivala sa brojnim radio i TV redakcijama, ali se najduže zadržala, šesnaest godina, u redakciji crnogorskog Montena radija. Za Radio Slobodna Evropa, kao dopisnica iz Nikšića, radi od 2008. godine. Od januara 2014. radi u birou RSE u Podgorici.

XS
SM
MD
LG