Dostupni linkovi

logo-print

Vlasenica: Obavljen deveti kolektivni ukop žrtava ratnih zločina


U subotu je na mezarju Rakita u Vlasenici klanjana deveta kolektivna dženaza za jedanaest identificiranih bošnjaka ubijenih 1992. godine. Posmrtni ostaci jedanaest žrtava ekshumirani su u masovnim grobnicama Pelemiš i Ogradice kod Vlasenice.

Dženazi je prisustvovalo oko pet hiljada ljudi iz cijele BiH i inostranstva. Dženazu je predvodio tuzlanski muftija Vehid efendija Fazlović. Dženazi nije nazočio nitko od članova predsjedništva BiH niti iz Vijeća Ministara BIH.

Mevludin Manjić imao je petanest godina kada je odvojen od roditelja i ubijen. On je i najmlađa žrtva današnjeg ukopa. Nakon dvadeset jedne godine njegovo tijelo identificirala je njegova mlađa sestra Mevlida Delić koja ga je u subotu i ukopala.

„Nas dvoje smo bili zajedno taj dan i došli su po nas da nas iz logora vode u logor Sušica. Mi smo svi bili u logoru i onda su došli i rekli da žene i djecu vode za Kladanj. Krenuo je i ovaj moj brat s nama. Kad smo ušli u autobus, njega su istjerali. On je samo gledao u nas, plakao i držao se za glavu. Tad sam ga zadnji put vidjela. Nikad ga više nisam vidjela, samo evo sad vo ovdje gledam u njegov grob“, ispričala je kroz suze Mevlida Delić.

Na mezarju Rakita u subotu je ukopan i Meho Sinanović koji je ubijen na svoj 17 rođendan. Njegov brat Denis stigao je iz Nizozemske kako bi ga danas ukopao. Denis Sinanović traga još uvijek za majkom, ocem i sestrom.

„Od kuće su tog aprila krenuli otac, sestra i brat. Nikada ih nisam pronašao, osim sad brata. Ja, mama, dvojica braće i sestra otišli smo u logor Sušica. Ja sam tada imao šest godina i ne volim se toga prisjećati. Mnogo toga se ne sjećam ali ni ne želim se sjećati. Godinama se raspitujem za sestru, ali nikako je ne mogu pronaći. Priče su svakakve, pričalo se čak i da je živa tako da ne bih o tome govorio. Preteško mi je ovo sve, pogotovo zato jer mamu nikada nisam pronašao. Ona je jedina od nas ubijena u Sušici“, ispričao nam je Denis Sinanović.

Rabija Đođaljević na mezarju Rakita svake godine ukopa nekog od svojih najbližih, a i sama je prošla ratne torture u Vlasenici.

„Ja svaki dan srećem ljude u Vlasenici koji su mene i moga muža odveli u Sušicu. I gdje je tu pravda? Nema pravde. Svake godine je i sve manje pronađenih tijela, ali mislim da je tu odgovornost i nas porodica. Postali smo pasivni“, kaže Rabija.

Ovo je do sada najmanja kolektivna dženaza na mezarju Rakita. Jedanaest nekompletnih tijela ubijenih Vlaseničana sahranjeno je uz prisustvo nekoliko tisuća građana.

Na ispračaj žrtava u petak u Tuzli došao je veoma mali broj građana. Bekir efendija Šabić tijekom vjerskog obreda u Tuzli rekao je da na dženazama gdje se po jedna osoba ukapa bude više ljudi.

„Na ispraćaj žrtava dužni smo doći, kao se ovakvi zločini ne bi ponovili više nikada. Na žalost sutuacija je takva da svi mi kada svoje ukopamo više na dženaze naših susjeda ne dolazimo. Takvi ne smijemo biti, jer što će biti s našom djecom i našim unicima ovisi od nas samih“, rekao je efendija Šabić.

Do sada je na mezarju Rakita ukopano 310 žrtava zločina počinjenog u Vlasenici 1992. godine, gdje je ubijeno oko 2600 ljudi.

Imena ubijenih i ukopanih u subotu: Abid (Alija) Alibašić, Ibrahim (Ibro) Bećirović, Abdulah (Hajrudin) Džodžaljević, Senad (Behadil) Bećirović, Fahir (Suljo) Muminović, Mirsad (Sulejman) Mehremić, Mevludin (Mujo) Manjić, Muhidin (Mujo) Manjić, Nedim (Osman) Šahinpašić, Senahid (Osman) Šahinpašić i Meho (Omer) Sinanović.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG