Volonterka Antonija Spajić dobitnica je nagrade za dobrotvorku godine „Josipa Vancaš.“ Ona je od prvog dana sa UNICEF-ovom ekipom sa izbjeglicama - prvo u prihvatnom centru Opatovac, a potom u prihvatnom centru Slavonski Brod. Sa njom smo razgovarali o radu sa izbjeglicama i o problemima s kojima se svakodnevno susreće.
Volonterka Društva „Naša djeca“ grada Vinkovaca Antonija Spajić, sada u UNICEF-ovoj ekipi u prihvatnom centru za izbjeglice u Slavonskom Brodu, jedna je od osoba zaslužnih da prihvat i transfer izbjeglica u Hrvatskoj ima humano lice. Ranije u Opatovcu, sada u Slavonskom Brodu, na prihvatu ranjivih skupina. Stanje u zemljama otkuda izbjeglice dolaze se ne smiruje, a situacija u Europi – što se izbjeglica tiče – zategnutija je nego ranija. Osjeti li se takav razvoj situacije na izbjeglicama, pitali smo.
Spajić: Mi ne nailazimo na neke promjene. Ljudi koji dolaze obraćaju nam se sa molbom za onu vrstu pomoći koja im je potrebna. Koliko možemo s njima komunicirati preko prevoditelja, pitamo odakle su, zbog čega dolaze, koliko dugo putuju, razloge zašto su pobjegli i zašto su uopće otišli iz svoje kuće ili doma. To su razlozi koji su po nama osobno opravdani – ljudi idu za boljim životom, i mi tu zaista ne vidimo neke razlike.
RSE: Sada se ustalila varijanta – vlakovi s izbjeglicama izravno iz Srbije do Slavonskog Broda, otuda izravno do Slovenije. Kako izgleda Vaš radni dan?
Spajić: Svaki dan imamo koordinacijske sastanke gdje dobijemo upute kada dolazi koji vlak, s kolikim brojem ljudi, koliki je postotak djece, a koliki odraslih… Dakle, na što se dodatno treba pripremiti, iako su sve organizacije u kampu kojima koordinira Hrvatski crveni križ spremne za svaki novi dolazak vlaka. Prosječno dolaze 3 do 4 vlaka dnevno, i u vlaku bude obično 900 ljudi – nekada 1000, a nekada i 800.
RSE: Mijenja li se struktura ljudi koji dolaze? Ima li više obitelji nego ranije, ima li možda više muškaraca?
Spajić: Dolazi stvarno jako puno obitelji s djecom. Jer, ako u vlaku imate 850-900 ljudi, zna se desiti da pola toga vlaka budu samo djeca. Ima i novorođene djece, dakle njihovi su roditelji pobjegli čim se to dijete rodilo.
RSE: I to je u stvari glavni naglasak Vašeg rada, zar ne? Što se radi?
Spajić: Naše je i dalje pomoći najranjivijim skupinama – djeci, majkama, ženama. Mi iz Društva 'Naša djeca' Vinkovci kao partnerska organizacija s UNICEF-om i dalje radimo sve ono što je potrebno za jedan osnovni, privremeni trenutak zadovoljstva i sigurnosti za to dijete, majku ili cijelu obitelj – uopće nije bitno.
RSE: Kada je u Hrvatskoj izbila izbjeglička kriza, i kada se ukazala potreba za njima, pojavilo se masu volontera. Bilo je jako mnogo dobre volje. Međutim, val izbjeglica se nešto smanjio, ali i dalje je konstantan na tri do četiri tisuće ljudi dnevno. Umaraju li se ljudi i odlaze? Dolaze li novi?
Spajić: Ja osobno ne mogu reći da sam primijetila da se ljudi umaraju i da odlaze. Kako vidim po organizacijama koje su zastupljene u kampu, tu je i dalje broj ljudi koji je i bio. Jer, mi se sada svi ponašamo kao jedna velika obitelj. Kada su pauze, svi zajedno sjede, piju kavu, odmaraju se, izjadaju se jedni drugima što ih je dirnulo, što je u nekom trenutku bilo posebno emotivno, jer takvih je situacija zaista mnogo. A isto tako i kada se radi – idemo pomoći najbolje što možemo i svi zajedno. Ako ja nemam nešto što je potrebno, ima netko pored mene, ili ćemo nekako pokušati doći do toga. Utoliko, ja nisam primijetila da se nešto smanjio broj ljudi. I dalje ima ljudi koji dolaze i volontiraju. Ja bih posebno istakla ove organizacije koje dolaze izvana tipa Intereuropean Human Aid Association (IHA), ali i zagrebački Centar za mirovne studije, gdje su naši ljudi, Hrvati,ali imaju i jako puno stranih volontera. Ja osobno ne primjećujem neko smanjivanje broja ljudi tu u kampu.
RSE: Malo o organizaciji posla u prihvatnom centru za izbjeglice. Radi se u smjenama. Imate li vikende, imate li slobodne dane?
Spajić: Čujte, to je sve individualno – stvar je dogovora, stvar je suradnje i dobre komunikacije jednih s drugima.Imamo vikende, šihte su nam 12-satne, preklapamo se dan i noć, i pruža se 24-satna pomoć onima kojima je najpotrebnije.
