Dostupni linkovi

logo-print

Ne može se ubiti sjećanje na zajednički život u BiH


Jedan od performansa u Sarajevu - ilustracija

Jedan od performansa u Sarajevu - ilustracija

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovoralo se o tome ima li dodirnih tačaka između Sarajeva i Banjaluke ili su popucale sve veze između ta dva nekada bliska grada. Sagovornici su bili Dino Mustafić, pozorišni i filmski reditelj iz Sarajeva, i Aleksandar Trifunović, glavni urednik on line magazina “Buka” iz Banjaluke.

Bilo je riječi o tome zašto danas ima manje kontakata između Banjaluke i Sarajeva nego u prvim poratnim godinama, kako se političari trude da što više udalje ta dva grada, da li su prijateljstva preživjela nacionalne podjele, kako umjetnici probijaju nacionalne barijere, koliko Banjalučani putuju u Sarajevo i Sarajlije u Banjaluku, zašto se oni koji su za normalnu komunikaciju između dva grada nazivaju izdajnicima, kao i o tome zašto nije moguće ubiti sjećanje na zajednički život.

Omer Karabeg: Da li je nešto ostalo od veza koje su nekada spajale Banjaluku i Sarajevo ili su političari uspjeli da sve razbucaju?

Aleksandar Trifunović: Danas je, nažalost, mnogo manje komunikacije
Sada je, međutim, sve manje kontakata, a i ako ih ima, oni su usiljeni. Razdaljina između Banjaluke i Sarajeva se svakim danom sve više povećava.

između ta dva grada nego što je bilo u prvim godinama nakon rata. U onim prvim poratnim godinama, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, neke su stvari počele da funkcionišu. Istina, nije bilo masovnih posjeta, ali se osjećalo da se ljudi kroz kulturne, poslovne ili druge aranžmane zanimaju šta se dešava u onom drugom gradu. Sada je, međutim, sve manje kontakata, a i ako ih ima, oni su usiljeni. Razdaljina između Banjaluke i Sarajeva se svakim danom sve više povećava.

Dino Mustafić: I danas postoje neki kontakti, prije svega poslovni i u oblasti kulture, ali to je daleko od onoga što je bilo prije rata. Mislim da na relaciji
Sarajevo, Banjaluka i Mostar su prestonice etnički dominantnih zajednica u BiH, prestonice tri konstituivna naroda. Mislim da se u sva ta tri grada izgubilo ono što čini suštinu gradskog života, a to su suživot i tolerancija.

Banja Luka - Sarajevo ima mnogo problema. Tu treba dodati još jedan grad - Mostar. Sarajevo, Banjaluka i Mostar čine, rekao bih, piramidalni tronožac. To su prestonice etnički dominantnih zajednica u Bosni i Hercegovini, prestonice tri konstituivna naroda. Mislim da se u sva ta tri grada izgubilo ono što čini suštinu gradskog života, a to su suživot i tolerancija. Tokom rata veliki broj izbjeglica došao je u te gradove i poremetio njihovu demografsku i nacionalnu strukturu. Sada u tim gradovima dominira takozvana rurbana kultura, neka vrsta spoja predgrađa i sela. Umjesto da prihvate vrijednosti grada, njegovi novi stanovnici su nametnuli svoje vrijednosti u kojima ne postoji razumijevanje za one koji su drugačiji od njih, koji ne pripadaju njihovom vjerskom i nacionalnom miljeu. Ova tri grada su izmijenila svoja lica, kao što je to slučaj i sa drugim većim gradovima u regiji.

Strašan ping-pong koji razdvaja dva grada

Omer Karabeg: Gostuju li banjalučka pozorišta u Sarajevu, Tuzli ili Zenici i da li pozorišta iz Federacije gostuju u Republici Srpskoj?

Aleksandar Trifunović: Ono što ja znam je da Internacionalni teatarski festival MESS, koji Dino vodi, već godinama sarađuje sa banjalučkim pozorištima. Ta saradnja nije institucionalna, ona je rezultat napora i entuzijazma pojedinaca. Institucije ne podržavaju tu saradnju. Recimo, mi imamo manifestaciju “Dani Sarajeva u Beogradu” ali ne i “Dane Sarajeva u
Mi se u bh. društvu već dugo vremena jedni drugima ne obraćamo kao ljudi, nego isključivo kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci. To je karikatura ljudskih odnosa.

