Dostupni linkovi

logo-print

Može li BiH ponovo postati zemlja vjerske tolerancije?


Biskup Franjo Komarica i muftija Husein Smajić

Biskup Franjo Komarica i muftija Husein Smajić

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o vjerskoj i nacionalnoj toleranciji u Bosni i Hercegovini. Sagovornicu su bili sarajevski muftija Husein Smajić i banjalučki biskup Franjo Komarica. Bilo je riječi o tome zašto je dvije decenije nakon rata nacionalna i vjerska mržnja u Bosni i Hercegovini još uvijek jaka, koliko strah od pripadnika druge nacije i vjere utiče na odnose Bošnjaka, Hrvata i Srba, da li je izgubljena bitka za povratak prognanika, ko se najviše protivi njihovom povratku, o obnovi u ratu porušenih džamija i crkava, zašto su vjerski objekti rušeni i tamo gdje nije bilo rata, šta Ferhadija znači za Banjaluku, da li je obnova kuća važnija od obnove vjerskih objekata, koliko Međureligijsko vijeće, u kome su najviši predstavnici islamske, pravoslavne, katoličke i jevrejske zajednice, doprinosi jačanju vjerske tolerancije u Bosni i Hercegovini, kao i o tome da li je moguće obnoviti onu nekadasnju vjersku i nacionalnu toleranciju kojom se Bosna i Hercegovina ponosila.

Omer Karabeg: Prošle su skoro dvije decenije od završetka rata u Bosni i Hercegovini, a vjerska i nacionalna mržnje je još uvijek jaka. Zašto je to tako?

Franjo Komarica: Ovo što vi tvrdite ja bih ipak malo relativizirao, ali nikako ne bih negirao da je situacija još uvijek bremenita mnogim magluštinama, da ne vidimo jedni druge kako treba. Ne mogu nikako isključiti medije koji su dugo vremena nakon rata ciljano širili netrpeljivost i mržnju. Puno puta sam u razgovoru sa međunarodnim predstavnicima rekao: “Ako vam je stalo do mira i ponovnog približavanja ljudi, zašto dozvoljavate uporno širenje mržnje preko radija i televizije i preko nastupa javnih radnika, pogotovo političara“. To se u zadnje vrijeme ipak dosta smanjilo, ali izostali su konstruktivci koji bi odlučnije i jasnije nastupali preko medija, ali i na učilištima i na svim onim mjestima gdje se je mržnja ugnijezdila. Konstruktivci su odavno trebali biti oni koji daju ton ovoj zemlji, a ne destruktivci, kao što je do sada slučaj.

Recidivi rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu su itekako prisutni
Husein Smajić: Recidivi rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu su itekako prisutni. Moramo imati na umu da su se ovdje desile strašne stvari, da se u Bosni i Hercegovini desio genocid, da mnogobrojne porodice još nisu ni pokopale svoje najmilije koji su stradali u ratu, ni dženaze nisu klanjane, ni posmrtni ostaci još nisu nađeni. Tako je i kod drugih naroda, kod Hrvata i Srba, mada nešto manji broj. Prošlo je dosta vremena od završetka rata, ali, na žalost, rane još nisu zarasle. Mi u Islamskoj zajednici, a vidim da to rade i druge vjerske zajednice, činimo onoliko koliko možemo - pozivamo na pomirenje, da ljudi prilaze jedni drugima. U Bosni i Hercegovini nije vođen vjerski rat. Mi sada pokušavamo ispravljati krive Drine zbog onih koji su krivu Drinu učinili onakvom kakva jeste. Na žalost, nema nekih rezultata zbog toga što je veliki broj onih, koji su vodili rat, i danas na vlasti u Bosni i Hercegovini. Oni koji su bili novinari u toku rata i agresije i danas su novinari. Oni su vrlo malo promijenili ton i jezik kada govore o stvarima koje su se desile prije 20 godina.

Omer Karabeg: Da li je u Bosni i Hercegovini još uvijek prisutan strah od pripadnika druge vjere i nacije?

Franjo Komarica: Prisutan je tamo gdje se uporno negira istina, gdje se ne uvažava pravda, gdje se ne liječe mnogobrojne ratne rane, gdje se sustavno, sistematski i uporno ne radi na procesu praštanja i pomirenja. Tamo postoji strah, pogotovo kod onih koji su doživjeli strašna nedjela, kojima su pobijeni njihovi najbliži, kojima je sve uništeno. Usudio bih se reći da strah postoji tamo gdje nema dovoljno vjere koja nas potiče da možemo oprostiti čak i onima koji su nam učinili najveće zlo. Tamo se rađa strah koji se onda može lako može izmanipulirati da pređe u netrpeljivost.

Omer Karabeg: Da li je strah od drugog glavni razlog međusobnog nepoverenja među muslimanima, pravoslavcima i katolicima, koje je i danas još uvijek prisutno?

Husein Smajić: Naravno da postoji strah, ali to je više međunacionalni strah nego strah među katolicima, pravoslavcima i muslimanima. Podsjetio bih da, kada su u pitanju muslimani i Bošnjaci, taj strah na prostorima Bosne i Hercegovine, pa i šire na Balkanu, postoji više od 150 godina. I dan danas se mi Bošnjaci nismo oslobodili straha od velikosrpske politike koja je posebno došla do izražaja u ovom ratu.
Mi bosanskohercegovački muslimani imamo evropski identitet, koji je spoj naše vjere i evropske kulture
Mi bosanskohercegovački muslimani imamo evropski identitet, koji je spoj naše vjere i evropske kulture, i kao svi Evropljani želimo da zajedno sa drugim narodima živimo u miru. To je naš stav, jer se u Evropi, a posebno na Balkanu, može čuti da su bosanskohercegovački muslimani Turci, da njihovo mjesto nije ovdje. Mi to i dan danas vidimo. Čim neki političar iz Republike Srpske ili Srbije nastupi malo oštrije na našim džamijama i okolnim zidovima osvanu grafiti “Turci“, “Nož, žica, Srebrenica“ i slično. Uoči popisa stanovništva slušao sam jednu emisiju na televiziji Republike Srpske, gdje su učeni ljudi - lingvisti, teoretičari, istoričari - govorili da bosanskohercegovački muslimanimi nisu Bošnjaci, da su oni nešto drugo, da oni ne govore bosanskim jezikom, već bošnjačkim. Nama je žao što je to tako.

Omer Karabeg: Za ove dvije decenije, otkako se rat završio, malo se Bošnjaka i Hrvata vratilo u Republiku Srpsku. Nije bolja situacija ni sa povratkom Srba u Federaciju. Mislite li da je bitka za povratak definitivno izgubljena?

Franjo Komarica: Ja sam se odavno bojao da će se situacija tako razvijati. Prvih godina nakon rata, kada su se mnogi ljudi željeli vratiti, nastojao sam svim silama to im omogućiti. Međutim, bio sam osamljen ovdje u Banjaluci. Nije bilo političke volje da se podrži povratak - ni od strane srpskih, ni od strane hrvatskih predstavnika, ni od strane međunarodnih organizacija. Ovdje su bili samo arogantni ljudi koji su govorili da ne smijemo poremetiti ravnotežu. “Kakvu ravnotežu“, pitao sam ja, “kada ovdje nema ni pet posto manjinskih naroda“. “Ne smije ni biti više od pet posto“, tako su odgovarali. To je nedopustivo i sramotno, to je strašno.

