Još jedna "slika i prilika" devedesetih godina prošlog stoljeća pojavila se ovih dana u Mostaru. Naime, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta" iz tog grada došlo je ovih dana u posjed ostataka originalnog lica sa izvorne biste Aleksi Šantiću, koja je stajala u Šantićevom parku, u neposrednoj blizini Starog mosta.
Nakon što je statua u ljeto 1992. godine minirana, njeni ostaci su nestali, a gradom su kolale priče da je Šantić završio u Neretvi. Nakon što se dio originalne statue, ipak, pojavio, analitičari i umjetnici ističu kako je to podsjetnik više kroz kakve su tragične događaje ovi prostori prolazili prije 20-ak godina.
Bronzano lice, oštećeno gelerima i na više mjesta probušeno mecima, bez sumnje je sa statue koja je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve do ljeta 1992. godine stajala u Šantićevom parku u Mostaru, između Starog mosta i spomen-kuće još jednog pjesnika-velikana Svetozara Ćorovića, koji je bio oženjen Šantićevom sestrom.
Da je riječ o ostacima originalne Šantićeve statue za Radio Slobodna Evropa potvrdio je Ratko Pejanović, generalni sekretar mostarskog ogranka Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta", čije sjedište je upravo u spomen-kući Svetozara Ćorovića.
„Dobili smo prednji dio glave - čelo brkovi, oči, brada od prve Šantićeve statue koja je postavljena“, navodi Pejanović.
Pejanović, inače dugogodišnji vatrogasni komandir, kaže kako je na ostacima lica izvorne Šantićeve biste vidljivo na koji način je vandalizirana:
“Da se vidjeti i uočiti da je minirana. Vidi se trganje metala, a u drugim okolnostima ne bi desilo takvo rasprskavanje. U trenutku dok je taj komad glave izdvojen, onda se još selektivno gađa, pa se gađa kroz nos, potom proboji po licu i ispod lica. Dakle, nisu se zadovoljili samo sa miniranjem.“
Spomenik Aleksi Šantiću
Ostatke izvorne biste Alekse Šantića "Prosvjeti" je poklonio mostarski umjetnik, sa ateljeom u blizini Starog mosta, Ismet Kurt, koji je nedavno došao u posjed dijela lica originalne statue, ali ne želi otkriti na koji način i od koga je eventualno dobio.
„Odmah poslije rata mi smo, jedna ekipa ronioca sa nekom polovnom opremom, smo pokušavali da izronimo jedan dio, pa smo ronili do lučkog mosta, tražili bar jedan dio spomenika Alekse Šanitića, međutim, nismo ništa našli. Ali kad sam ja to ugledao poslije 20 godina, zaista sam se šokirao“, kaže Kurt.
Ismet Kurt se ni trenutka nije dvoumio šta treba uraditi sa ostacima lica originalne biste Alekse Šantića:
„Razmišljao sam šta da uradim s tim jer to nije moje vlasništvo. To je slučajno došlo kod mene. To je vlasništvo svih dobrih ljudi. Aleksa Šantić je paradigma dobrog života na ovim prostorima, ne samo na ovim prostorima nego u čitavom svijetu.“
Vrijeme kada ništa nije sveto
I u mostarskoj "Prosvjeti" već su odlučili šta će uraditi sa ostacima izvorne biste Alekse Šantića. Ratko Pejanović kaže da će bronzano lice Alekse Šantića dati na čuvanje Muzeju Hercegovine kako bi bilo dio postavke Šantićeve radne sobe u spomen-kući Svetozara Ćorovića, u kojoj je Šantić proveo posljednje godine života. Tu ideju u potpunosti podržavaju u Muzeju Hercegovine, u sklopu kojeg spomen-kuća Svetozara Ćorovića i djeluje.
„Aretfakt će naći mjesto u Muzeju Hercegovine u jednom mozaiku građe koju mi posjedujemo – od trodimenzionalnih predmeta, njegovih rukopisa. On će svjedočiti o jednom vremenu i uklopiće se u mozaik života i suživota u Mostaru“, kaže direktor Muzeja Asim Krhan.
Svi se slažu da je tek otkriveni ostatak lica izvorne biste Alekse Šantića simbol vremena u kojem su uništavani najveći kulturno-historijski spomenici Bosne i Hercegovine - džamije, crkve, mostovi i drugi objekti od značaja za sve narode i građane.
„Ovaj predmet svjedoči o ratnom vremenu. Znači da su bili planovi i aktivnosti da se takvi vrijedni ljudi kao što je Aleksa Šantić ’istjeraju’ iz Mostara, da se grad obezvrijedi, da se pokaže da su nemogući suživot i pluralno drušvo koje je postojalo u Mostaru i u BiH“, rekao je Krhan.
Generalni sekretar mostarske "Prosvjete" Ratko Pejanović slaže se da je to bilo vrijeme kada ništa u BiH više nije bilo sveto:
„Jer kako drugačije objasniti da su se bogomolje uništavale, iako smo ne tako davno imali dva bestijalna rata, pa nisu bogomolje uništavane. Razarani su gradovi, ginuli su ljudi, ali bogomolje nisu uništavane. Ovoga puta je to bilo više nego napadno i mislim da je svako to uništavanje nosilo poruku: ko je šta jamio, jamio je.“
Akademski kipar Florijan Mićković, čija djela također su u ratu uništavana, za naš radio komentariše:
„Nije se biralo, ljudi i u nekakvim revoltima i ne znam čemu su.... Ali jednostavno ovdje ti piše gore da je to Milivoje Uzelac slikar, pa ne možeš njega gađati. Dakle, desile su se tragične stvari“.
Ipak, Ismet Kurt, umjetnik koji je otkrio ostatke originalne biste Alekse Šantića, smatra da nam slavni pjesnik, svojom ponovnom pojavom, nešto vrlo jasno govori:
„Dao je nama svima poruku da treba biti onako kao što je bilo.“
Recimo još da danas, od 2004. godine, stoji nova statua Alekse Šantića, postavljena umjesto one minirane po povlačenju jugoslovenskih vojnih i srpskih paravojnih formacija iz doline Neretve u ljeto 1992. godine.
I nova bista djelo je istog umjetnika - beogradskog skulptora Nikole Koke Jankovića.