Banjaluci”. Naravno, treba biti realan. Ja ne očekujem montipajtonovski scenario - da Banja Luka krene prema Sarajevu i Sarajevo prema Banjaluci, pa da se negdje na pola puta sretne stampedo ljudi koji trče jedan drugom u susret. Tu karikaturu pomirenja pokušale su da nam, nažalost, nametnu mnoge međunarodne i nevladine organizacije, ali to je doživjelo potpuni fijasko. Ljudi iz dva grada često su se lakše povezivali bez tih posrednika. Mi smo nedavno u našem magazine “Buka” objavili pismo koje je Branko Ćopić pisao Ziji Dizdareviću. U tom pismu, prepunom sjete, Ćopić se obraća Dizdareviću kao pisac piscu, a ne kao Srbin Bošnjaku, kako bi to bilo danas. Ako ste čovjek, nema tog zla i nesreće koji će vas spriječiti da se osobi druge nacije obratite kao čovjeku. Mi se u bosanskohercegovačkom društvu već dugo vremena jedni drugima ne obraćamo kao ljudi, nego isključivo kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci. To je karikatura ljudskih odnosa.

Dino Mustafić: Pozorišna saradnja postoji prije svega u vidu festivalskih gostovanja. Na festivale u Banjaluci dolaze trupe iz Federacije, a srećemo se i
Nažalost, politički i vjerski lideri i obrazovni sistem čine sve da sruše mostove koji se grade tim individualnim naporima i da naprave nepremostivi bezdan.

na festivalima u Jajcu, Brčkom i drugim gradovima. Ta saradnja ide mimo politike. Funkcionirala je i kada su odnosi između Republike Srpske i Federacije bili jako zategnuti, uvijek su umjetnici zajedno sa sportašima nekako probijali nacionalne barijere koje su postavljali političari. Kada sam boravio u Banjaluci, a dolazio sam često, što iz profesionalnih što iz privatnih razloga, uvijek sam se dobro osjećao, jer normalan svijet osjeća potrebu za dijalogom i ne slijedi gluposti koje pričaju političari. Mnoga prijateljstva su preživjela rat i podjele, normalni ljudi nisu dozvolili da budu intoksinirani nacionalizmom. Nažalost, politički i vjerski lideri i obrazovni sistem čine sve da sruše mostove koji se grade tim individualnim naporima i da naprave nepremostivi bezdan.

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini politika se potpuno uvukla u kulturu. Na sajmu knjiga u Lajpcigu Republika Srpska i Federacija predstavljaju se odvojeno, u PEN centru Bosne i Hercegovine uglavnom sjede Bošnjaci, dok je najveći broj srpskih i hrvatskih pisaca u članstvu srpskog odnosno hrvatskog PEN-a. Rastura se jedinstvena novinarska organizacija, uništava se Televizija Bosne i Hercegovine, društvo književnika ne funkcioniše kao bosanskohercegovačka organizacija. Zašto se ne može napraviti ništa što je zajedničko, niti se može održati ono što je bilo zajedničko?

Aleksandar Trifunović: Mogli ste nabrojati još desetinu organizacija koje ne Aleksandar Trifunović

Aleksandar Trifunović

funkcionišu na nivou Bosne i Hercegovine, ali postoje individualne veze koje funkcionišu. Te razdaljine postoje u glavama ljudi koji ne žele komunikaciju. Meni se strašno svidio jedan grafit, koji je nažalost izbrisan, a koji glasi: “Slušajući njih, postali smo kao oni”. To je, naravno, aluzija na političare. Ako pogledate uspjehe koje umjetnici ove države postižu u inostanstvu, oni uglavnom nisu vezani za kulturu manifestacionog tipa koju najčešće finansira država. Uspjeh na međunarodnom planu i u regiji postižu oni koji nemaju baš mnogo dodirnih tačaka sa sistemom, što svjedoči o tome da najbolji ne pristaju da budu dio vladajućih obrazaca. Njihovi uspjesi govore da mali svjetovi, kao što su ovi bosanskohercegovački, ne mogu opstati bez povezanosti i saradnje.
Sarajevo ne može preskočiti Banjaluku i Mostar i obratno, svi smo mi u sistemu spojenih posuda i prinuđeni smo da sarađujemo.
Sarajevo ne može preskočiti Banjaluku i Mostar i obratno, svi smo mi u sistemu spojenih posuda i prinuđeni smo da sarađujemo.
Sarajevo je mnogo veća sredina i kao glavni grad države privlači mnogo više i gostiju i sredstava za razvoj kulturnih programa, ali to ne umanjuje kulturne mogućnosti, kapacitete i potencijale Banja Luke, koja može i preko Sarajeva da se promoviše, a na neki način i Sarajevo preko Banjaluke može da se poveže sa nekim tržistima u regionu.