Od oko 220.000 katolika, koliko ih je bilo prije rata na području Republike Srpske, ostalo je oko 11.500
Ljudi su se tada htjeli vratiti u Republiku Srpsku unatoč činjenici da su na vlasti ostali oni koji su ih istjerali. Slična situacija bila je i na drugim mjestima. Ljudi su se htjeli vratiti, ali nije bilo političke volje, niti potrebne materijalne pomoći. Zbog toga se mnogi Bošnjak nije vratio u Republiku Srpsku, niti Srbin u Federaciju, a daleko najmanje se vratilo prognanih Hrvata u Republiku Srpsku. Prema našim statistikama od oko 220.000 katolika, koliko ih je bilo prije rata na području Republike Srpske, ostalo je oko 11.500. To je jedva pet posto od predratnog broja. Nebrojeno puta sam intervenirao i u Briselu, i u Vašingtonu, i u Bonu, i u Parizu, i u Londonu i pitao zašto se Hrvatima ne omogućuje povratak. Oni su se meni čudili i govorili da su Hrvati jedva čekali da odu iz Bosne. A ja sam ih pitao - ima li igdje tako ludog naroda koji jedva čeka da bude istjeran iz vlastite kuće i vlastitog rodnog kraja, a dobro znamo da je za svakog čovjeka njegov rodni kraj najsvetije mjesto. Zašto se ovdje ne može valjano živjeti sa svojim susjedom i svojim komšijom? To je zato što ovdje vlada sila, a ne pravda, ovdje se prkosi pravdi, gaze se humanost i ljudski principi, a Evropa to odobrava. To ne mogu prihvatiti, nisam to prihvaćao jučer, a neću ni sutra.

Husein Smajić: Mi u Islamskoj zajednici imamo svoju politiku, a ona je da treba popraviti svaki vjerski objekat koji je porušen i oštećen, svako groblje, svaki bašluk i nadgrobni spomenik. Vratićemo naše imame u džemate odakle su protjerani, pa makar tamo bilo samo pet ili šest domaćinstava. Nije se lahko vratiti onome ko je izgubio porodicu i imanje, ali mi vjerujemo u budućnost Bosne i Hercegovine, mi vjerujemo u Kuran, Bibliju, Evanđelje i Talmud. Mi vjerujemo u poruke božjih knjiga i vjerujemo da će svi oni koji su radili zločine po Bosni i Hercegovini završiti na smetljištu istorije. Bosanskohercegovački muslimani su posebno pogođeni velikim brojem pobijenih imama - ubijeno ih je 119. Oni su ubijeni u vjerskim objektima zajedno sa svojim džematlijama.

Srušeni su dragulji islamske arhitekture, kao što je Ferhadija, kao što je Arnaudija, zatim Aladža i drugedžamije koje su više od vjerskih objekata, one su dio UNESCO-vih sadržaja na ovim prostorima
Srušeni su dragulji islamske arhitekture, kao što je Ferhadija, kao što je Arnaudija, zatim Aladža i druge džamije koje su više od vjerskih objekata, one su dio UNESCO-vih sadržaja na ovim prostorima. Posebno nas pogađa što se to desilo tamo gdje nije bilo rata - u Banjaluci, Bijeljini i u drugim mjestima gdje nije bilo direktnih sukoba. U selu Divič, na ulazu u Zvornik, gdje je prije rata sto posto bio muslimanski živalj, svi stanovnici su protjerani, porušena je džamija i na tom mjestu je napravljena crkva. To su stravične stvari. Islamska zajednica preko svojih humanitarnih organizacija ohrabruje ljude koji žele da se vrate na svoja ognjišta. Želimo da se u Bosni i Hercegovini uvede red, da se poštuju vjerske i druge slobode kako bi se ljudi mogli vratiti i zadržati svoje imanje. Međutim, ima nekih stvari koje to onemogućavaju. Recimo, u Republici Srpskoj se donosi novi zakon o katastru, a mi Bošnjaci znamo šta to znači - država će uzeti zemlju onome ko je ne obrađuje. Sada je u parlamentarnoj proceduri zakon o grobljima po kome bi vlast u Republici Srpskoj određivala kako ćemo se kopati mi koji smo preživjeli ovaj rat i genocid. Mi ćemo se protiv toga boriti svim snagama. Moram reći da se s tim zakonom ne slaže ni Međureligijsko vijeće u kome svoje predstavnike imaju sve vjerske zajednice.

