Dostupni linkovi

logo-print

Reportaža: Dom je tamo gdje ti dopuste da živiš


Ilustracija

Ilustracija

Autor: Jasmin Darznik, profesorica engleskog na sveučilištima Washingtonu i Lee, i autorica knjige „Dobra kćerka: Sjećanja na skriveni život moje majke“

Gdje ti je dom?“ pitala me službenica u konzulatu.

Bilo mi je 13. Osam godina ranije sa roditeljima sam napustila Iran. U Kaliforniji su kupili kuću i mali motel. Krenula sam u školu i naučila engleski. Onda sam jedno ljeto trebala otputovati u Njemačku i posjetiti majčine rođake, i pogriješila sam, jer sam Ameriku nazvala domom.

Problem je nastao kada mi je majka dala formular za vizu. Otac je ostao kod kuće kako bi vodio posao. Majka je znala engleski toliko da nije bilo problema, ali u situaciji kad sam ja bila s njom, koristila se mojim znanjem jezika, pa sam bila posrednik između „nas i njih“.

Počela sam ispunjavati formular. U SAD smo boravili legalno, ali kada smo trebale otputovati, radna viza moje majke trebala se obnoviti. Bila je to standardna pocedura. Nismo računali da će biti ikakvih problema, sve dok trenutka kada sam na pitanje gdje je vaš dom napisala „Amerika“.

„Jeste li sigurni?", pokazala je službenica na to što sam napisala. Kada sam potvrdila, okrenula se i otišla i stražnju sobu. Vratila se za nekoliko trenutka i rekla nam da su naši zahtjevi odbačeni. Nismo se mogli vratiti u Ameriku, jer smo izrazili namjeru da u toj zemlji trajno ostanemo.

Gledajući s ove distance, odlučnost odgovora me i danas zapanjuje. Iranska revolucija i suludi imigracijski zakon raspršio je moju obitelj diljem svijeta. Imala sam rođake u Wisconsinu, Stockholmu, Istanbulu, i drugdje po svijetu.

Dok smo bili u Njemačkoj, majka je do dugo u noć pričala s ujnama i ujacima o Iranu, raspravljali su o budućnosti zemlje i o mogućnosti da se jednog dana vrate tamo.

Ja sam se, međutim, sve više udaljavala od Irana. Bilo je u tom „tranzicijskom“ razdoblju i kriza. U školi su me zvali „smrdljiva Arapkinja“, gledala sam majku koja u dućanu traži ono na što je naučila, ali sam primjetila oštre poglede na ulici prema mojoj baki koja je nosila veo preko glave. Brzo sam naučila ne biti Iranka - čupala sam obrve, farbala kosu, skratila suknje. Do kraja ljeta već sam bila željna povratka u Kaliforniju. Viza je bila jedina prepreka između mene i zemlje koju sam nazvala domom.

Prvo što sam primjetila u američkom konzulatu gdje smo otišli ispuniti formulare, bili su ogromni redovi, poput zmija su vijugali oko konzulata. Većina ljudi su bili tamnoputi, i bilo je mnogo žena sa velom. „Izbjeglice“ objašnjavao je ujak. „Dolaze ovdje svakoga dana u nadi da će dobiti vize“. Glas mu je bio tih, obziran.

Kako je moj otac imao njemačko državljanstvo, i ja sam imala njemački pasoš, a to je značilo da majka i ja možemo izbjeći redove i ući na druga vrata.

Ta vrata, i lažna nada u povratak, postati će mi nešto vrlo blisko. Svakim odlaskom u konzulat i svakom odbijenicom, „udaljenost“ između nas i izbjeglica postajala je manja, a mogućnost povratka u Ameriku sve neizvjesnija.

Kip slobode u New Yorku

Kip slobode u New Yorku

U idućih nekoliko mjeseci madrac na podu u sobi moje rođakinje postao mi je krevet. Ponovno sam naučila dobro govoriti perzijski, jer se jedino on govorio u obitelji. U Americi, moj otac koji je vodio motel, uštedio je novac i angažirao odvjetnika koji je u naše ime upućivao žalbe. Uspjelo mu je nagovoriti školu da mi omogući dopisno polaganje ispita. Moj njemački nije bio dovoljno dobar da upišem lokalnu školu. Stalno smo čekali povratak u Ameriku.

Majka je unajmila mali podrumski stan. Stanarinu smo produživali svaki mjesec. Majka je stalno ponavljajala „Vratiti ćemo se za nekoliko tjedana“.

U pismima prijateljima u Americi nisam pisala zašto se nisam vratila do kraja ljeta. Željela sam da misle kako se dobro zabavljamo i da smo zato produljili praznike. Odgovorali su mi, a ja sam samo nadala da me neće zaboraviti.

I usprkos uvjeravanju moje majke, istina je da sam počela strahovati da se možda nikada neću vratiti u Ameriku. Ipak vratila sam se, ali dvije godine kasnije, i to pod izričitim obećanjem da ćemo ostati privremeno i iz poslovnih razloga.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Prvi šok je bio na aerodromu u San Francisku gdje nisam u gužvi prepoznala oca. Dvije godine koliko je sam vodio motel, borba s imigracijskom birokracijom, ostavila je traga. Udebljao se, dobio bore oko očiju. Bio je tužniji nego prije. Od kuće sam otišla kao dijete, a vratila se starija. Sada sam ga gledala drugačijim očima.

Amerika, iako ne sasvim strana zemlja, nije mi bila toliko bliska kao prije. Ranije sam izgledala i samoj sebi više zvučala kao Amerikanka. Školovanje kod kuće u kombinaciji s egzilom, pretvorilo me u stidliviju i zatvoreniju osobu, manje samostalnu. Postala sam prava imigrantkinja.

Danas imam trajni boravak. Lako mogu otići i vratiti se, no na graničnom prijelazu sam ista ona mala djevojčica koja je učinila pogrešku nazivajući Ameriku domom. Stalno provjeram pasoš i zelenu kartu. Osjećaj straha, ali i bijesa, nije nestao.

„Dom“! S 13 godina mi je to bilo najnormalnije izgovoriti. Danas mi ta riječ izaziva nelagodu. U formularima, kada je to moguće, ostavljam praznim odgovor na to pitanje.
XS
SM
MD
LG