Dostupni linkovi

logo-print

O Jugoslaviji, studentskoj pobuni i svetu 1968. godine


Studenti u zgradi Rektorata u Beogradu 1968. godine

Studenti u zgradi Rektorata u Beogradu 1968. godine

Knjiga „Jugoslavija i svijet 1968.“ istoričara Hrvoja Klasića, koja se bavi situacijom u Jugoslaviji tokom jedne od najburnijih godina druge polovine 20. veka i nudi novu interpretaciju događaja koji su obeležili šezdesete u socijalističkoj Jugoslaviji, promovisana je u Beogradu, u Muzeju istorije Jugoslavije, 28. marta.

Pored autora u punoj sali Muzeja govorili su istoričari Ljubodrag Dimić i Tvrtko Jakovina, te urednik knjige Kristijan Vujičić.

Knjiga se, uz pomenuti kontekst koji je doveo do studentskih pobuna 1968., te mesto Jugoslavije u toj godini i deceniji, bavi i delovanjem časopisa "Praxis" i Korčulanske letnje škole koji su bili žarište kritičkog promišljanja onoga što se nazivalo jugoslovenskim samoupravnim socijalizmom.

Kroz pet opširnih poglavlja Klasić obrađuje promene u Jugoslaviji, njen odnos prema Pokretu nesvrstanih, Varšavskom bloku i Zapadu.

„Knjiga je prošireni nadopunjeni doktorski rad, za koji je istraživanje trajalo godinama. Skupljanje građe se svodilo na rad u brojnim arhivima širom svijeta, najveći period vremena sam proveo u Arhivu Jugoslavije i u bibliotekama u Beogradu, zatim u arhivu u Vašintonu, Londonu i Pragu, uz arhiv u Zagrebu. O poznatim temama ja ovdje govorim na potpuno drugačiji način. Oni su osvijetljeni sa različitih strana sa kojih možda do sada nisu bili posmatrani. To nije knjiga o studentskim demonstracijama, to je knjiga o 1968. u kojoj su studentske demonstracije dijelić cijelog mozaika koji je u stvari ukazivao na specifičnost unutrašnjopolitičke i vanjskopolitičke situacije Jugoslavije“, navodi Klasić.

Knjiga, između ostalog, prati istoriju studentskih pobuna u Jugoslaviji od 1950. pa do te 1968. godine, za koju je jedan američki diplomat, kako navodi Klasić, rekao da je jugocentrična, za razliku od ostatka sveta.

Hrvoje Klasić i Ljubodrag Dimić na promociji u Beogradu

Hrvoje Klasić i Ljubodrag Dimić na promociji u Beogradu

„Što se tiče demonstracija, tu je naravno važna ekonomska situacija u zemlji, tu su i međurepublički, ali i međunacionlani odnosi, te uloga Josipa Broza Tita kao vrhunskog stratega i diplomate, ali i vrlo vještog manipulatora. Vi imate zanimljivu stvar, da prije samog lipnja 1968. ima puno zahtjeva koji ukazuju na loš položaj studenata, međutim onog trenutka kada je krenulo, gotovo 90 posto zahtjeva je usmjereno na demokratizaciju društva, partije, provođenje privredne reforme. Oni se više bore za ispravljanje nepravdi u društvu nego za poboljšanje u samom studentskom životu. To je i razlika između studenata na Sorboni i u Beogradu. Studenti na Sorboni traže bolji standard, niže školarine, mogućnost reizbora profesora, toga u Beogradu nema“, naglašava Klasić.

Na pitanje, da li i na koji način mogu da se uporede studentski protesti 1968. sa poslednjom pobunom u Hrvatskoj koja je počela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dalje se proširila na sveučilišta širom zemlje, Klasić kaže da sličnosti ima, ali ima i razlika.

„Prije svega, studenti u Zagrebu se bore isključivo za vlastita prava, studenti 1968. se gotovo nimalo ne bore za vlastita prava. Da se vratimo zahtijevima u Zagrebu prije nekoliko godina, neki od zahtiijeva studenata su poboljšanje studentskih standarda, ali nema zahtijeva za promjenom na bolje unutar hrvatskog društva. Da, ima, ako to uzmemo kroz motiv promjene studentskog standarda, ali nema zahtijeva koji su generalno nacionalni. Kad studenti 1968. traže povećanje minimalnog dohotka, to sa studentima u tom trenutku nema nikakve veze. S druge, strane studentski zahtijevi 2009., kada se traži besplatno obrazovanje, isključivo njih zanima u tom trenutku. Zahtjev za besplatno školovanje je zahtjev za opće dobro, ali je vrlo strukovno“, kaže Klasić.