Omer Karabeg: Da li je problem u tome što se sve ono što je zajedničko doživljava kao nametnuto?

Dino Mustafić: Naravno da je to problem, jer, kada se pomene zajedništvo, odmah ulazimo u prostor političkog diskursa u kojem se jedni označavaju kao unitaristi, a drugi kao separatisti, u kome se bilo kakav oblik decentralizacije
Kada Dodik izjavi da je Sarajevo za njega poput Teherana, on dobro zna da to nije tačno i da će izazvati buru reakcija kod Sarajlija koji će mu odgovoriti - i onda nastaje strašan ping pong u kome politička demagogija i manipulacija još vise razdvajaju Sarajevo i Banjaluku.

tumači kao cijepanje zemlje, a bilo kakav oblik centralizacije kao homogeniziranje Bosne i Heregovine. Nama je prijeko potrebna ozbiljna rekonstrukcija i rehabilitacija svih onih naših vrijednosti koje smo ponijeli iz naših porodica. Sjećam se svog djetinjstva i druženja sa svojim drugarima. Ratni vihor nije uspio da naruši naša prijhateljstva. Ovdje je problem što se takozvana visoka kultura, a tu prije svega mislim na konfesionalnu kulturu, dobrim dijelom kompromitirala. Zato meni ti susreti, koji se nazivaju ekumenski dijalog ili međureligijsko vijeće, deluju licemjerno, jer su vjerski lideri dosta uradili da se zaoštre odnosi među pripadnicima različitih religija, što je bio generator mnogih nesporazuma. U isto vrijeme imamo političku oligarhiju i poslovnu elitu koje povezuje pljačkaški interes. To je nova klasa tranzicijskih mamuta koji razaraju civilno tkivo Bosne i Hercegovine, koji ubijaju civilni duh gradova. Tako oni grade svoju političku moć. Kada Dodik izjavi da je Sarajevo za njega poput Teherana, on dobro zna da to nije tačno i da će izazvati buru reakcija kod Sarajlija koji će mu odgovoriti - i onda nastaje strašan ping pong u kome politička demagogija i manipulacija još vise razdvajaju Sarajevo i Banjaluku.

Ne živimo već preživljavamo

Omer Karabeg: Putuju li Sarajlije u Banja Luku i Banjalučani u Sarajevo?

Aleksandar Trifunović: To je manje-više stvar potreba. Dok je za građane Bosne i Hercegovine važio vizni režim, svakodnevno je na stotine Banjalučana išlo u Sarajevo da u stranim ambasadama vade vize. Sada je ta vrsta putovanja prestala, jer nam vize više ne trebaju. No, bez obzira zbog čega se putuje, važno je da se Banjalučan koji dođe u Sarajevo ili Sarajlija koji doputuje u Banjaluku osjećaju ugodno, da ne dožive nikave neprijatnosti. Činjenica je da su trenutno Banjaluka i Sarajevo dva grada koja su izuzetno udaljena jedan od drugog. Političari su mnogo radili na tome da tako bude.
To je u suštini nastavak ratne politike - sprečavanjem komunikacije praktično ubijate svaku potrebu da ta dva grada imaju bilo kakvu vrstu dijaloga.
To je u suštini nastavak ratne politike - sprečavanjem komunikacije praktično ubijate svaku potrebu da ta dva grada imaju bilo kakvu vrstu dijaloga.
Političari koji se žale na ovu državu i koji, mada međusobno komuniciraju, šire atmosferu netrpeljivisti i nesaradnje imaju najviše koristi od te države. Oni, za razliku od običnih ljudi, redovno primaju svoje velike plate i imaju značajne priviligije. Pitam se kada će građani početi da razmišljaju svojom glavom i zapitati se: “Pa čekaj, zašto meni neko uskraćuje kontakt koji ne uskraćuje sebi”. Mi smo žrtve manipulacije. Kontrola politike nad medijima, nad kulturom, nad gradovima je ogromna, ali to ne znači da se protiv nje ne treba boriti.