Omer Karabeg: Gospodin Smajić je pomenuo obnovu porušenih vjerskih objekata. U Bosni i Hercegovini je porušeno 614 džamija, 269 katoličkih i 125 pravoslavnih crkava. Vi ste, gospodine Komarica, dvije i po decenije banjalučki biskup i veoma ste vezani za Banjaluku. Sjećam se da ste jednom rekli: “Bez Ferhadije nije to ona Banjaluka“. Na koju ste Banjaluku mislili?

Franjo Komarica: Hvala vam velika što tako lijepo govorite o mom rodnom gradu, gradu mojih predaka. Ferhadija je bila sinonim ovoga grada. To je bio spomenik koji nije smetao nijednom normalnom Banjalučaninu, barem u vremenu moje mladosti. Kad je srušena Ferhadija, ja sam odmah otišao kod mog dragog prijatelja rahmetli muftije Ibrahima da mu izrazim sućut i ogorčenje zbog tog užasnog, vandalskog čina. To je bio kulturocid prve klase i to je bio atak na srce jedne vjerske zajednice. Vjerski objekti i džamije i crkve su ciljano uništavani. Oni su govorili: “Mi znamo da je vaša crkva srce vašeg zajedništva i ako vam uništimo srce, uništićemo vašu zajednicu. Vi morate ići odavde.“

Kad je riječ o Ferhadiji njeno rušenje je pogodilo ne samo muslimane, nego i katolike i pravoslavce
Kad je riječ o Ferhadiji njeno rušenje je pogodilo ne samo muslimane, nego i katolike i pravoslavce. To je pogodilo sve poštene Banjalučane, a bilo ih je puno, samo nisu smjeli da se oglase jer su ovdje ljudi nestajali preko noći. Ali, ja bih volio da mislimo malo unaprijed. Što se dogodilo, dogodilo se. Hvala Bogu, Ferhadija se gradi i ona će se izgraditi. Biće opet u onakvom svijetlu u kakvom je bila. Hvala Bogu, da su izgrađene i druge džamije, 14 od 16 koliko ih je ovdje porušeno. Slična je situacija i u drugim gradovuma Bosne i Hercegovine. I tamo se obnavljaju porušeni vjerski objekti. Međutim, ja sam rekao svojim suradnicima, svojim vjernicima i javnosti - neka naše bogomolje i srušene crkve malo stanu, hajdemo naprije ljudima graditi kuće da ljudi, koji su ovdje ostali, imaju krov nad glavom i da se imaju gdje vratiti oni koji žele da se vrate. Zahvaljujem Bogu i dobrim ljudima uz čiju pomoć smo uspjeli da preko našeg Karitasa obnovimo 2.408 kuća i stanova u koje se nisu uselili samo katolici nego i ljude druge vjere. Pomagali smo ljudima i na druge načine - nabavljali krave, ovce, koze, traktor ili malu farmu kokoši, da ljudi mogu živjeti od svog rada.

Omer Karabeg: Gospodin Komarica je rekao da je za njega važnije da prvo ljudi dobiju krov nad glavom, da im se pomogne da se izvuku iz bijede u koju ih je rat uveo, a da onda na red dođu vjerski objekti. Slažete li se sa tim, gospodine Smajiću?