U javnosti bivše Jugoslavije postoji stereotip vezan za studentske demonstracije - da su šezdesetosmaši ultraljevičari, ultraradikalni, ultramaoisti. Međutim, Klasić smatra da je to, uz Praxis i Korčilansku školu, možda nešto najdemokratičnije što se u Jugoslaviji dogodilo, ali je spin napravljen jer se jugoslovenska politička elita našla ugrožena od strane svojih.

„Bilo je lako kada vas napadaju ustaška i četnička emigracija. Međutim, sada vas napadaju vaša djeca koja na pitanje ’Koji je vaš program’ odgovaraju ’Mi nemamo drugi program. Naš program je Savez komunsita Jugoslavije, ali ste ga vi iznevjerili.’ I to ih je jako bolilo“, pojašnjava.

U knjizi se pominje i mogućnost napada SSSR-a na tadašnju Jugoslaviju.

„Iz dokumenata u Vašingtonu i Londonu vidljivo je, parafraziram, da bi se NATO ponašao kao da je napadnuta njihova članica“, kaže Klasić.

Korčulanska škola

Korčulanska škola

Istoričar Tvrtko Jakovina naglasio je da je važno da se iz knjige vidi da stvari u univerzitetskim centrima u Jugoslaviji koincidiraju sa svijetom i da u tom kontekstu izazivaju posebnu pažnju.

„S druge strane čini mi se da je velika prednost ovog teksta što je ukupna zbivanja i probleme kroz koje je zemlja prolazila, uvezala u jednu smislenu priču. To nije bila česta situacija u hrvatskoj historiografiji. Ona je iskočila iz republičkoga okvira i počela gledati na federalni okvir, zadržavajući na umu ono što se zbiva u našem okružju. Taj pristup je u ovoj sredini bio rijeđi, a smatram da bi ga trebalo prevladavati jer se samo na taj način možemo približiti objektivnijoj slici onoga što se zbivalo u svim godinama pa tako i u 1968“, kazao je Jakovina.

U knjizi je jasno vidljiva ideologija i politika režima kroz brojne primere, poput pokušaja da se izbegne represija, koja stupa na snagu nakon završetka pobune, jer se počinju otvarati brojni sudski procesi. Prema rečima Ljubodraga Dimića, istraživanja pokazuju u kojoj meri je jugoslovenska javnost bila upoznata sa sličnim protestima koji su bili u svetu, a koliko je ćutala o onome što se dešavalo u zemlji, što opet govori o prirodi te javnosti.

„Vidimo kako je kritička inteligencija posmatrala proteste, kakva je priroda protesta, jer je on suštinski kritika vlasti sa levice, zatim jedna bitka za radničku klasu i epilog te bitke koji je neuspešan po studentski pokret, najzad ponašanje političara koje je različito, od šoka do solidarnosti, od buđenja starih sentimenata vezanih za studentski pokret između dva svetska rata, do ponašanja onih koji te sentimente nisu imali. I, najzad, tu je posebna figura Josipa Broza sa političkom taktikom, sa stepenom obaveštenosti, sa pokušajem da izbegne javne nastupe, da inicira donošenje odluka koje su stasale u njegovoj glavi, sve se to iskazuje kao jedna velika, ozbiljna veština vladanja Josipa Broza koja ga zaista predstavlja u svetlu koje je u opozitu sa onim kako olako danas mnogi o njemu pričaju“, zaključuje Dimić.

Hrvoje Klasić je profesor na Filozofskom fakultetu, Odsjeku za povijest. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za 2006. godinu. Iste godine dobio je i Godišnju nagradu grada Siska za knjigu Hrvatsko proljeće u Sisku. Koautor je dokumentarne serije Hrvatsko proljeće, nastale u produkciji HRTa 2011. god.

* Hrvoje Klasić gost je Branke Mihajlović u intervjuu sedmice koji će biti emitovan u nedelju, u 9.30.
  • 16x9 Image

    Žarka Radoja

    Diplomirala na Akademiji lepih umetnosti, na temi "Ratna propaganda: Vukovar 1991.". Novinarstvom počela da se bavi u dnevnom listu "Vesti". Deo redakcije internet portala e-Novine od njenog osnivanja do novembra 2011. godine kada prelazi na internet stranicu RSE.

XS
SM
MD
LG