Kao i petnaest prethodnih i ove godine u Mostaru se održava velika kulturna manifestacija „Dani matice hrvatske – Mostarsko proljeće“, koja će trajati punih šest sedmica. Planirano je 35 atraktivnim umjetničkih sadržaja, u kojima će učestvovati stvaraoci iz devet zemalja. Gost je advokat Josip Muselimović, donedavno predsjednik Matice hrvatske Mostar, ujedno i osnivač ove manifestacije.
Sve do početka ljeta trajat će Dani matice Hrvatske – Mostarsko proljeće. Premda više niste na čelu ove kulturne manifestacije, računam kako nam možete reći da li XVI izdanje donosi sobom buket umjetničkih uzbuđenja, kako je to bilo svih ovih godina?
Muselimović: Na sreću, organizaciju manifestacije je preuzela aktualna rektorica Mostarskog sveučilišta, prof. dr. sc. Ljerka Ostojić. Sasvim je sigurno da će sa svojim suradnicima, koji su brižno birani i odabrani, nastaviti raditi ono što smo radili punih 16 godina. Zapravo, svi oni koji su ranije bili oko ovog festivala, još uvijek su tu, na nekim drugim funkcijama. Ja sam konkretno u ulozi predsjedatelja Umjetničkog vijeća, u kojem stoluje šest najeminentnijih imena iz kulturnog svijeta BiH, Hrvatske, pa na koncu i cijelog svijeta.
Obzirom da je ovogodišnji visoki pokrovitelj manifestacije, predsjednik Saveza europskih festivala, gospodin Darko Brleka, on je istovremeno i član Umjetničkog vijeća, zajedno sa doktorem Prlenderom, bivšim ravnateljem Dubrovačkih igara, Miljenkom Puljićem, ravnateljem Zagrebačke filharmonije, Ivicom Šarićem, poznatim operskim umjetnikom iz Sarajeva i gospođom Angelom Petrović. Ovo je grupa ljudi koja apsolutno može osmisliti i organizirati manifestaciju po tradiciji i kvalitetu koji je važio svih ovih 16 godina, na temelju čega smo jednoglasnom odlukom na kongresu primljeni u punopravno članstvo Saveza evropskih festivala.
Znači da ćemo opet imati vrhunske muzičke, književne, likovne, dramske i filmske sadržaje?
Muselimović: Mi smo na jednoj od sjednica bili donijeli odluku da se maksimalno prilagodimo trenutnim društvenim okolnostima, da programe Mostarskog proljeća svedemo na nešto što bi bilo prihvatljivo, i sa aspekta gledateljstva i sa aspekta naših interesa, pogotovo zbog vrlo složene gospodarske situacije i okolnosti. Teško je namaknuti i jedan dinar, a ne ono što zahtjeva jedan ovakav festival. Međutim, za ovih 15 godina stvoreno je takvo okruženje da nam ansambli iz okolnih zemalja vrlo rado dolaze po najpovoljnijim uvjetima, neki i gratis, da bi Mostaru, koji je proživio ono što je proživio, pomogli da što je moguće prije zacijeli svoje ratne rane. Ove godine ćemo opet imati tridesetak programa iz svih sfera umjetnosti. Jako smo zadovoljni, pogotovo što ćemo imati nekoliko vrhunskih glazbenih, dramskih, likovnih i književnih događaja.
Niste više na čelu manifestacije, ali uzbuđenje i odgovornost utemeljitelja i petnaestogodišnjeg lidera jamačno još uvijek traje. Mora da ste, unatoč nekim razočaranjima, veoma ponosni na pređeni put, od onog davnog dogovora sa pokojnim maestrom Šutejom, do statusa ravnopravnog člana Saveza europskih festivala. Od jednosedmične smotre do više-sedmične kontinuirane svečanosti i vrhunskih estetskih ostvarenja. Kako je zapravo počelo?
Muselimović: Sretna okolnost je da sam prije šesnaest godina upoznao maestra Vjekoslava Šuteja. On je bio posebno vezan za Mostar, zato što je imao neke mladalačke ljubavi ovdje u gradu. Sjeća se trešanja i mostarskog behara. Prvi put je dirigirao u Mostaru. Kada je došao i vidio šta se dogodilo u Mostaru, onda je predložio da pokušamo zajedno gradu pomoći da prevaziđe te traume. Kada smo počinjali, grad je zaista bio duboko podijeljen. Na Bulevaru su bili postavljeni ležeći policajci i dobro se gledalo tko može preko Bulevara, na jednu ili drugu stranu. Tad smo napravili jedan zaista smio iskorak i odlučili se na ovoj manifestaciji okupiti sve umjetnike grada Mostara, bez obzira na sve razlike, o kojima drugi žele govoriti.