Husein Smajić: Potpuno se slažem sa gospodinom Komaricom. To je redoslijed koji su trebali ispoštovati naši političari i oni koji su bili na vlasti. Mi kao vjerske zajednice niti pravimo novac, niti gradimo kuće, niti imamo novca za to. Mi se bavimo onim stvarima koje su striktno vezane za našu profesiju, a to je izgradnja vjerskih objekata i školovanje naših kadrova. Onima koji su dolazili iz islamskog svijeta mi smo sugerisali da odaberu šta će popraviti u selima, predgrađima ili dijelovima grada - u Brčkom, okolini Tuzle i Zvornika i drugim mjestima, i da ne prave razliku među onima kojima treba pomoći. Uspjeli smo u nekim slučajevima. Znam da je Visoki saudijski komitet izgradio nekoliko naselja kod Brčkog, nekoliko stotina kuća je podignuto od temelja do krova i nisu se bavili time kojoj naciji ili vjeri pripadaju oni kojima su pomagali.

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini već deceniju i po postoji Međureligijsko vijeće koje okuplja najviše predstavnike islamske, pravoslavne, katoličke i jevrejske zajednice. U kojoj mjeri je to vijeće doprinijelo širenju vjerske tolerancije u Bosni i Hercegovini?

Franjo Komarica: Ja bih vas malo korigirao. Nije riječ o Bosni i Hercegovini, nego o Sarajevu. Članovi Međureligijskog vijeća mogu biti samo visoki vjerski predstavnici islamske, pravoslavne, katoličke i jevrejske zajednice u Sarajevu. Ja osobno, kada sam bio predsjedavajući Biskupske konferencije, po statutu nisam mogao biti član Međureligijskog vijeća. Nije Međureligijsko vijeće kapilarno umreženo po cijeloj zemlji. Oni koji su osnovali to vijeće trebali su poduzeti sve da se ono raširi po cijeloj Bosni i Hercegovini. Nas je Bog ovdje posijao jedne pored drugih da se međusobno, ne samo uvažavamo, nego i pomažemo.

Moje iskustvo govori da su obični ljudi daleko spremniji za zajednički život nego političari koji misle da će raspirujići nepovjerenje i netoleranciju dobiti bodove kod svojih istomišljenika
Puno toga ima što nam je zajedničko. Ja nisam mogao osnovati Međureligijsko vijeće u Banjaluci, iako mi je to bila silna želja, ali to me nije spriječilo da otvorim školski centar, opću gimnaziju u kojoj je samo šesnaestak posto katoličke djece. Sva ostala djeca su pravoslavne i islamske vjere. Mi pokušavamo graditi budućnost mladih generacija učeći ih međusobnom pomaganju i solidarnosti. Moje iskustvo govori da su obični ljudi daleko spremniji za zajednički život nego političari koji misle da će raspirujići nepovjerenje i netoleranciju dobiti bodove kod svojih istomišljenika, da ne kažem sunarodnjaka, pa da ih oni ponovo izaberu. Ne mogu nikako dozvoliti da se nas ovdje proglašava imbecilima, ludima i nesposobnima da živimo zajedno jedni sa drugima.

Husein Smajić: Mi u Islamskoj zajednici podržavamo Međureligijsko vijeće i njegovu praksu, jer ono radi jako dobre stvari. Međureligijsko vijeće je osnovalo nekoliko podružnica u Goraždu, Zenici, Bijeljini, Brčkom i drugim gradovima. Mi hoćemo da se se svugdje osnivaju podružnice u koje će ući svećenici svih vjerskih zajednica. Ona vjerska zajednica koja je u većini u određenom gradu treba da pruža ruku pomirenja i podrške onim vjernicima koji su u manjini. Mi smo obradovani da su nam pravoslavci otvorili vrata i da ćemo narednog mjeseca, ako Bog da, osnovati podružnicu i u Banjaluci. Međureligijsko vijeće je uspostavilo monitoring napada na vjerske objekte. Kada se napadne crkva ili džamija Međureligijsko vijeće pozove svećenike i imame da daju zajedničku izjavu i osude taj čin. To radimo već tri godine i mogu vam reći da je prošle godine bilo 50 posto manje napada u odnosu na raniji period.