Dino Mustafić: Mislim da obični ljudi putuju i iz Banjaluke u Sarajevo i iz Sarajeva u Banjaluku. Kada se družite sa običnim, normalnim ljudima, stvari izgledaju mnogo drugačije nego na javnoj sceni. Javnost dobrim dijelom kreiraju političari i mediji koji su apsolutno pod kontrolom vladajućih partija kojima odgovora daljnja dioba, rascjepkanost i fragmentacija bosanskohercegovačkog društva.
Neodgovornim generaliziranjem Banja Luka se treitira kao srpski, a Sarajevo kao bošnjački grad, kako bi se ta dva grada još više razdvojila.
Neodgovornim generaliziranjem Banja Luka se treitira kao srpski, a Sarajevo kao bošnjački grad, kako bi se ta dva grada još više razdvojila.
Banjaluka se personificira kroz Dodika, a Sarajevo do jučer kroz Silajdžića, a danas kroz Lagumdžiju ili Tihića. To je matrica koja je ove narode omađijala i koja dominira već dvadeset godina i trebaće mnogo truda i napora, a i građanske hrabrosti, da se ona razbije i da se sruše stereotipi koje imamo jedni o drugima. To je neophodno učiniti prije svega zbog generacije mladih ljudi koji su rođeni devedesetih i koji su odrasli uz slike nasilja i rata. Oni nemaju često priliku da u razredima i školskim dvorištima čuju imena i prezimena svojih vršnjaka druge nacije i vjere. To je ono što mene zastrašuje. Dino Mustafić

Dino Mustafić

Ti mladi ljudi nemaju mogućnost komparacije sa onim što je bilo prije devedestih godina i sa njima treba raditi i razgovarati. Mi ćemo iduće godine u okviru MESS-a u saradnji sa “Bukom” organizovati multimedijalnu prezentaciju banjalučkih i sarajevskih umjetnika, koja će trajati tri dana u Banjaluci i tri dana u Sarajevu. U okviru te prezentacije u Banjaluci će biti organizirana debata “Šta je danas Sarajevo Banjaluci”, a u Sarajevu “Šta je danas Banjaluka Sarajevu”. Važno je razgovarati o onome što nas razdvaja i rasčistiti sa prošlošću, jer mlade generacije ne smiju da nose bilo kakvu hipoteku svojih očeva.

Aleksandar Trifunović: Mi moramo otvoriti dijalog o ključnim tačkama našeg nerazumijevanja. Moramo se suprodstaviti nastojanju političara koji sve čine da zaboravimo na onaj period kada smo živjeli zajedno. Ako ste prije dvadeset godina sreli lijepu djevojku dok ste šetali gradom niste o njoj razmišljali kao o Bošnjakinji, Srpkinji ili Hrvatici, nego kao o lijepoj djevojci.
Pjesma kao što je Šantićeva “Emina” danas nikada ne bi mogla nastati, jer bi se odmah postavilo pitanje kako je to moguće da konstitutivni Srbin zavoli konstitutivnu Bošnjakinju.

Pjesma kao što je Šantićeva “Emina” danas nikada ne bi mogla nastati, jer bi se odmah postavilo pitanje kako je to moguće da konstitutivni Srbin zavoli konstitutivnu Bošnjakinju. Ali nemoguće je izbrisati činjenicu da smo mi ovdje živjeli zajedno i da su nam sudbine toliko isprepletene, da smo toliko slični, da nam jezik možda nije isti, ali je izuzetno sličan. Mi smo jednostavno upućeni jedni na druge. Vidim da političari ulažu ugroman napor da onemoguće dijalog, ali dijalog je kao voda, uvijek sebi nađe neki put.

Omer Karabeg: Koji su to krugovi u Sarajevu i Banja Luci koji žele da ta dva grada sarađuju, razmijenjuju predstave, izložbe, prave zajedničke projekte?

Dino Mustafić: To su krugovi normalnih ljudi. Među njima ima umjetnika, profesora, pravnika, ljekara, biznismena. Ponavljam, mnogo ih je više nego što se to vidi na javnoj sceni. Oni žele da se život normalizira, da se
Već od 2013. godine, kada se Hrvatska priključi klubu evropske dvadesetsedmorice, na granici ćemo imati Europsku uniju. A Zagreb je svega dva sata udaljen od Banjaluke.

detraumatizira bosanskohercegovački prostor. To ne znači amnestiranje svega onoga što je bilo počinjeno u bliskoj prošlosti. To nije zaboravljanje, već svijest o tome da jedni drugima moramo oprostiti. Ako želimo da izgradimo demokratsko društvo, ako želimo da gledamo u budućnost, moraćemo da dostignemo neke civilizacijske i europske standarde. Već od 2013. godine, kada se Hrvatska priključi klubu evropske dvadesetsedmorice, na granici ćemo imati Europsku uniju. A Zagreb je svega dva sata udaljen od Banjaluke.

Aleksandar Trifunović: Za komunikaciju je zaintesovan svako ko je shvatio da je Bosna i Hercegovina jedno malo tržište na kome možemo opstati samo sarađujući jedni s drugima. To što mi međusobno ne sarađujemo koriste drugi. Ako uđete u bilo koju prodavnicu u Banjaluci primjetićete da nema bosanskohercegovačkih proizvoda, da je na policama uglavnom roba iz Srbije i Hrvatske, dok se proizvodi iz Republike Srpske ne mogu naći u Sarajevu i drugim gradovima Federacije. Mislim da je to katastrofa. Mi gušimo sve što je domaće. Isto je i sa kulturom. A ko nema domaću proizvodnju stalno će uvoziti neku drugu. Dobro je što imamo priliku da uživamo u umjetničkim proizvodima iz drugih i okolnih država, ali mislim da mora da se čuje i glas naše autentične kulture. Zbog toga ne možemo sebi dozvoliti ovoliku rascjepkanost. Ona nije logična. Umjesto da toliki napor ulažemo u sprečavanje saradnje Banjaluke i Sarajeva, racionalnije je da tražimo tačke dodira.

Omer Karabeg: Šta može zaustaviti ovaj dugogodišnji trend razdvajanja? Šta treba da se dogodi, pa da ljudi u Bosni i Hercegovini počnu da traže ono što ih spaja, umjesto da se stalno insistira na onome što ih razdvaja?

Dino Mustafić: Jedino promjena i reforma, ali ne samo administrativna, ne samo prilagođavanje pravilima Europske unije, nego temeljno pospremanje - deratizacija, dezinfekcija i detoksikacija svega onoga što je ovaj prostor uprljalo u protekle dvije decenije. Za to će biti potrebna jedna nova generacija mladih i obrazovanih i ljudi.

Aleksandar Trifunović: U našim promotivnim materijalima piše - dajte šansu mozgu. Samo logika može da pobijedi nelogičnost situacije u kojoj se nalazi bosanskohercegovačko društvo. Neću da prihvatim da su naši odnosi prije rata bili nametnuti i truli do te mjere da ih je trebalo uništiti. Ako su bili tako truli, ne bi trebalo toliko žrtava i krvi da bi se uništilo predratno društvo. Koliko god to ne prijalo ušima sadašnjih političara, mi smo još uvijek poprilično međusobno emotivno vezani i osluškujemo jedni druge.
Koliko god to ne prijalo ušima sadašnjih političara, mi smo još uvijek poprilično međusobno emotivno vezani i osluškujemo jedni druge.
Ako vam u ovom društvu treba građanska hrabrost za normalnu komunikaciju, ako se vaša komunikacija sa drugim i drugačijim tretira kao slabost, ako ste zbog nje proglašeni izdajnikom, onda možete misliti u kakvom smo glibu. Mislim da treba da prestanemo da za svoje predstavnike biramo najgore, treba da biramo one koji će nam omogućiti najbolji servis u državi u kojoj živimo. Da se ispravim – mi ne živimo već preživljavamo. Jednom riječju, moramo raditi sve suprotno od onoga što sada radimo ako želimo boljitak. Ako nastavimo u ovom pravcu mislim da nas čeka još depresivnija situacija.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG