Umjesto mirovine pješači 40 kilometara prodajući metle

Šaban Golub, bivši radnik busovačke ciglane, umjesto da uživa u mirovini mora prodavati brezove metle kako bi prehranio svoju obitelj. Do mirovine mu nedostaju dvije godine radnog staža koje mu nitko ne želi uplatiti. Njegovo tržište je od Busovače do Novog Travnika, tako da dnevno pješači i do 40 kilometara po magli, kiši ili snijegu.

Gusta magla i smog nisu bili prepreka da Šaban Golub krene na svoju poznatu trgovačku rutu od Busovače do Novog Travnika. Često uplašen sirenama velikih kamiona, traži sporedne putove do svojih klijenata. Na leđima obično nosi oko 40 kilograma teške brezove metle a ako je roba sirova onda je teret i veći od 50 kilograma:

„Ja sam krenuo jutros u pola sedam od kuće. E sad je oko pola jedanaest. Ja ne mogu prija. Ako neću krenut ranije, ne mogu, kasnim onda, kasnije ću doć kući. Radio sam ovdje u Busovači, u cigalni kod nas dole. Sad sam trebo u penziju, starosnu ću namiriti, ali jedino što će mi falit je malo staža, jedno dvije, tri godine. Kažu kupi. Odakle ću kupit? Kako ću kupit?"

Šabanova najveća briga je kome prodati metle. Kada smo ga pratili od Busovače do Nove Bile, ponadao se kako će svoju robu prodati na jednom mjestu kod starog kupca uzeti novce i vratiti se kući. Međutim, konkurencija je bila brža i dosta jeftinija. Neprodane metle ostavio je kod Zorice Stojak iz Nove Bile:

„Poznajem ga ima jedno četiri možda i pet godina.Vi ste me sad pitali: ’Vi se poznajete sa njim’, ovo ono, i bilo mi je smiješno da kažem da apsolutno čovjeka nikada nisam pitala ni kako mu je ime. Meni je bitno on kad dođe da uzmem od njega metle. Svaki put rekla sam mu kad mu je teško, neka ostavi tu, kad dođe po metle, bio ko kod kuće ne bio, nek ih ponese uzme, i to je to".

"Što je bilo para, potrošilo se, sin mi se ženio. I opet nije sa mnom. Odijelio se odmah", priča Šaban Golub.

"Zabrinem se kad ga dugo nema"

Šabanova supruga Hatidža hvali svoga supruga koji, bez obzira na vremenske uvjete, odlazi da proda svoj proizvod:

"Živimo eto od toga što on proda metle - to je sve. Nekad proda, nekad ne proda. Rastužimo se kad ne proda, ali, bože, šta ćeš. Mora se od nečeg živit. I pomalo. Danas malo, sutra malo, eto sabere se. Pomoć ti ne može niko, djeca ne rade. Imaju svoje porodice, svak svoje. Nemaš od koga očekivat."

Na pitanje da li se dogodi da Šaban zakasni sa terena, Hatidža kaže:

"Ako ga zadugo nema, zabrinem se. Ne mogu spavat dok ne dođe. Ne zaspim. Čekam. Šta ja znam - put je put. Jer more ga auto udarit. Svašta se more u putu desit. Valja kroza šumu ići - more ga vuk srest, more medvid - more svašta."

Kada smo snimali Šabana kako pravi brezove metle pred svojom kućom, njegov prvi susjed Almir Hodžić ostao je bez rječi kada je vidio da na leđima nosi teret težak između 40 i 50 kilograma punih 20 kilometara.

„Vidiš Šabana, koliko godina čovjek ima, a nosi toliko daleko metle. Valja to. Ja to ne mogu odnijet. Ja to ne bih mogao nositi. Mlađi sam od njega možda 40 godina, ali ne bi mogao odnit. Drugog izlaza nema. Posla nema, penzije nema. Mora nešto radit, mora se borit“, kaže on.

Zorica Stojak priča:

"Jedno vrijeme nije ga bilo duže. Čak sam mislila da nije umro. Onda kad se pojavio, kaže da je bio u Hrvatskoj. Željela bi’ da čovjek dobije tu svoju zasluženu penziju, da više ne mora nosit metle. Ali, i ako dobije penziju, ipak nek donese meni."

Koliko će godina Šaban čekati svoju penziju i koliko će još brezovih metli napraviti teško je prognozirati. Ima sreću što ga još uvijek zdravlje služi, pa teret težak i po 40 kilograma nosi na svojim plećima i po 20 kilometara. Ako proda metle, opet ga čeka pješačenje bez tereta 20 kilometara. Neki su ga već prozvali maratonac s brezovim metlama.