Naša druga odluka je bila da centar naše buduće saradnje mora biti, prije svega, grad Sarajevo, kao glavni grad BiH i kulturno središte naše zemlje. Tako smo počeli okupljati umjetnike grada Mostara, onda je došlo Sarajevo, Zenica, Tuzla, Banja Luka. Sada je tradicija da se na Mostarskom proljeću predstavljaju najkvalitetniji ansambli i najveći umjetnici, koji su u BiH, ili, oni koji su rođeni ovdje, a žive negdje drugdje, a takvih je nažalost i najviše. Nakon toga smo ostvarili zaista izvrsnu saradnju sa Dubrovačkim ljetnim igrama, sa Sarajevskom zimom, sa Splitskim ljetom, sa zagrebačkim manifestacijama, sa beogradskim manifestacijama. Iskreno rečeno, sada je Mostar postao kulturno središte srednje Europe.
Meni osobno, a pretpostavljam kako nisam bio osamljen, s početka se zaista činilo kako će ova manifestacija, obzirom na ovaj predznak – Matica Hrvatska, biti tek za jedan dio podijeljenog grada, a to je postao festival za čitavu zemlju, region čak.
Muselimović: Ima nešto što ja vrlo rado pričam i prepričavam. Prije 15 godina je zaista, u onim okolnostima, trebalo hrabrosti, pa ako hoćete i nekakve vizije, pa na ovaj festival sa hrvatskim predznakom, pozvati Narodno pozorište, kako to sad neko kaže, iz istočnog dijela grada. Taj ansambl je došao, u tim okolnostima, prije petnaest godina i dočekan je sa osam stotina gledatelja, uz predstavu koja je već bila viđena, pa i ansambl koji je bio prorijeđen. Taj ansambl je bio ispraćen ovacijama. Jednako tako ovacijama je ispraćeno i Narodno pozorište Republike Srpske, kao i tuzlansko, zeničko i svako ono koje je ovdje gostovalo. Jedne prigode pitali su Dragana Nikolića i Voju Brajovića gdje im je bilo najljepše. Oni su te godine, sa Ateljeom 212, obišli cijeli svijet, bili su u Kanadi, Australiji. Voja je rekao: „Iskreno da vam kažem, najljepše nam je bilo u Mostaru, na jednom neviđenom festivalu i druženju.“
Dakle, festival se stvarno afirmirao, svirali su rimski filharmoničari, milanski filharmoničari, Bečka opera, Budimpeštanska opera, ruski, japanski, američki i francuski umjetnici. Vjerujte, ni ove godine ne postoji ni jedno veleposlanstvo u BiH koje nije ponudilo svoje programe da predstave svoju zemlju. Tako da ćemo ove godine imati Španjolce, Turke i Amerikance.
Unatoč svemu pretpostavljam da ima i zločestih ljudi koji osporavaju estetske domete vašeg festivala.
Muselimović: Ako na jednom festivalu svira Ivo Pogorelić, ako sviraju zajedno ljubljanska, beogradska i zagrebačka filharmonija, ako iz svijeta lake glazbe pjeva Oliver Dragojević, ako nastupaju Ceca Bojković, Dragan Nikolić, Vojo Brajević, onda morate biti silno zločest da kažete jednu ružnu riječ. Dapače, ovaj je festival, na afirmaciji grada Mostara, učinio golemi iskorak. Entuzijazmom jedne skupine ljudi je postao punopravni član Saveza europskih festivala. A to nije mala stvar.
Malo je bolno da za ovakvu manifestaciju nema podrške nadležnih, ili da je podrška tek simbolična.
Muselimović: To je nešto što je vrlo teško objasniti. Ja sam prošle godine kazao da odlazim, ne zbog umora, zamora ili manjka ideja, nego zbog umora od poniženja. Od kucanja na vrata ljudima koji jednostavno nemaju senzibiliteta, jednostavno ne razumiju te stvari. Prema tome, nije moguće ostvariti nikakav kontakt. Naša služba marketinga kaže: „Svatko onaj tko uloži jednu marku u ovaj festival, vrate mu se makar tri“. Zašto? Zato što smo uspjeli ostvariti izvrsnu saradnju sa televizijskim kućama, sa novinskim kućama, radio postajama. Kada bi gospodarski subjekti plaćali te reklame, koje mi pružamo za tih 45 dana, onda bi oni dali neuporedivo više novca. Na koncu, i početak i zatvaranje festivala prate izravni televizijski prijenosi i to je prilika za promociju tih gospodarskih subjekata. Ivo Andrić je davno rekao: „Jedino se kulturom BiH može predstaviti“. Svako izdvajanje u te sfere je višestruka korist za svakog.
Vi imate bogato iskustvo u svom osnovnom zanimanju, uz to ste i pisac, bavite se literaturom, imate bogato iskustvo u skupljanju i borbi za opstanak ove manifestacije. Kada, i da li uopšte, može, u ovim našim mutnim vodama, doći do promjene kada je kultura u pitanju?
Muselimović: Od ciklusa do ciklusa, od izbora do izbora, uvijek mislimo bit će bolje. Međutim, stvari ne idu na bolje i vrlo teško je prodrijeti do svijesti ljudi koji odlučuju i koji bi trebali pomoći i podržati. Unatoč svemu tome, ima dobrih ljudi koji razumiju stvari, ima onih koji žele pomoći. Činjenica da ovo traje 16 godina, svjedoči o tome da ipak postoje, i snage i ljudi, koji ovo mogu iznijeti. Uvjeren sam da će ovo potrajati.