Omer Karabeg: Da li je moguće da se poslije svih trauma u Bosnu i Hercegovinu vrati nekadašnja vjerska tolerancija, da se vrate oni dobri običaji kada se poštovala tuđa vjera? Sjećam se, kada sam bio dijete, da su muslimani odlazili pravoslavcima i katolicima na Uskrs i Božić, da su hrišćani bili gosti u muslimanskim kućama na Bajram. Svačija vjera se poštovala i niko u tuđu nije dirao.

Franjo Komarica: Drago mi je da niste zaboravili te lijepe dane iz prijašnjih vremena. Ne treba samo hvaliti prijašnja vremena, nego treba graditi i sadašnjost, kako bismo imali sigurniju budućnost. I sada je se više primjera da obični ljudi idu jedni drugima čestitati Božić, Uskrs, Bajram i slavu. Ako se moj sunarodnik ili sugrađanin iz Banjaluke i Bosne i Hercegovine, može osjećati prijatno u jednoj Švedskoj, Njemačkoj, Kanadi ili Sjedinjenim Američkim Državama i uvažavati druge ljude, sa kojima nije imao ništa zajedničko, zašto i ovdje ne bi mogao ponovo živjeti sa ljudima sličnog mentaliteta i jezika. Siguran sam da u Bosni i Hercegovini budućnost pripada konstruktivcima. Ova zemlja ne može biti izolirani otok, potpuno isključen iz međunarodnih i suvremenih tokova. Ponavljam ono što sam na početku rekao. Na potezu su sada konstruktivci i dao Bog da ih bude što više i među nama starijima, a pogotovo među mladom generacijom. Dosta nam je rata i budalesanja, daj da gledamo život, da osnivamo obitelji, da živimo životom normalnog čovjeka. Hvala Bogu da nije nestalo pameti, razboritosti i konstruktivnog htijenja iz ove naše sredine. Neće to nestati, jer se Bog brine za svoja stvorenja, samo je potrebno da se i to stvorenje malo zamisli - da ne bude kamen koga se šuta tamo i ovamo, nego da koristiti božije darove koje je dobio, da koristi um i srce i upotrebi ih za zajedničko dobro.

Naravno da će se vratiti tolerancija. Bosna i Hercegovina treba da se vrati Bosancima i Hercegovcima
Husein Smajić: Naravno da će se vratiti tolerancija. Bosna i Hercegovina treba da se vrati Bosancima i Hercegovcima. Bosanci i Hercegovci nikada neće zaboraviti svoju zemlju. Mogu da umiru po inostranstvima, ali nikada neće zaboraviti onu bosansku privlačnost, onu bosansku toleranciju koja je, na žalost, bila narušena ovim ratovima i velikonacionalnim projektima koji se, hvala Bogu, nisu ostvarili, ali su ostavili katastrofalne posljedice koje itekako osjećamo. Ponovo se vraćaju stari običaji. Kad god je Bajram, mi pozovemo prve ljude iz katoličke, pravoslavne i jevrejske zajednice. Isto se dešava i za Božić i Uskrs. I mi idemo na te veoma važne događaje. Ja sam čitav svoj vijek proveo u Islamskoj zajednici radeći kao imam. To o čemu govorim bila je normalna praksa, ali, evo, u posljednje vrijeme se vraćaju dobra vremena tolerancije i međusobnog razumijevanja. Kad popravljamo džamije ponovo nam dolaze naše komšije pravoslavne i katoličke vjere i naše kolege svećenici. Tako je i nekada bilo. Nikada se u selu, gdje je bilo muslimana, nije gradila crkva, a da muslimani u tome nisu učestvovali. Nikada u Bosni i Hercegovioni nije bilo otpora prema drugoj vjeri, nikada nije bilo otpora prema zvonu i ezanu, pa ni u ratu. Ezan i zvono čuli su sve vrijeme rata i u opkoljenom Sarajevu.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG