Dostupni linkovi

logo-print

"Muzej nevinosti" na najnevinijem mjestu: Orhan Pamuk na Praškom festivalu pisaca


Orhan Pamuk na Praškom festivalu pisaca

Orhan Pamuk na Praškom festivalu pisaca

Hiperprodukcija romana posljednjih godina u cijelom svijetu ne utiče na kvalitet, već samo dokazuje da se kroz romane, kao književni i umjetnički žanr, ljudi već 160 godina najbolje sporazumijeveju, smatra Orhan Pamuk koji dijeli uvjerenje Milana Kundere da romani imaju smisla samo ako im je svrha istraživanje uslova ljudskog postojanja “condizione humano”.

Turski pisac Orhan Pamuk, prvi put je u svojih 61 godinu posjetio Prag iako je, kako je rekao, trebalo da dođe prije 20 godina. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost bio je gost ovogodišnjeg Praškog festivala pisaca, koji bi kako sada stvari stoje, mogao biti i posljednji, zbog nedostatka novca za finansiranje ove važne kulturne manifestacije.

Pamukovo gostovanje izazvalo je posebnu pažnju, a jedna od dvije književne večeri na kojima je predstavljen njegov rad, protekla je u razgovoru u kojem se osvrnuo na promjene u njegovom Istanbulu, ulozi koju melanhonija ima u njegovim djelima, te prednosti koju romani kao forma imaju u komunikaciji o ljudskom iskustvu u 20. i 21. stoljeću.

Iako je i u Turskoj i u svijetu jednako poznat po svojim političkim stavovima baš kao i romanima ovoga puta nije želio debatovati o politici.

U Turskoj je 2011. godine objavljeno 1.800 romana, što znači da je svakog dana u godini izašlo pet romana. Turska nije izuzetak već pravilo. Orhan Pamuk kaže da ga svako malo nazove po neko sa pitanjem da li je hiperprodukcija romana na svijetu uticala na pad kvaliteta ili, kako poneko kaže, “smrt pisane riječi”. Nije saglasan sa tim, zapravo smatra da je to samo dokaz da su se romani kao književni žanr uspostavljen prije 160 godina generacijom Balzaka, Dikensa, potom Tolstoja i Dostojevskog pokazali kao najefikasniji vid komunikacije.

”Da, mi treba da težimo da nas inspiriše dobra literatura, moramo postaviti standardr visoko kao što je to Kundera postavio, ali to što danas svi pišu romane nije loša stvar, naprotiv”.

Podsjetio je na to da se, kada je on počinjao kao pisac u Istanbulu tretirao gotovo kao čudak, da je sam prvo želio biti slikar, pa arhitekta u porodici od nekoliko inženjera , pa potom pisac, da ga majka odgovarala pitanjem: Ko će čitati tvoje knjige?

“Taj skromni glas je s jedne strane vjerovatno je bio u pravu ali ja sam imao sreće. Preživio sam.”

“Posljednjih je godina književna industrija u Turskoj porasla za 300 posto.Sjećam se da je na kraju svake godine neko dao kritičku ocjenu svih romana objavljenih u toj godini. Došli smo do brojke do skoro 2.000 hiljade. Naravno sve knjige ne komuniciraju jednako, neke su dobre, a neke ne. Ali Turska se mijenja i postaje veoma fluentna i bogatija tako da možda inspiriše pisce. Što je zemlja bogatija više inspiriše ljude i da pišu, objavljuju i komuniciraju preko te sjajne forme“


Orhan Pamuk

Orhan Pamuk

Odgovarajući na pitanje svog češkog prevodioca Petera Kučera koji je i vodio razgovor sa Nobelovcem (koji je kako je rekao posljednjih šest godina više proveo sa Pamukovim knjigama nego sopstvenom ženom), koliko je studij arhitekure uticao na njegovu preciznost, jasnost i disciplinovanost kao pisca, on priznaje da jeste disciplinovan pisac ali da ima i svoje poetske momente takođe.Ne može da procijeni koliko je na njegov rad uticala arhitektura ili to što je rastao u porodici inženjera ali biti romanopisac znači trakač na duge staze i to je navika.

“Dok je poezija, prema tumačenju turske imperijalne tradicije, ono što dobijaš kao Božji dar, pisanje romana je kao da ste službenik, zapisujete i zapisujete. Ali nije u potpunosti ni tako, jer ima u mojim djelima puno toga nadahnutog peozijom, dio koji dolazi iz transcedentalnih stanja“.

Pamuk kaže: “ Godine 1985. otišao sam u SAD i bio izložen bogatstvu tamošnjih biblioteka i muzeja što mi je dodatno na neki način otvorilo pitanje identiteta, o tome ko sam , šta je to turska kultura, zašto želim pisati romane, koliko moraju biti originalni ….i tu sam otkrio sufizam, persijske klasike, Rumija i shvatio da želim takve priče ispričati na moderan način, možda inspirisan Džejmsom Džojsom, ono što je Džojs uradio Dablinu ja sam želio Istanbulu. Pa sam počeo pisati ali sam bio veoma naivan jer sam krenuo negdje, a da nisam znao gdje.“

Objašnjavajući početke najproduktivnijeg i najkvalitetnijeg perioda rada, Pamuk kaže da je njegova ideja kreativnosti bila da poveže stvari koje se prije nijesu mogle povezati, sufizam i postmodernizam uvjeren da će se među njima na kraju stvoriti elektricitet. Tako je nastala “Crna Knjiga” koju i on smatra jednom od svojih najboljih djela.

Posljednji roman “Muzej nevinosti” (2009), osim što je istorijski roman iz vrlo ličnog ugla, pa ljubavna priča, on je istovremeno i projekat jer je u Istanbulu otvoren Muzej nevinosti (2012), a cijela ideja je bila stara 15 godina. Pamuk je naime želio da napiše roman koji će na neki način predstavljati katalošku prezentaciju Muzeja. Stoga je kupio kuću u blizini svoje kancelarije u Istanbulu u siromašnoj četvrti i napravio muzej u kojem se nalaze objekti koje je sakupljao imaginarni glavni junak ljubavne priče iz Muzeja nevinosti, zapravo je sam po Istanbulu sakupljao predmete koji kao i u priči oživljavaju vrijeme u kojem se radnja romana događa. Još jedna slika Istanbula.

Gradonačelniku Praga, Bohuslavu Svobodi, koji je prisustvovao književnoj večeri sa Pamukom, uručeno je englesko izdanje “Muzeja nevinosti” uz molbu Pamuku da se potpiše na najnevinijem mjestu na knjizi.

Od kada je 2006. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost postao je mnogo traženiji i sa mnogo više obaveza širom svijeta ali je kao disciplinovana osoba i dalje veoma posvećen ranijem načinu pisanja , što je ponekada i do 10 sati na dan.

“Nobelova nagrad učinila me još ambicioznijim, jer sad imam mnogo više čitalaca u cijelom svijetu”.

Kaže da sada ima bilješke za sedam ili osam romana, i da mora izabrati da li da piše romane jer život je kratak, ili da dođe u Prag i uživa. Ovoga se puta odlučio za Praški festival pisaca ali naglašava da pisanje ne doživljava kao obavezu već kao dijete kojem dozvoljavaju da se više od uobičajenog vremena igra sa svojim omiljenim igračkama.Nada se da Nobelova nagrada neće ubiti to kreativno dijete u njemu na čemu počiva uspjeh koji je postigao.

Boravak u SAD jedno vrijeme učinio ga je veoma nostalgičnim za Istanbulom koji je u centru njegovog interesa ali mu je, kako je rekao, dao i neki novi ukus. Vjeruje da to nije negativno uticalo na njegov rad ali priznaje da mu je potreban Istanbul, mada se ne osjeća loše ni kada je van njega.

Pamuk nije ovaj put želio da govori o politici ni svojim već javno izrečenim stavovima o genocidu nad Jermenima.

“Bila je u pitanju sloboda izražavanja možda i više nego istorija. Ja sam iznio svoj stav o tome i ključna stvar je u tome da morate imati slobodu da javno govorimo o prošlosti”.

Odgovarajući na pitanje kako danas vidi svoj mnogo veći Istanbul, Pamuk je rekao da je grad brojio milion ljudi kada se on rodio, a danas 14 miliona. Smatra da je imao privilegiju i sreću da vidi kako je rastao grad od milion do 14 milona, mada se ponekada ne može izboriti sa promjenama. Istanbul se kaže u posljednjih 15 godina promijenio više nego u prethodnih 45.

”Upravo to sada želim da uhvatim u svojim sljedećim romanima. Moja radost i sreća je da vidim taj razvoj i shvatim smisao toga”.

Melanhonija u njegovim pričama o Istanbulu je melanholija iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka jer je tih godina urušeni sjaj Otomaksog carstva u Istanbulu izgledao tako, a danas mu, kaže, mlade generacije govore: “Vidite da Istanbul nije tužan već srećan, kao sladoled je.”

“Ja kažem slažem se, ali je tada bio tužan. I to sam opisao u mojoj autobiografiji o Istanbulu.“

Ne želi niti šalje poruke svojim romanima niti po njegovom sudu literatura tome služi. Literaturu više vidi kao iskustvo u nečemu nego kao nekodiranu poruku.

”Moje knjige nijesu mjesta za traženje poruka već stvari iskustva”.

Na pitanje da li je razvoj demokratije u Turskoj presudan za bolju atmosferu za pisanje kvalitetnijih romana Orhan Pamuk kaže da ne vjeruje.

“Dostojevski je napisao svoje najbolje romane, romane koji spadaju u najbolje napisano u svjetskoj literaturi kada je bio pod carskom cenzurom. Imamo i dalje problema sa slobodom govora ali je literatura van toga. Ja sam imao problema, ne zbog mojih romana, već zbog onoga što sam rekao u intervjuima kada sam pokušao dati iskren odgovor na postavljeno pitanje”.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998.godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG